INTERVJU
MARINIKA TEPIĆ, POSLANICA STRANKE SLOBODE I PRAVDE IZ BEOGRADA: Srbija je razvaljena država

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Mržnja, podjele i razdor u društvu, koje Vučić svakodnevno proizvodi, ravne su zločinu protiv sopstvenog naroda. Ali Srbija se budi. Već deset mjeseci mirno protestujemo svake subote u Beogradu, ali i u drugim gradovima, ljudi se ohrabruju, podižu glavu, ispravljaju kičmu i kažu – e, sad je dosta, nećemo stati dok Vučiću ne vidimo leđa
Decenije za nama su pokazale koliko je bremenito kosovsko pitanje. Zato smo se mi u Stranci slobode i pravde usmerili na ljude i njihove svakodnevne živote i ponudili Deklaraciju o pomirenju albanskog i srpskog naroda, u vidu prvo odrobljavanja od svih političkih hipoteka prošlosti, ratnih zločina, usmjeravanja ka suživotu i životu jednih sa drugima, a ne jednih pored drugih. Kada ljudi budu tretirani kao ljudi, a ne samo kao roba, glasovi i monete za potkusurivanje, i sva druga rešenja će se otvoriti
MONITOR: Ovih dana navršava se 11 godina od osnivanja Srpske napredne stranke koja je više od sedam godina na vlasti. Po čemu je Srbija danas prepoznatljiva zahvaljujući režimu Aleksandra Vučića?
TEPIĆ: Po razbijenim glavama političkih protivnika, krvavim licima studenata, zadavljenim medijima, poniženim radnicima, “privatizaciji” države, svih grana vlasti, svakodnevnih laži, kršenja zakona, galopirajućoj korupciji i kriminalu pod kišobranom njenih državnih i partijskih funkcionera, rečju – razvaljenoj državi koju režim Aleksandra Vučića sisa kao krpelj.
Danas je potpuno jasno da SNS nije politička organizacija koja kriminalno vlada, već da je kriminalna organizacija koja se samo registrovala kao politička partija.
MONITOR: Kako uspijeva Vučiću da, iako kao predsjednik po zakonu ima skromna ovlašćenja, vodi politiku Srbije, da javnu funkciju podredi partiji, da zalazi i u ovlašćenja parlamenta, kontroliše većinu medija?
TEPIĆ: Uspevalo mu je dok se u početku udvarao međunarodnoj zajednici, susedima, uz navodni “obrt” u svojoj politici, koju je zloupotrebio i, danas je jasno, slagao da bi se učvrstio na vlasti. A onda je to pervetirano lice skinulo masku i pokazalo se njegovo pravo lice, koje je isto koje je i bilo ’90-tih: radikalskog pionira koji gazi sve pred sobom, oslanjajući se isključivo na govor mržnje i jezivu propagandu. S tim da je devedesetih huškao ljude na naše komšije, a danas huška ono što mu je preostalo – nas, jedne na druge. Mržnja, podele i razdor u društvu koje ovaj čovek svakodnevno proizvodi, ravne su zločinu protiv sopstvenog naroda. Dovoljno je da vam kažem da više od 4.000 ljudi svakog meseca beži iz Srbije, ne samo trbuhom za kruhom, ne samo mladi, već i moje generacije, koje ne mogu više da ga podnesu. Ali Srbija se budi. Već deset meseci mirno protestujemo svake subote u Beogradu, ali i u drugim gradovima, ljudi se ohrabruju, podižu glavu, ispravljaju kičmu i kažu – e, sad je dosta, nećemo stati dok ti ne vidimo leđa.
MONITOR: Koliko je realno da se opozicija ujedini i porazi Vučića na sljedećim izborima?
