Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJA STOJNIĆ, REDITELJKA: Otkrivanje magije radija

Objavljeno prije

na

Ulazak u sam prostor Radio Beograda otvorio nam je ogroman prostor za istraživanje zvučnih prostranstava ove stanice, kroz njenu monumentalnost, arhiv i stvaralaštvo, koje čini da se sjećamo, osjećamo, ispitujemo i razumijemo svijet i sebe

 

Dugometražni dokumentarni film Govori da bih te video rediteljke Marije Stojnić, koji istražuje zvučne krajolike Radio Beograda, jedne od najstarijih radio stanica u Evropi, dobio je specijalno priznanje žirija 11. UnderhillFesta, međunarodnog festivala dugometranog dokumentarnog filma, koji je održan sredinom juna u Podgorici.  Film kroz sinesteziju riječi, šumova, muzike, tišine i svjetla, kako piše u opisu filma, uvodi gledaoce u svijet radiofonskog zvuka koji čini da se sjećamo, osjećamo promišljamo i razumijemo svijet i sebe. Ovaj dokumentarni film, nakon svjetske premijere na najznačajnijem svjetskom festivalu dokumentarnog filma IDFA u Amsterdamu, imao je sjevernoameričku premijeru u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u Njujorku.

MONITOR: Žiri 11. UnderhillFesta istakao je da Vaš dokumentarac pulsirajuće audiovizuelno iskustvo koje zavređuje posebnu pažnju, istovremeno služeći kao dokument o jednoj instituciji i posveta radiofonskom izrazu. U video poruci ste istakli da Vam je drago što su Podgoričani vidjeli film uživo, jer je UnderhillFest prvi festival od februara na kojem je ovaj film prikazan pred publikom. Koliko Vam znači ovo prikazivanje?

STOJNIĆ: Magija filma dobrim delom se krije u filmskoj publici i bioskopskoj sali. U iskustvu koje je deljeno, kada jedni pored drugih gledamo film u mraku, i zajednički odlazimo na putovanje na koje nas film vodi, izolovani od spoljnih uticaja. Ova godina nam, nažalost, nije dozvolila ovakva iskustva, i online prikazivanja, u kućnim uslovima, na laptopu i slično, su za mnoge filmove značila i manju mogućnost stvaranja simbioze između filma i gledaoca. Sada se polako počinje sa open-air prikazivanjima filmova u regionu, a UnderhillFest je bio prvi ovakav festival od početka pandemije. Nažalost, mi nismo mogli biti u Podgorici za vreme prikazivanja, da osetimo tu energiju, ali nadam se da je publika uspela da doživi film na način na koji je to zamišljeno, i veoma smo srećni zbog lepog priznanja žirija.

MONITOR: Film „Govori da bih te video” bavi se Radio Beogradom, jednom od najstarijih radio stanica u Evropi. Kako ste došli na ideju da snimate film o ovom „kulturnom svetioniku grada”?

STOJNIĆ: Radio me fascinirao od malih nogu, ali u 2016. sam intenzivno počela da slušam program Radio Beograda 2 i 3. Primetila sam kako je taj zvuk za jako kratko vreme počeo da menja moju percepciju prostora u kom se nalazim, mog grada, nekih misaonih procesa. Bilo mi je fascinantno u kojoj meri zvuk koji slušamo može uticati na naš doživljaj svakodnevice i samim tim i kvalitet života. Želela sam to u ovom filmu da istražim, i da drugim ljudima koji možda još nisu otkrili magiju Radija, prenesem sinestetično iskustvo koje ovakav program sa sobom nosi. Podsetiću, Radio Beograd i dalje neguje kulturni, umetnički, dramski, muzički i naučni program, na nivou i sa istom pažnjom kao u zlatno doba radija. Ulazak u sam prostor Radio Beograda, otvorio nam je ogroman prostor za istraživanje zvučnih prostranstava ove stanice, kroz njenu monumentalnost, arhiv i stvaralaštvo, koje čini da se sećamo, osećamo, ispitujemo i razumemo svet i sebe.

MONITOR: Kako je tekao proces rada na filmu? Rekli ste da ste film snimali nekoliko godina. Koliko dugo ste istraživali, scenario mijenjali, angažovali saradnike?

STOJNIĆ: Samo snimanje trajalo je od 2016. do početka 2018. godine. Postprodukcija je završena 2019. Dakle, neke četiri godine je bilo potrebno za ceo proces, od probnih snimanja, preslušavanja arhive, upoznavanja sa programom i ljudima sa radija, do montaže, dizajna zvuka, postprodukcije… Proces je bio dosta razigran, i scenario je nastajao i menjao se tokom snimanja, jer je za nas ovo zaista bilo istraživanje jednog giganta, koji ima beskrajno zvučno bogatstvo, i proces u kome smo pokušali da otelotvorimo nevidljivo kretanje radijskih talasa i prostornost zvuka kroz sliku, svetlo, mrak, kompoziciju.

MONITOR: Film je premijerno prikazan na festival IDFA u Amsterdamu, a zanimljivo je da je imao projekciju u njujorškom muzeju MoMA. Kako publika reaguje i da li je iznenađena da postoji ovakva institucija više od 90 godina?

STOJNIĆ: Publika u Amsterdamu i Njujorku je zaista raznolika, ali im je možda zajedničko to što su na Radio gledali sa velikom dozom nostalgije i divljenja, kao nečeg za čim se žudi, u ovom prebrzom vremenu, u kom smo zatrpani ogromnom količinom informacija i medijskim sadržajima koji ne prave iskorak izvan neke uhodane svakodnevice. Eksperimentalni zvuk, performans uživo i muzika, radio drama i igra, filozofska misao su stvari koje se na Radio Beogradu neguju i dan danas, i njihova vrednost je univerzalno prepoznata. Publika je mogla da se pronađe u ovim sadržajima, ali takođe su ljudi pozitivno reagovali na sinestetično isustvo koje film pruža, koje je specifičnije za igrani, nego za dokumentarni film. U Americi kultura radija je veoma živa i danas, i gledaocima tamo bilo je lako povezati se i sa našim filmom.

MONITOR: Film je sinestezija riječi, šumova, muzike, tišine i svjetla. Šta je za Vas najbitnije sredstvo, metod da bi se neka priča ispričala?

STOJNIĆ: Ne bih rekla da postoji jedan metod ili recept kako bi se neka priča najbolje ispričala. Svaka tema može se ispričati na bezbroj načina, iako je uobičajeno za veliki broj dokumentarnih filmova da se zasnivaju na intervjuima, arhivi ili podacima. Moja ideja sa ovim filmom nije bila da napravim činjenični, istorijski film o Radio Beogradu, ne zato što takav film nije potreban – dapače, ova institucija zaslužuje više od jednog takvog filma. Ono što sam želela je da pokušam da prenesem svoje iskustvo, kao pasioniranog slušaoca radija, koji Radio doživljava kao jedan veliki svemirski brod koji putuje kroz vreme i skuplja fragmente iskustava kroz generacije. Samim tim, Radio postaje jedan saveznik, koji čini da se osećamo manje usamljeno, koji čini istoriju i memoriju, tj. kolektivno ljudsko iskustvo prisutnim, i otvara neke nove mogućnosti – čuvajući ih od zaborava, ali i otvarajući jedan beskonačni prostor mašte i kreaciju nečeg novog.

MONITOR: Radite li na nekom novom projektu? Koje Vas teme interesuju?

STOJNIĆ: Moja razmišljana o filmu dosta brišu granice između dokumentarnog, fikcije i drugih umetničkih formi. U mom dosadašnjem radu, kulturno nasleđe i muzika bile su veoma zastupljene teme, a trenutno sam još pod utiskom radijskih arhiva, istorije i memorije. Sledeći projekat može biti nešto sasvim drugačije. O tome, kada dođe vreme…

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Potraga za zagubljenim reformama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stalno odlaganje reformskih koraka i moguće “bolnih” odluka nije dobro. Ako zaista želi da promijeni zatečeno stanje, predsjednik vlade se nekome mora i zamjeriti

 

 

MONITOR: Hrana je skupa pa, na poziv vaših imenjaka (Alternativa), neki građani bojkotuju supermarkete. Da li je država skupa i kako bi se građani trebali odnositi prema toj skupoći?

SOŠIĆ: Država je skupa, iz godine u godinu nas košta sve više, a pritisak da smanji nepotrebne troškove, da se bori sa gubicima i uzaludnim trošenjem, opada. Fokus je, možda s pravom, bio na prihodnoj strani, na razmišljanje što će nadoknaditi doprinose kojih se država odriče i koje sve nove izvore prihoda možemo pronaći i produbiti.

Valjalo bi da ova bude godina rezova i pripremnih radnji koje će učiniti da u budžetu za 2026. godinu imamo veći prostor za ulaganja u infrastrukturu, odnosno, ciljane programe socijalne podrške na račun ostvarenih ušteda u tekućem budžetu.

Kod situacije sa bojkotom, sve sličnosti prestaju sa nazivom. U svakoj vijesti o bojkoti, bilo bi ispravno reći da je organizator na parlamentarnim izborima 2023. godine bio na listi PES-a. Novinari su dužni da tu činjenicu pomenu kada izvještavaju o njihovim aktivnostima, kako bi građani dobili punu informaciju. Inače, ne mislim ništa dobro o takvom načinu djelovanja, previše je populističko u metodama i sadržaju, a to uključuje i ovu posljednju akciju. Više me brine pažnja koju im poklanjaju svi mediji – to je zabrinjavajući pokazatelj koliko je i u tom sektoru situacija loša.

MONITOR: Da ostavimo to za neku drugu priču. Državna administracija raste do mjere da, kako smo vidjeli i čuli, to ni premijer više ne može da isprati. Šta dobijamo za uzvrat?

SOŠIĆ: Predsjednik Vlade je rekao da je centralna vlast smanjila broj zaposlenih u odnosu na novembar 2023. godine za 400 zaposlenih. A, prema podacima Ministarstva finansija i Ministarstva javne uprave, broj zaposlenih u tom periodu povećan je za 617.

Spajić je, takođe, najavio tri reformske mjere: smanjenje ugovora o djelu za 20 odsto, smanjenje broja zaposlenih na centralnom nivou za 20 odsto i zamrzavanje novih zapošljavanja u upravi. Mi smo u Institutu alternativa bili iznenađeni tim najavama, jer par mjeseci ranije, kada smo slične akcije sa sistemskim obrazloženjem predlagali za Fiskalnu strategiju, Vlada je iste odbila.

Iako broj zaposlenih u javnom sektoru stalno raste, Ministarstvo javne uprave uspijeva da to prikaže kao pozitivan indikator u svojoj refomi. Trik je sledeći: MJU mjeri procentualno učešće zaposlenih u upravi na centralnom i lokalnom nivou u ukupnom broju zaposlenih u Crnoj Gori. To znači da ako ukupna zaposlenost  raste, a raste zbog raznih faktora, onda će njihov indikator biti pozitivan i pored novih zapošljavanja,  pošto će pomenuti odnos, procentualno, biti u padu. Na sličan način su vlade DPS-a pokušavale da manipulišu, prikazujuću broj zaposlenih kroz udio troškova za plate u BDP-u.

U stvarnosti: prema mjerenju primjene principa javne uprave OECD SIGMA za potrebe Evropske komisije (januar 2025.), Crna Gora je u oblasti “upravljanje ljudskim resursima” najgora u regionu. Najgore su ocijenjeni zapošljavanje, tranparentnost postupka, kao i stručno usavršavanje i učinak državnih službenika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠAN DRAKIĆ, V.D. DIREKTORA AGENCIJE ZA SPREČAVANJE KORUPCIJE: Odlučni smo da ASK postane referentna antikorupcijska institucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

ASK je naslijedio preko 250 predmeta koji se odnose na javne funkcionere i političke subjekte. Pored tih predmeta i onih koji su sada aktuelni, prioritet u rješavanju imaju predmeti koji su vraćeni od strane Upravnog suda na ponovno postupanje. Ukupno smo u periodu od šest mjeseci donijeli odluke u 142 predmeta

MONITOR: Nakon šest godina ASK je utvrdio da je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović prekršio Zakon o sprečavanju korupcije. Zbog neprijavljivanja duga od 16.741,24 eura na VIP rivolving kartici uputili ste ovaj predmet Specijalnom državnom tužilaštvu. Đukanović tvrdi da ste prekršili zakon i najavio je tužbu Upravnom sudu. Šta očekujete od prijave SDT-u i najavljene tužbe?

DRAKIĆ:Postupajući u okviru svojih nadležnosti, u skladu sa utvrđenim činjenicama i okolnostima, donijeli smo odluku u ovom postupku. Nažalost, u ovom periodu od šest godina, ovoj našoj odluci prethodile su dvije odluke ASK i dvije presude Upravnog suda koje su vratile na ponovno odlučivanje. Ukoliko dođe do tužbe javnog funkcionera, Upravni sud će se odnijeti i prema ovoj odluci. Bitna činjenica je da je ispoštovan upravni postupak, da je odluka donijeta u skladu sa utvrđenim činjenicama u postupku, te da je ASK pokrenula dalje postupke usled činjenica utvrđenih ovom odlukom ali i da smo kompletne spise predmeta proslijedili nadležnim institucijama na dalje razmatranje i postupanje.

MONITOR: Da li ima još predmeta koji čekaju izjašnjenje u vezi Đukanovića, kao na primjer ,,satovi”, ili nekih drugih bivših i sadašnjih najvećih funkcionera?

DRAKIĆ:ASK je naslijedio preko 250 predmeta koje se odnose na javne funkcionere i političke subjekte. Pored tih predmeta i onih koji su sada aktuelni, prioritet u rješavanju imaju predmeti koji su vraćeni od strane Upravnog suda na ponovno postupanje. Ukupno smo u periodu od šest mjeseci donijeli odluke u 142 predmeta.

O kojem obimu posla je riječ pokazuju i to da smo, kad je samo ova godina u pitanju, dobili sedam presuda kojima su poništene odluke ASK iz 2018, 2019. i 2022.g. a koje se odnose na više javnih funkcionera (B.Gvozdenović, D.Abazović, M.Radulović, G.Rakočević) i jednog medija. Po službenoj dužnosti ili po prijavama ove godine smo otvorili 24 predmeta.

Svi ovi predmeti moraju dobiti institucionalni odgovor, moraju biti riješeni u odgovarajućem postupku, neselektivno, profesionalno i stručno.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM I KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE, NOVI SAD: Predsjedniku Srbije ne smeta mapa Velike Mađarske na šalu oko vrata Viktora Orbana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priče o vojvođanskom separatizmu su najobičnije podvale i-kao što neko reče, ovdje su glavni separatisti zapravo Vučić, premijer u ostavci Vučević i Ana Brnabić, jer jedino oni prizivaju vojvođanski sepratizam kojeg nema

 

 

MONITOR: Na mitingu SNS u Sremskoj Mitrovici aklamacijom dvadesetak hiljada pristalica stranke, usvojena je Narodna deklaracija o Vojvodini. Predsjednik Srbije je najavio i njeno usvajanje u Narodnoj skupštini Srbije. Kako  razumijete ovu „ideju“?

POPOV: SNS-ovci nemaju mašte pa sada pokušavaju da imitiraju svoje trenutno najjače političke protivnike a to su studenti. Kada to kažem onda mislim na način usvajanja Deklaracije aklamacijom, što bi trebalo da bude adekvatno studentskim plenumima na kojima se donose odluke. Međutim, to je bila samo karikatura od toga. A i sve drugo je bio bledi pokušaj imitacije veličanstvenih studentskih okupljanja – u tom slučaju istog dana u Kragujevcu. Da parafraziram Balaševića – bio je miting i šta da se priča, parada obmane i kiča… A što se tiče same njegove ideje, to je po onoj narodnoj “držte lopova”, pokušaj da se borbom protiv navodnog vojvođanskog separatizma skrene pažnja sa studentskih protesta koji su najozbiljnije do sada uzdrmali korumpiran i kriminalan režim SNS i njegovih satelita.

MONITOR: Povod Deklaraciji, Aleksandar Vučić vidi u porastu vojvođanskog separatizma i postojanju organizacija koje koriste tragediju Nadstrešnice za forsiranje odvajanja Vojvodine od Srbije. Deklaracija se bazira na pet tačaka, pominje se i namjera da se formira vojvođanska nacija, standardizuje poseban jezik i osnuje pravoslavna crkva. Kakvo može biti pravno dejstvo ove Deklaracije?

POPOV: Priče o vojvođanskom separatizmu su najobičnije podvale i-kao što neko reče, ovde su glavni separatisti zapravo Vučić, premijer u ostavci Vučević i Ana Brnabić, jer jedino oni prizivaju vojvođanski sepratizam kojeg nema. Oni postave tezu, polemišu sa tom izmišljenom tezom o separatizmu i oponente režimu iz Vojvodine optuže da su glavni separatisti. Tako je Ana Brnabić, predsednica Narodne skupštine, nedavno izjavila: “Ti ljudi su separatisti, da li vi razumete? Ja kao predsednica Skupštine pozivam institucije da rade svoj posao. Čekaj bre, jel’ Pućdemon u Španiji može tako separatistički da se šeta i priča? Ne, nego će biti uhapšen, pa će biti u egzilu“, kazala je Brnabić. Dakle ona je od izmišljene teze o separatističkim namerama dvojice trenutno najčešće spominjanih političkih protivnika-Dinka Gruhonjića i Gorana Ješića, došla do toga da su oni već postali vlast u Vojvodini-kao svojevremeno Pućdemon u Kataloniji, i već sproveli referendum o izdvajanju i zato kao sepratisti i izdajnici treba da sede u zatvoru. Jeste da je ovo van svake pameti, ali i veoma opasna teza jer pokazuje da bi ona i cela vladajuća garnitura, najradije svoje političke protivnike videla u zatvoru, pa makar i pod iskonstruisanim optužbama. Podseća li vas ovo na neka druga vremena i neke druge države gde se to zaistinski dešavalo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo