Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJANA STOJČIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Nema identiteta bez kontinuiteta

Objavljeno prije

na

Sa svjetskom krizom vratile su se stare dileme: kapitalizam ili socijalizam ili još bolje – kakav kapitalizam, kakav socijalizam? Tako je ponovo u centar pažnje došla istorija društvenih pokreta i pokušaji da se iz njihove prošlosti izvuče nešto dobro za budućnost. O tim iskustvima razgovarali smo s Marijanom Stojčić, sociološkinjom sa značajnim iskustvima u društvenom angažmanu ali i znanjima u teorijskim pitanjima (arhitektura mira u postkomunističkom društvu, društveni pokreti i globalizacija, mediji i politike sjećanja, jezik i politike identiteta, ženski pokreti). MONITOR: Da li svaki državni projekat mora da ima svoje „utemeljivačke mitove” kao što je SFRJ imala „narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju”? Šta, kasnije, uraditi s njima, kako ih se osloboditi kao dominantne ideološke poštapalice, korisne za svaku zloupotrebu na političkoj sceni?
STOJČIĆ: Svaki državni projekat ima svoje utemeljivačke mitove i neku interpretaciju prošlosti koja predstavlja osnov za grupnu identifikaciju, ono kako vidimo „nas” za razliku od „drugih” (kako god da određujemo to „mi” i „drugi”) Naš identitet definiše ono što će ostati upamćeno, bilo da je reč o individuama ili grupama. To uvek, naravno, predstavlja neku vrstu rekonstrukcije prošlosti kroz selekciju onoga što će se pamtiti, načina na koji će biti zapamćeno, kao i onoga što će biti zaboravljeno u skladu s potrebama sadašnjosti i vizijom budućnosti. Nema identiteta bez kontinuiteta.

Zajednička prošlost stvara kontinuitet i jedinstvo u iskustvu koji su nužni za integraciju grupe. To nije nužno loše. U periodima transformacija, taj osnov se menja, ponekad vrlo radikalno. Setimo se samo 90-tih. Ono što je tu ključno pitanje zapravo je koliko su i utemeljivački mitovi i ta prošlost inkluzivni, odnosno koliko omogućavaju svim ljudima koji pripadaju određenoj zajednici (u ovom slučaju državi čije državljanstvo imaju) da se s njom identifikuju i da se osećaju kao njeni pripadnici. Recimo, ako je država utemeljena u nacionalističkim mitovima većinske nacije (što je ovde pravilo od 90-tih), veliki broj osoba koji ne pripadaju većinskoj naciji ili veri neće moći da se tu pronađe.

MONITOR: Pišete da je socijalističku Jugoslaviju karakterisala „suprematija partijskog nad državnim pravom”, što je stvorilo brojnu birokratiju i partijsku klijentelu, zarobivši društvo. Danas opet govorimo o „partokratiji”, svemoći stranaka i korupciji koju stvaraju sistemom klijentelističke „selekcije”. Šta se, onda, osim mnoštva partija, zaista promijenilo?
STOJČIĆ: Štošta se promenilo, ali problem je ono što je ostalo isto. Glavni kriterijum je i dalje politička podobnost i slepa pošlusnost vrhuški. Promenio se legitimacijski obrazac, pa se umesto radničke klase sada vlada u ime nacije i nacionalnih interesa. Ali kao i ranije, to je način na koji partijske oligarhije monopolišu društvene resurse i na spoljašnjem i na unutrašnjem planu, trudeći se da suzbiju alternativne poglede, da onemoguće kontrolu građana i sve što može da ugrozi interese u čijoj je osnovi najčešće borba za moć i novac.

MONITOR: Ove godine navršava se dvadeset godina od raspada SFRJ, ali i početka jugoslovenskih ratova. Zašto se raspala zemlja za koju se i u kojoj je većina vjerovala da vodi direktno u raj?
STOJČIĆ: Uh, postavljate mi teško pitanje. Jugoslavija nije morala da se raspadne, kao što ništa u istoriji nije moralo da se dogodi. Odgovor na pitanje zašto se to ipak dogodilo nije jednostavan.

Kada je krajem 60-tih KPJ počela da se dezintegriše na republičke i pokrajinske partije, ovaj proces je direktno ugrozio i jedinstvo Jugoslavije, jer je ono zavisilo od komunističke ideologije i monopola vlasti KPJ. Decentralizacija ekonomije i uvođenje tržišta hrabrili su nacionalna osećanja, naročito u partiji. Regionalne razlike u ekonomskoj razvijenosti imale su krupnu direktnu ili posrednu ulogu u jačanju nacionalizma u Jugoslaviji. Iako se partijski vrh nadao da će tržište ojačati ekonomsku međuzavisnost regiona, horizontalnu pokretljivost i kosmopolitizaciju prostora, unutarpartijski sukobi su već od polovine šezdesetih primali nacionalnu boju. U narednim decenijama republičke granice prerastaju u etničke, a kao nosioci ovih procesa javljaju se u prvom redu republičke partijske elite. Decentralizacija i deetatizacija države i prenošenje ovlašćenja na republike se umesto podruštvljavanja države pretvara u jačanje republičkih partijskih birokratija koje predstavljaju sebe kao zaštitnice republičkih, a vremenom i nacionalnih interesa.

To je naravno samo jedan segment. Odgovor na pitanje zašto se Jugoslavija raspala treba tražiti u interakciji različitih društveno-ekonomskih faktora, u institucionalnim rešenjima socijalističke Jugoslavije, u njenim političkim elitama i u izborima i odlukama njenih lidera (posebno Slobodana Miloševića kao nekog ko je imao u jednom momentu najveću moć, a time i najveću odgovornost), promeni međunarodnog konteksta i u autoritarnosti njenih građana, medija koji su se u jednom momentu (najveći deo njih) pretvorili u ratnohuškačku mašineriju, u tome što bez obzira na deklarativne izjave u Jugoslaviji nikada nije stvoreno istinski demokratsko društvo koje podrazumeva i odgovorne građane. Jedini odgovor koji ne stoji, a često se čuje, je da se raspala zbog nekakve vekovne etničke mržnje.

MONITOR: U ovoj globalnoj krizi, aktuelizuje se marksizam kao filozofija i ekonomska teorija koja se evo baš sada „potvrđuje”. Da li je to pretjerivanje i šta je danas od tzv. izvornog marksizma zaista živo?
STOJČIĆ: Prvo bi trebalo videti šta je uopšte izvorni marksizam. S jedne strane, kao da se mnoštvo Marksovih predviđanja zaista ostvaruje. Procesi povezani s modernizacijom i ekspanzijom kapitalističkog sistema i odnosa proizvodnje nastavili su da budu neki od determinišućih činilaca i našeg savremenog trenutka. Kapitalistički odnosi proizvodnje i dalje strukturiraju društveni poredak i hegemonija kapitala još uvek je strukturirajuća snaga u većini oblasti društvenog života. S druge strane, svet 21. veka nije svet 19.veka, čak ni dvadesetog. Postoje i značajne novine, kao što su brzina globalizacije, zgušnjavanje vremena-prostora, novi oblici masovnih komunikacija, obim finansijskih transakcija i povećano integrisanje svetskog tržišta. Tradicionalne radničke klase više nema. Nove tehnologije menjaju prirodu rada i stvaraju nove obrasce korišćenja slobodnog vremena, uključujući hiperrealnost sajberprostora, novu virtuelnu realnost i nove oblike informacija i zabave. Kapital proizvodi novu tehnokulturu, novi oblik zabave i informatičkog društva i sve se dramatično menja, počev od obrazovanja do rada, politike, porodice, svakodnevnog života i identiteta. Rascepkavanje rada, potrošnje i porodičnog života dovodi nas u jedan svet s one strane tradicionalnih paket rešenja.

Bez želje da ulazim dublje u objašnjavanje pojma, uzroka i dimenzija neoliberalne globalizacije, načini na koji se ispoljava vidljivi su golim okom: jaz između bogatih i siromašnih sve je izraženiji, socijalna država ubrzano gubi svoje funkcije, ostavljajući one najranjivije na milost i nemilost tržišta, realne nadnice padaju, sindikati postaju dekor bez realne moći… Glad i siromaštvo, eksplozija međudržavnih sukoba, kao i sukoba unutar pojedinih država i planetarni intervencionizam, diskriminacija i rasizam, globalizacija organizovanog kriminala i najrazličitijih fundamentalizama… epifenomeni su logike profita i fundamentalizma tržišta. Uprkos neoliberalnoj mantri o bezgrešnosti tržišta, ovaj i ovakav sistem društvene organizacije ne obezbeđuje ni slobodu, ni socijalnu sigurnost, ponajmanje socijalnu pravdu, a aktuelna globalna ekonomska kriza pokazuje, čak ni ekonomsku efikasnost.

To je ono sa čim i današnja levica mora da računa.

Đilas

MONITOR: Pišete i o Milovanu Đilasu kao primjeru pobunjenika protiv „nove klase”, kritikujući privilegije izgrađene na ratnim zaslugama. Ovih dana se često govori o Đilasu. Koliko je on danas aktuelan?
STOJČIĆ: Da, ovih dana je bila stogodišnjica Đilasovog rođenja. On je vrlo zanimljiva figura. Pripadao je samom vrhu partijske oligarhije u socijalističkoj Jugoslaviji. S druge strane, za njega je revolucija bila samo preduslov slobode i emancipacije. Izgradnja pravednog društva za njega, morala je da se odvija kroz borbu protiv zloupotreba vlasti i moći, kroz borbu protiv privilegija partijske elite, očuvanje zakonitosti, sučeljavanje mišljenja i poštovanje različitosti, kao i omogućavanje slobodne individualne inicijative „običnih” ljudi. Ne deluje kao da je izrečeno pre više od 50 godina, zar ne?

Praksisovci

MONITOR: Zanimaju vas i Praksisovci. Može li se nešto od njihove kritike i razumijevanja ljudske prakse iskoristiti i danas?
STOJČIĆ: Naziv ,,praksisovci” vezuje se za grupu zagrebačkih i beogradskih filozofa i sociologa okupljenih od 1963. oko Korčulanske letnje škole, a od 1964. do 1975. oko Praxisa, časopisa za filozofiju, koji je 1964. osnovalo Hrvatsko filozofsko društvo. Praksisovci su bili zajednica neistomišljenika. Inicijalno nije postojala neka praksis-grupa kao što nikada nije formulisana neka iole koherentna doktrina. Intelektualne i druge razlike unutar Praxisa bile su vrlo velike. Kako Božidar Jakšić kaže: ,,Vrednost Praxisa i Škole bila je upravo u tome što su razlike mogle da koegzistiraju i da se međusobno oplemenjuju i da budu začetak normalne intelektualne komunikacije na jugoslovenskom tlu, koja neće uvažavati sve idiotizme republičkih birokratija, hijerarhija i oligarhijskih struktura društvene moći”. Za praksisovce emancipacija može biti rezultat samo samosvesne ljudska akcije ili prakse kroz kritički odnos prema stvarnosti i spremnost da deluju, preuzimajući na taj način odgovornost za društvo u kome žive, istovremeno stvarajući istinski humano društvo bazirano na socijalnoj pravdi, solidarnosti i slobodi. Za to je neophodno poštovanje individue i ostvarivanje svih njenih prava, političkih, ekonomskih i svih drugih. Čini mi se da ni to upšte nije izgubilo na svojoj aktuelnosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo