Podgoričani koji prođu pored galerije Centar, neka se ne iznenade ako u njoj ugledaju veliku bakarnu haljinu. To je dio izložbe vajarke Marijane Gvozdenović. U galeriji je izloženo dvadesetak skulptura – haljina koje su realizovane u bronzi. Beograđanka Marijana Gvozdenović diplomirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu 1984. godine, a na istom fakultetu je i magistrirala. Devet godina je živjela u Italiji, gdje se stručno usavršavala. Samostalno je izlagala u Beogradu, Zemunu, Milanu, Svetom Stefanu, Mladenovcu, Petrovcu…. Predstavila se na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu, među kojima se izdvajaju Bijenale savremene umjetnosti u Veneciji 1999. godine i godišnja izložba u Luvru 2004.
MONITOR: Prvi put ste radove predstavili podgoričkoj publici, koja je mogla da vidi veoma neobične skulpture. Kako ste došli na ideju da stvarate “haljine”.GVOZDENOVIĆ: Prva skulptura haljine nastala je 1998. godine u Kikindi, tokom jedne kolonije. Bila je posvećena mojoj majci, a nastala je nakon njene smrti. Jako je podsjećala na njenu haljinu, na oblik njenog tijela. Skulptura ima oko dva i po metra i rađena je u terakoti. Bila je izložena na 48. Bijenalu u Veneciji, zajedno sa radovima pet vajara. Skulpture su bile jako velike i teške pa ih je na kraju kompanija Toza Marković, koja je finansirala čitavu koloniju u Kikindi, poklonila Veneciji, jer nije bilo dovoljno novca da bi ih vratili. Moja skulptura stoji na lijepom mjestu u Veneciji. Oni nisu shvatili taj čin kao poklon iz muke, već kao poklon iz ljubavi i lijepo su udomili naše skulpture.
MONITOR: Prošle su godine i vi ste ponovo počeli da izrađujete haljine od bronze. Da li su i one vezane za ljude koji vam nedostaju, da li su oni svojevrsni spomenici onima kojih više nema?
GVOZDENOVIĆ: Jesu, ali ne na taj način. Nisu posvećene ljudima koji su umrli. Moja mama je preminula i to je jedan drugi oblik nedostajanja. Kasnije se čitava priča o nedostajanju proširila, postala je kompleksnija.
MONITOR: Istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović istakla je da vaše haljine u bronzi otvaraju kompleksnu priču o vremenu u kojem živimo, o kvazivrijednostima i onim drugim, o mentalnim šupljinama i naborima, o koraku i stavu, o pozi. Smatrate li da smo se svi u ovim vremenima pogubili i da zapravo nedostajemo sami sebi ?
GVOZDENOVIĆ: Ljudi su sve manje prisutni u sopstvenim životima, u sopstvenim kožama, u sopstvenim modelima… a na račun toga da do perfekcije bruše neku sopstvenu površinu kako bi postigli ravnotežu. Tužno je u svemu tome, što je ovo vrijeme narcističke kulture. Strašno se podgrijevaju te individualnosti koje nisu zasnovane na suštinskim kvalitetima.
MONITOR: Djeluje da za vaše skulpture treba uložiti mnogo umijeća, rada i vremena. Kako one nastaju?
GVOZDENOVIĆ: Klasičan je proces nastanka skulpture. Livenje je u bronzi, kako se radilo i u renesansi. Skulptura se pravi u vosku, to jest u glini, pa se liju kalupi, taj se oblik puni voskom, pa tek onda na skulpturi počinjem dalje intervencije. Pravim kolaž od otisaka raznih predmeta, čipki, od različitih tekstura… Njih inkorporiram u prethodno, vrlo pažljivo završenu skulpturu. Završim tijelo sa velikom pažnjom, koje je personalizovano. To nije model, jer ja taj uslovno rečeno kolaž ne lijepim na nešto što je bezlično već na jako pažljivo vajanu skulpturu. Vjerovatno je to ono što me malo odvaja od ostalih. Jako pažljivo vajam skulpturu, vrlo pažljivo je doradim, sve dovedem do perfekcije… Kad uradim tako velike intervencije u vosku, onda se izlije u bronzu i ta skulptura objektivno ne može da se ponovi.
MONITOR: Danas se mogu kupiti skulpture poznatih vajara po izrazito niskim cijenama. To su u stvari njihove reprodukcije. Da li vi i zbog toga koristite ovu veoma zahtjevnu tehniku izrade skulptura, kako ne bi mogle da se kopiraju?
GVOZDENOVIĆ: Postoji crno tržište gdje se prodaju skulpture koje se liju u milion primjeraka. U Beogradu možete kupiti skulpture Matije Vukovića, Ivana Meštrovića, Rista Stijovića, čak i skulpture De Kirika po jako smiješnim cijenama, koje gotovo ne znače ništa. To je strašno i sramotno. Ljudi koji su nekada davno kupili njihove radove sad ih izlivaju i prodaju. Autorima se tako nanosi neprocjenjiva šteta. Zbog svega toga, ja sam se dodatno pozabavila ovom svojom tehnikom izrade skulptura kako bih se zaštitila od mogućnosti njihove reprodukcije, jer je to nemoguće. Onaj ko kupi moju skulpturu u bronzi on je siguran da je urađena u jednom primjerku.
MONITOR: Na modnoj reviji istoričarke umjetnosti Anastazije Miranović, koja je nedavno održana u Baru, izložena je i vaša skulptura. Kako je došlo do te saradnje?
GVOZDENOVIĆ: Anastazija je vidjela katalog moje izložbe i rekla kako bi joj odgovaralo da moja velika skulptura bude na njenoj reviji. Uzela je skulpturu i stavila je u kontekst piste. Odmah sam pristala i to je stvarno ispalo odlično. Došla sam na reviju i bila sam fascinirana koliko je ona pogodila suštinu stvari i koliko smo jedna drugoj pomogle na toj reviji. Anastazija se izdvojila od modnih kreatora koji prate trendove. Ona jako ozbiljno radi svoj posao i to je stvarno za svaku pohvalu.
MONITOR: Vaš otac je poznati crnogorski slikar Nikola Gvozdenović, koji je izveo mnoge generacije studenata. Koliko je on uticao na vaš rad?
GVOZDENOVIĆ: Ja sam dijete dvoje umjetnika. Moja pokojna majka je bila sjajan vajar. Pošto sam i ja vajar, u profesionalnom smislu ona je više uticala na mene. Sigurno da je bilo uticaja i s njegove strane. Moja majka je vajala i dok sam bila u njenom stomaku. Koliko se samo tu prenosi nekih doživljaja, senzacija… Moj otac je pun pravila koja su jedino i moguća. On kaže, kad me žena ujutro pošalje za hljeb, tog dana nema posla. I to je tačno. Da bi radio, da bi se kvalitetno bavio umjetnošću, i da bi taj dan posvetio tom radu, ne smiješ da imaš nikakvu dodatnu obavezu.
Miroslav MINIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice