Povežite se sa nama

INTERVJU

MARINIKA TEPIĆ, POSLANICA STRANKE SLOBODE I PRAVDE IZ BEOGRADA: Srbija je razvaljena država

Objavljeno prije

na

Mržnja, podjele i razdor u društvu, koje Vučić svakodnevno proizvodi, ravne su zločinu protiv sopstvenog naroda. Ali Srbija se budi. Već deset mjeseci mirno protestujemo svake subote u Beogradu, ali i u drugim gradovima, ljudi se ohrabruju, podižu glavu, ispravljaju kičmu i kažu – e, sad je dosta, nećemo stati dok Vučiću ne vidimo leđa

 

Decenije za nama su pokazale koliko je  bremenito kosovsko pitanje. Zato smo se mi u Stranci slobode i pravde usmerili na ljude i njihove svakodnevne živote i ponudili Deklaraciju o pomirenju albanskog i srpskog naroda, u vidu prvo odrobljavanja od svih političkih hipoteka prošlosti, ratnih zločina, usmjeravanja ka suživotu i životu jednih sa drugima, a ne jednih pored drugih. Kada ljudi budu tretirani kao ljudi, a ne samo kao roba, glasovi i monete za potkusurivanje, i sva druga rešenja će se otvoriti

MONITOR: Ovih dana navršava se 11 godina od osnivanja Srpske napredne stranke koja je više od sedam  godina na vlasti.  Po čemu je Srbija danas prepoznatljiva zahvaljujući režimu Aleksandra Vučića?

TEPIĆ: Po razbijenim glavama političkih protivnika, krvavim licima studenata, zadavljenim medijima, poniženim radnicima, “privatizaciji” države, svih grana vlasti, svakodnevnih laži, kršenja zakona, galopirajućoj korupciji i kriminalu pod kišobranom njenih državnih i partijskih funkcionera, rečju – razvaljenoj državi koju režim Aleksandra Vučića sisa kao krpelj.

Danas je potpuno jasno da SNS nije politička organizacija koja kriminalno vlada, već da je kriminalna organizacija koja se samo registrovala kao politička partija.

MONITOR: Kako uspijeva Vučiću da, iako kao predsjednik po zakonu ima  skromna ovlašćenja, vodi politiku Srbije, da javnu funkciju podredi partiji, da zalazi i u ovlašćenja parlamenta, kontroliše većinu medija?

TEPIĆ: Uspevalo mu je dok se u početku udvarao međunarodnoj zajednici, susedima, uz navodni “obrt” u svojoj politici, koju je zloupotrebio i, danas je jasno, slagao da bi se učvrstio na vlasti. A onda je to pervetirano lice skinulo masku i pokazalo se njegovo pravo lice, koje je isto koje je i bilo ’90-tih: radikalskog pionira koji gazi sve pred sobom, oslanjajući se isključivo na govor mržnje i jezivu propagandu. S tim da je devedesetih huškao ljude na naše komšije, a danas huška ono što mu je preostalo – nas, jedne na druge. Mržnja, podele i razdor u društvu koje ovaj čovek svakodnevno proizvodi, ravne su zločinu protiv sopstvenog naroda. Dovoljno je da vam kažem da više od 4.000 ljudi svakog meseca beži iz Srbije, ne samo trbuhom za kruhom, ne samo mladi, već i moje generacije, koje ne mogu više da ga podnesu. Ali Srbija se budi. Već deset meseci mirno protestujemo svake subote u Beogradu, ali i u drugim gradovima, ljudi se ohrabruju, podižu glavu, ispravljaju kičmu i kažu – e, sad je dosta, nećemo stati dok ti ne vidimo leđa.

MONITOR:   Koliko je realno da se opozicija ujedini i porazi  Vučića na sljedećim izborima?

TEPIĆ: Prvi sledeći izbori, ako mislite na redovne na proleće, naprosto nisu izbori, izbora nema! Sve što sam vam prethodno navela su više uslovi za vanredno stanje, nego uslovi za bilo kakve izbore. I zato prava opozicija na njima neće učestvovati. Moja Stranka slobode i pravde je sa svojim kolegama iz najveće opozicione grupacije Savez za Srbiju proglasila bojkot prolećnih izbora, jer pored svega ovoga, mi držimo reč datu narodu. U februaru mesecu smo sa pobunjenim građanima potpisali Sporazum s narodom i obavezali se da, ukoliko se izborni uslovi ne promene na bolje i ne ispune zahtevi protesta “1 od 5 miliona”, mi na njima nećemo učestvovati, pa neka se u toj farsi od takozvanih izbora Vučić igra sam sa svojim satelitima. To je jedini način da tu farsu delegitimizujemo i da ovu izuzetno duboku i sada već internacionalizovanu političku krizu privedemo cilju – jednakim izbornim uslovima za sve, uz slobodne medije kao osnovni preduslov. Bez skidanja režimske omče oko vrata svim televizijama sa nacionalnlm frekvencijom, u prvom redu nacionalnih servisa RTS i RTV, izbornih uslova nema, pa prema time ni izbora.

 

MONITOR: Da li ste Vi za bojkot  izbora ili za izlazak na izbore?

TEPIĆ: Apsolutno za bojkot u ovakvim okolnostima režimske represije, ucena, zastrašivanja, prebijanja i najjezivije propagande protiv političkih protivnika. Što je najzanimljivije, ta Vučićeva satanizacija oponenata je bukvalno svakodnevno opsesivno usmerena na nas koji izbore bojkotujemo. Zamislite taj dodatni apsurd. Uvek pitam ove Vučićeve – pa zar vi ne treba da slavite što ne izlazimo na izbore, eto vam sva vlast, zašto se ne konfrontirate sa ovima koji žele na izbore?! I u tom grmu leži zec. Vučić i njegova vrhuška znaju da neučešće na izborima najrelevantnijiih političkih organizacija opozicije njega delegitimizuje, ostavlja ga na političkoj ‘kiši’, u sopstvenom blatu koje je zamuljao.

MONITOR: Glumac Nikola Kojo, jedan od učesnika protesta u Srbiji,  najavio je da planira da napusti  Srbiju razočaran  onim što se u njoj dešava, a rekao je i da su protesti “nešto što može imati malo efekta”. Šta Vi očekujete od protesta? 

TEPIĆ: Teško mi je palo saznanje da Kojo odlazi. Kao i svako ime prijatelja i čitavih porodica kojima na svako malo menjam adrese u adresaru. I razumem ih, ni mrvu ne zameram, naprotiv. Ali ja ne želim da odem. Moja deca imaju Srbiju za svoju domovinu i moj je zadatak, moje generacije koji smo bili studenti 90-ih i bunili se protiv rata i destrukcije i istih ovih lica u crveno-crnoj koaliciji, da taj posao danas završimo, oslobodimo ovo društvo i ovu zemlju njenih neprijatelja. Jer oni su neprijatelji ove zemlje koji se samo kriju iza zastave, grba i zakletve za svoju gramzivost, a ne mi koji želimo obrazovanje, slobodu i pravdu kao prioritet.

MONITOR: U parlamentu, među građanima, u javnosti i na društvenim mrežama poznati ste kao beskompromisan kritičar vlasti u Srbiji. Zbog  toga ste odavno meta bespoštedne harange ultradesničara i pojedinih medija, a prijetili su Vam i smrću… Ko Vam i zašto prijeti?    

TEPIĆ: To jesu naizgled marginalne ekstremne nacionalističke organizacije, ali su zapravo paraorganizacije režima, koje Vučić i bratija drže na povocu i koriste u te svrhe zastrašivanja ljudi. Beograd je dva puta bio osvanuo sa grafitima “Marinika shvati, nećemo stati”, preteće parole koje su mi upućivali i najviši funkcioneri SNS. Pisali su da “sve marinike treba ućutkati, prvo snajperski, a onda artiljerijski” i mnogo toga još. Počeli su čak interno da me nazivaju ‘Džo’, aludirajući na Džo Koks, britansku parlamentarku koju je jedan ekstremista izbo nožem i ubio usred bela dana, jer ih je takođe kritikovala, a oči britanske javnosti su tada bile uperene na ljude, kao što je Džim Douson, za koga sam upravo tada dokazivala da je najbliži saradnik tih srpskih “honorarnih” Vučićevih ekstemista. Upozorena sam čak i da se preselim iz rođenog grada Pančeva dok ga SNS batinaši kontrolišu i, nažalost, jesam to uradila sa celom svojom porodicom, ali nisam stala. I neću stati dok im ne vidim leđa.

MONITOR: Zašto ste predlagali zabranu djelovanja Šešeljeve Srpske radikalne stranke?

TEPIĆ: A kako drugačije nakon presude Haškog suda koji ga je osudio kao ratnog zločinca. Svoje delovanje za koje je osuđen, nije činio kao pekar, već u ime svoje Srpske radikalne stranke. Moje poimanje je stoga vrlo jednostavno, logično i iskustveno – ako je prvi čovek te organizacije osuđen za ratne zločine koje je činio u njeno ime, onda je i ona ratno-zločinačka organizacija i ne sme kao takva da postoji.

MONITOR: U opticaju su razni predlozi  o tome kako riješiti status Kosova. Koje je najrealnije rješenje?

TEPIĆ: Decenije za nama su pokazale koliko je to bremenito pitanje, a životi prolaze. Zato smo se mi u Stranci slobode i pravde usmerili na ljude i njihove svakodnevne živote koji su brži od zakona i brži od ma kog papira. I mi smo ponudili Deklaraciju o pomirenju dva naroda, albanskog i srpskog, u vidu najpre odrobljavanja od svih političkih hipoteka prošlosti, ratnih zločina, usmeravanja ka suživotu i životu jednih sa drugima, a ne jednih pored drugih. I, verujte mi, kada se to tako uspostavi i kada ljudi prvo budu tretirani kao ljudi, a ne samo kao roba, glasovi i monete za potkusurivanje, i sva druga rešenja će se sama po sebi otvoriti.

 

MONITOR: Vučić kaže da ne može biti dogovora sa Kosovom ako se ne promijene granice. Ukoliko bi se to dogodilo, da li bi bio srušen princip  nepovredivosti avnojskih granica i kakve bi to posljedice imalo?

TEPIĆ: Mi ama baš ništa ne znamo o tome šta je Vučić pregovarao, dogovarao, pokušavao za KiM, osim da smo, kako tvrdiše iz SNS, vodili sa 5:0, a da je Oliver Ivanović dobio šest metaka u leđa.

MONITOR: Na Sajmu knjiga u Beogradu predstavljena je knjigе Nebojše Pavkovića i organizovana tribina posvećena NATO intervenciji na kojoj su govorili i osuđeni ratni zločinci Vladimir Lazarević i Vinko Pandurević. Fond za humanitarno pravo reagovao je stavom da se Ministarstvo odbrane Srbije  ruga žrtvama zločina i  negiraju činjenice utvrđene pred Haškim tribunalom. Kako to komentarišete? 

TEPIĆ: Nema dileme da nama mira i spokoja nema dok se ne suočimo sa ratnim zločinima, svim, ali u prvom redu onim koji su počinjeni u naše ime. Nikome to nije lako, nije ni Nemcima bilo lako, nije ni Japancima, njihove zemlje su završile u prahu i pepelu posle Drugog svetskog rata, ali su se suočile i nastavile dalje i evo danas opet mi težimo takvim sistemima koji su smogli snage da se preispitaju. Dokle god i Srbija to ne bude učinila, a naravno da ne može sa onima na vlasti koji su zločine činili ili na njih podsticali, nama bolje biti neće. A moraće jednom i verujem čim pre. Jer moramo uvek i iznad svega biti Ljudi.

 

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo