Ulazak u sam prostor Radio Beograda otvorio nam je ogroman prostor za istraživanje zvučnih prostranstava ove stanice, kroz njenu monumentalnost, arhiv i stvaralaštvo, koje čini da se sjećamo, osjećamo, ispitujemo i razumijemo svijet i sebe
Dugometražni dokumentarni film Govori da bih te video rediteljke Marije Stojnić, koji istražuje zvučne krajolike Radio Beograda, jedne od najstarijih radio stanica u Evropi, dobio je specijalno priznanje žirija 11. UnderhillFesta, međunarodnog festivala dugometranog dokumentarnog filma, koji je održan sredinom juna u Podgorici. Film kroz sinesteziju riječi, šumova, muzike, tišine i svjetla, kako piše u opisu filma, uvodi gledaoce u svijet radiofonskog zvuka koji čini da se sjećamo, osjećamo promišljamo i razumijemo svijet i sebe. Ovaj dokumentarni film, nakon svjetske premijere na najznačajnijem svjetskom festivalu dokumentarnog filma IDFA u Amsterdamu, imao je sjevernoameričku premijeru u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku.
MONITOR: Žiri 11. UnderhillFesta istakao je da Vaš dokumentarac pulsirajuće audiovizuelno iskustvo koje zavređuje posebnu pažnju, istovremeno služeći kao dokument o jednoj instituciji i posveta radiofonskom izrazu. U video poruci ste istakli da Vam je drago što su Podgoričani vidjeli film uživo, jer je UnderhillFest prvi festival od februara na kojem je ovaj film prikazan pred publikom. Koliko Vam znači ovo prikazivanje?
STOJNIĆ: Magija filma dobrim delom se krije u filmskoj publici i bioskopskoj sali. U iskustvu koje je deljeno, kada jedni pored drugih gledamo film u mraku, i zajednički odlazimo na putovanje na koje nas film vodi, izolovani od spoljnih uticaja. Ova godina nam, nažalost, nije dozvolila ovakva iskustva, i online prikazivanja, u kućnim uslovima, na laptopu i slično, su za mnoge filmove značila i manju mogućnost stvaranja simbioze između filma i gledaoca. Sada se polako počinje sa open-air prikazivanjima filmova u regionu, a UnderhillFest je bio prvi ovakav festival od početka pandemije. Nažalost, mi nismo mogli biti u Podgorici za vreme prikazivanja, da osetimo tu energiju, ali nadam se da je publika uspela da doživi film na način na koji je to zamišljeno, i veoma smo srećni zbog lepog priznanja žirija.
MONITOR: Film „Govori da bih te video” bavi se Radio Beogradom, jednom od najstarijih radio stanica u Evropi. Kako ste došli na ideju da snimate film o ovom „kulturnom svetioniku grada”?
STOJNIĆ: Radio me fascinirao od malih nogu, ali u 2016. sam intenzivno počela da slušam program Radio Beograda 2 i 3. Primetila sam kako je taj zvuk za jako kratko vreme počeo da menja moju percepciju prostora u kom se nalazim, mog grada, nekih misaonih procesa. Bilo mi je fascinantno u kojoj meri zvuk koji slušamo može uticati na naš doživljaj svakodnevice i samim tim i kvalitet života. Želela sam to u ovom filmu da istražim, i da drugim ljudima koji možda još nisu otkrili magiju Radija, prenesem sinestetično iskustvo koje ovakav program sa sobom nosi. Podsetiću, Radio Beograd i dalje neguje kulturni, umetnički, dramski, muzički i naučni program, na nivou i sa istom pažnjom kao u zlatno doba radija. Ulazak u sam prostor Radio Beograda, otvorio nam je ogroman prostor za istraživanje zvučnih prostranstava ove stanice, kroz njenu monumentalnost, arhiv i stvaralaštvo, koje čini da se sećamo, osećamo, ispitujemo i razumemo svet i sebe.
MONITOR: Kako je tekao proces rada na filmu? Rekli ste da ste film snimali nekoliko godina. Koliko dugo ste istraživali, scenario mijenjali, angažovali saradnike?
STOJNIĆ: Samo snimanje trajalo je od 2016. do početka 2018. godine. Postprodukcija je završena 2019. Dakle, neke četiri godine je bilo potrebno za ceo proces, od probnih snimanja, preslušavanja arhive, upoznavanja sa programom i ljudima sa radija, do montaže, dizajna zvuka, postprodukcije… Proces je bio dosta razigran, i scenario je nastajao i menjao se tokom snimanja, jer je za nas ovo zaista bilo istraživanje jednog giganta, koji ima beskrajno zvučno bogatstvo, i proces u kome smo pokušali da otelotvorimo nevidljivo kretanje radijskih talasa i prostornost zvuka kroz sliku, svetlo, mrak, kompoziciju.
MONITOR: Film je premijerno prikazan na festival IDFA u Amsterdamu, a zanimljivo je da je imao projekciju u njujorškom muzeju MoMA. Kako publika reaguje i da li je iznenađena da postoji ovakva institucija više od 90 godina?
STOJNIĆ: Publika u Amsterdamu i Njujorku je zaista raznolika, ali im je možda zajedničko to što su na Radio gledali sa velikom dozom nostalgije i divljenja, kao nečeg za čim se žudi, u ovom prebrzom vremenu, u kom smo zatrpani ogromnom količinom informacija i medijskim sadržajima koji ne prave iskorak izvan neke uhodane svakodnevice. Eksperimentalni zvuk, performans uživo i muzika, radio drama i igra, filozofska misao su stvari koje se na Radio Beogradu neguju i dan danas, i njihova vrednost je univerzalno prepoznata. Publika je mogla da se pronađe u ovim sadržajima, ali takođe su ljudi pozitivno reagovali na sinestetično isustvo koje film pruža, koje je specifičnije za igrani, nego za dokumentarni film. U Americi kultura radija je veoma živa i danas, i gledaocima tamo bilo je lako povezati se i sa našim filmom.
MONITOR: Film je sinestezija riječi, šumova, muzike, tišine i svjetla. Šta je za Vas najbitnije sredstvo, metod da bi se neka priča ispričala?
STOJNIĆ: Ne bih rekla da postoji jedan metod ili recept kako bi se neka priča najbolje ispričala. Svaka tema može se ispričati na bezbroj načina, iako je uobičajeno za veliki broj dokumentarnih filmova da se zasnivaju na intervjuima, arhivi ili podacima. Moja ideja sa ovim filmom nije bila da napravim činjenični, istorijski film o Radio Beogradu, ne zato što takav film nije potreban – dapače, ova institucija zaslužuje više od jednog takvog filma. Ono što sam želela je da pokušam da prenesem svoje iskustvo, kao pasioniranog slušaoca radija, koji Radio doživljava kao jedan veliki svemirski brod koji putuje kroz vreme i skuplja fragmente iskustava kroz generacije. Samim tim, Radio postaje jedan saveznik, koji čini da se osećamo manje usamljeno, koji čini istoriju i memoriju, tj. kolektivno ljudsko iskustvo prisutnim, i otvara neke nove mogućnosti – čuvajući ih od zaborava, ali i otvarajući jedan beskonačni prostor mašte i kreaciju nečeg novog.
MONITOR: Radite li na nekom novom projektu? Koje Vas teme interesuju?
STOJNIĆ: Moja razmišljana o filmu dosta brišu granice između dokumentarnog, fikcije i drugih umetničkih formi. U mom dosadašnjem radu, kulturno nasleđe i muzika bile su veoma zastupljene teme, a trenutno sam još pod utiskom radijskih arhiva, istorije i memorije. Sledeći projekat može biti nešto sasvim drugačije. O tome, kada dođe vreme…
Miroslav MINIĆ