TEPIĆ: Prvi sledeći izbori, ako mislite na redovne na proleće, naprosto nisu izbori, izbora nema! Sve što sam vam prethodno navela su više uslovi za vanredno stanje, nego uslovi za bilo kakve izbore. I zato prava opozicija na njima neće učestvovati. Moja Stranka slobode i pravde je sa svojim kolegama iz najveće opozicione grupacije Savez za Srbiju proglasila bojkot prolećnih izbora, jer pored svega ovoga, mi držimo reč datu narodu. U februaru mesecu smo sa pobunjenim građanima potpisali Sporazum s narodom i obavezali se da, ukoliko se izborni uslovi ne promene na bolje i ne ispune zahtevi protesta “1 od 5 miliona”, mi na njima nećemo učestvovati, pa neka se u toj farsi od takozvanih izbora Vučić igra sam sa svojim satelitima. To je jedini način da tu farsu delegitimizujemo i da ovu izuzetno duboku i sada već internacionalizovanu političku krizu privedemo cilju – jednakim izbornim uslovima za sve, uz slobodne medije kao osnovni preduslov. Bez skidanja režimske omče oko vrata svim televizijama sa nacionalnlm frekvencijom, u prvom redu nacionalnih servisa RTS i RTV, izbornih uslova nema, pa prema time ni izbora.
MONITOR: Da li ste Vi za bojkot izbora ili za izlazak na izbore?
TEPIĆ: Apsolutno za bojkot u ovakvim okolnostima režimske represije, ucena, zastrašivanja, prebijanja i najjezivije propagande protiv političkih protivnika. Što je najzanimljivije, ta Vučićeva satanizacija oponenata je bukvalno svakodnevno opsesivno usmerena na nas koji izbore bojkotujemo. Zamislite taj dodatni apsurd. Uvek pitam ove Vučićeve – pa zar vi ne treba da slavite što ne izlazimo na izbore, eto vam sva vlast, zašto se ne konfrontirate sa ovima koji žele na izbore?! I u tom grmu leži zec. Vučić i njegova vrhuška znaju da neučešće na izborima najrelevantnijiih političkih organizacija opozicije njega delegitimizuje, ostavlja ga na političkoj ‘kiši’, u sopstvenom blatu koje je zamuljao.
MONITOR: Glumac Nikola Kojo, jedan od učesnika protesta u Srbiji, najavio je da planira da napusti Srbiju razočaran onim što se u njoj dešava, a rekao je i da su protesti “nešto što može imati malo efekta”. Šta Vi očekujete od protesta?
TEPIĆ: Teško mi je palo saznanje da Kojo odlazi. Kao i svako ime prijatelja i čitavih porodica kojima na svako malo menjam adrese u adresaru. I razumem ih, ni mrvu ne zameram, naprotiv. Ali ja ne želim da odem. Moja deca imaju Srbiju za svoju domovinu i moj je zadatak, moje generacije koji smo bili studenti 90-ih i bunili se protiv rata i destrukcije i istih ovih lica u crveno-crnoj koaliciji, da taj posao danas završimo, oslobodimo ovo društvo i ovu zemlju njenih neprijatelja. Jer oni su neprijatelji ove zemlje koji se samo kriju iza zastave, grba i zakletve za svoju gramzivost, a ne mi koji želimo obrazovanje, slobodu i pravdu kao prioritet.
MONITOR: U parlamentu, među građanima, u javnosti i na društvenim mrežama poznati ste kao beskompromisan kritičar vlasti u Srbiji. Zbog toga ste odavno meta bespoštedne harange ultradesničara i pojedinih medija, a prijetili su Vam i smrću… Ko Vam i zašto prijeti?
TEPIĆ: To jesu naizgled marginalne ekstremne nacionalističke organizacije, ali su zapravo paraorganizacije režima, koje Vučić i bratija drže na povocu i koriste u te svrhe zastrašivanja ljudi. Beograd je dva puta bio osvanuo sa grafitima “Marinika shvati, nećemo stati”, preteće parole koje su mi upućivali i najviši funkcioneri SNS. Pisali su da “sve marinike treba ućutkati, prvo snajperski, a onda artiljerijski” i mnogo toga još. Počeli su čak interno da me nazivaju ‘Džo’, aludirajući na Džo Koks, britansku parlamentarku koju je jedan ekstremista izbo nožem i ubio usred bela dana, jer ih je takođe kritikovala, a oči britanske javnosti su tada bile uperene na ljude, kao što je Džim Douson, za koga sam upravo tada dokazivala da je najbliži saradnik tih srpskih “honorarnih” Vučićevih ekstemista. Upozorena sam čak i da se preselim iz rođenog grada Pančeva dok ga SNS batinaši kontrolišu i, nažalost, jesam to uradila sa celom svojom porodicom, ali nisam stala. I neću stati dok im ne vidim leđa.
MONITOR: Zašto ste predlagali zabranu djelovanja Šešeljeve Srpske radikalne stranke?
TEPIĆ: A kako drugačije nakon presude Haškog suda koji ga je osudio kao ratnog zločinca. Svoje delovanje za koje je osuđen, nije činio kao pekar, već u ime svoje Srpske radikalne stranke. Moje poimanje je stoga vrlo jednostavno, logično i iskustveno – ako je prvi čovek te organizacije osuđen za ratne zločine koje je činio u njeno ime, onda je i ona ratno-zločinačka organizacija i ne sme kao takva da postoji.
MONITOR: U opticaju su razni predlozi o tome kako riješiti status Kosova. Koje je najrealnije rješenje?
TEPIĆ: Decenije za nama su pokazale koliko je to bremenito pitanje, a životi prolaze. Zato smo se mi u Stranci slobode i pravde usmerili na ljude i njihove svakodnevne živote koji su brži od zakona i brži od ma kog papira. I mi smo ponudili Deklaraciju o pomirenju dva naroda, albanskog i srpskog, u vidu najpre odrobljavanja od svih političkih hipoteka prošlosti, ratnih zločina, usmeravanja ka suživotu i životu jednih sa drugima, a ne jednih pored drugih. I, verujte mi, kada se to tako uspostavi i kada ljudi prvo budu tretirani kao ljudi, a ne samo kao roba, glasovi i monete za potkusurivanje, i sva druga rešenja će se sama po sebi otvoriti.
MONITOR: Vučić kaže da ne može biti dogovora sa Kosovom ako se ne promijene granice. Ukoliko bi se to dogodilo, da li bi bio srušen princip nepovredivosti avnojskih granica i kakve bi to posljedice imalo?
TEPIĆ: Mi ama baš ništa ne znamo o tome šta je Vučić pregovarao, dogovarao, pokušavao za KiM, osim da smo, kako tvrdiše iz SNS, vodili sa 5:0, a da je Oliver Ivanović dobio šest metaka u leđa.
MONITOR: Na Sajmu knjiga u Beogradu predstavljena je knjigе Nebojše Pavkovića i organizovana tribina posvećena NATO intervenciji na kojoj su govorili i osuđeni ratni zločinci Vladimir Lazarević i Vinko Pandurević. Fond za humanitarno pravo reagovao je stavom da se Ministarstvo odbrane Srbije ruga žrtvama zločina i negiraju činjenice utvrđene pred Haškim tribunalom. Kako to komentarišete?
TEPIĆ: Nema dileme da nama mira i spokoja nema dok se ne suočimo sa ratnim zločinima, svim, ali u prvom redu onim koji su počinjeni u naše ime. Nikome to nije lako, nije ni Nemcima bilo lako, nije ni Japancima, njihove zemlje su završile u prahu i pepelu posle Drugog svetskog rata, ali su se suočile i nastavile dalje i evo danas opet mi težimo takvim sistemima koji su smogli snage da se preispitaju. Dokle god i Srbija to ne bude učinila, a naravno da ne može sa onima na vlasti koji su zločine činili ili na njih podsticali, nama bolje biti neće. A moraće jednom i verujem čim pre. Jer moramo uvek i iznad svega biti Ljudi.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
-
POLICIJA I SDT RAZRIJEŠILI TRI UBISTVA ZA ŠEST DANA: Fale samo ubice
-
SRĐAN PERIĆ, PROFESOR KNJIŽEVNOSTI, BIVŠI POSLANIK: Afirmišimo rješenja
-
BIJELO POLJE, EKOLOŠKI INCIDENT NA LIMU: Misteriozni zagađivač
-
Dođem do zaključka, pa hoću nazad
-
SLUČAJ PROFESORICE MILKE OBRADOVIĆ: Nakon nagrade za kvalitet, dobila otkaz
-
NEIZVJESTAN OPSTANAK KATUNA VARNJAK NA BJELASICI: Sređivanje urbanističkog haosa ili uklanjanje konkurencije?
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje