Nevjerovatan je osjećaj kada na korejskom jeziku, sa tim slovima koji nama liče na dobro dizajniranu tipografiju pročitate Grudi, vidite Nikšić i sjetite se trenutaka od prije dvije godine sa snimanja
Serija Grudi, u režiji Marije Perović, produkciji Meander Filma i RTCG i distribuciji beogradske kuće Visionary Thinking dobila je prestižno Specijalno priznanje žirija u kategoriji Mini serija na 14. Seoul International Drama Awards 2019, najprestižnijem i najvećem svjetskom televizijskom festivalu. Nedavno se Marija Perović vratila iz Seula gdje joj je uručena nagrada. Na osnovu serije napravljen je i film, po scenariju Vladislave Vojinović i Marije Perović, koji je imao uspješnu premijeru na festivalu u Herceg Novom i očekuje se da uskoro stigne u bioskope.
Marija Perović, poznata i kao prva crnogorska filmska rediteljka, filmsku i televizijsku režiju diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Režirala je nagrađene dugometražne igrane filmove Opet pakujemo majmune i Gledaj me i dokumentarni film Neka beskrajna sloboda. Bila je i jedan od reditelja hrvatske serije Vila Marija. Profesorica je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
MONITOR: Nedavno ste se vratili iz Seula. Vijest je iznenadila mnoge jer su u konkurenciji bile serije najgledanijih svjetskih televizija, najpoznatijih producentskih kuća. Kako je uopšte došlo do nominacije?
PEROVIĆ: Distributeri serije i jedni od manjinskih koproduceneta filma Visionary thinking prijavili su u januaru mini seriju Grudi za selekciju Festivala. U aprilu sam saznala da smo prošli širi izbor, u junu sam saznala da smo dobili nagradu. Negdje u aprilu sam na netu potražila Festival i zaključila da je ogromna stvar što smo u tom trenutku u osmini finala, da upotrebim sportski rječnik, da nas je neko primijetio i čuo za Crnu Goru i za projekat. Sama informacija o nagradi je izazvala suze, iako znam da nisam ni plačljiva ni patetična. Granica između emocija, pozitivnog šoka i dobre patetike je često tanka i nevidljiva. Cijelo takmičenje, predselekcije i selekcija je trajalo pola godine.
MONITOR: Na snimku, koji se može vidjeti na Internetu, na svečanosti vidi se trejler ,,Grudi”, nama poznati glumci, Nikšić, čuje se korejski, publika aplaudira, nekoliko puta se pominje ime naše zemlje… Da li će ovo priznanje biti samo za seriju ,,Grudi” i sve vas koji ste je pravili ili će imati nekog odjeka i na našu kinematografiju i otvoriti vrata nekim novim serijama i projektima iz Crne Gore?
PEROVIĆ: Ovo jeste nevjerovatan i regionalni uspjeh, jer je ovo prvi projekat iz bivše Jugoslavije koji je dobio nagradu. Pominjem Jugoslaviju jer prije Grudi, kao i na dosta lokacija u svijetu – Jugoslavija je nešto značila. Da, za Crnu Goru su prvi put čuli, ako izuzmemo ostale dobitnike iz Izraela, Njemačke, Holandije, Francuske, Velike Britanije… koji su sa adresom upoznati, ali više po nepopularnim lokacijama vezanim za period od prije dvadeset godina. Nevjerovatan je osjećaj kada na korejskom jeziku, sa tim slovima koji nama liče na dobro dizajniranu tipografiju pročitate Grudi, vidite Nikšić i sjetite se trenutaka od prije dvije godine sa snimanja. Zbog treme, trapavosti i da se ne bih saplela, ili iz svih iracionalnih patetično – emotivnih razloga, odbila sam da držim slušalice u ušima u kojima se čuo engleski simultani prevod, a ime zemlje je bilo šifra, da treba da ustanem po nagradu. Svi koji smo dobili nagrade bili smo izuzetno uzbuđeni, a ja za suze – koje nas, pa i mene, nerviraju u takvim prilikama kada zavaljeni u fotelje od kuće gledamo prenose – nisam imala prostora. U glavi je zvonilo: izdrži i nemoj da nas obrukaš. Da, sada mi je krivo što nisam smjela da podignem glavu… I da, bilo je divno i preponosno u ime svih nas pedesetak koji smo na bilo koji način bili uključeni u proces održivosti Grudi.
MONITOR: Kakve su reakcije iz Crne Gore?
PEROVIĆ: Dirljive! Imam tu lošu ili dobru osobinu da gledam samo dobre stvari, i ne osvrćem se na loše. Statusi sa Facebook stranice Grudi, djeljeni su po mrežama. Čestiki je bilo onoliko, naravno i analiza iz kuće i od najbližih- mogla si da podigneš glavu, ali iza svega toga osjećao se ponos. Danas su mi čestitale i sve kolege na Univerzitetu i osjetila sam se dobro, jer to je bila prilika da pomenem moju dragu koleginicu i prijateljicu, takođe profesoricu, Dubravku Drakić, koja je koproducentkinja Grudi, i sve studente i profesore sa Fakulteta na Cetinju sa kojima smo radili. I ovo nije formalno – Grudi su zaista regionalni projekat, i prije svega prijateljski, skoro zavjernički, koji i tematski i stilski, blago nostalgično pripada svima nama iz sedamdeset i neke, a vjerovali smo u drugačije i tu vjeru nismo izgubili. Možda nas je malo, ali eto stigosmo i do Seula, na drugi kraj svijeta. Kao i u Grudima, pamtim samo dobre stvari, drage ljude i profesionalce, a sve ono što jesu prepreke i dalje postoji. Eto Grudi su projekat koji nikako nije podržan od opštinskih struktura grada Nikšića. Ko zna – valjda se ne broji kada se grad vidi, neću reći u regionu, nego evo i širom svijeta. Valjda se računa samo mišljenje ,,komiteta“. Lijepo je što se u ovom projektu prepoznaje univerzalno, iako je u njemu kuća u kojoj sam odrasla, krevet u kojem sam spavala, hodnici u haustoru kroz koje sam trčala u dvorište i uz koje sam se penjala nakon prvih izlazaka. Iako je taj prostor naselila filmska ekipa, a danas mogu reći, i nisam mogla sve da ih pomenem u Seulu, prijatelji. I zaista posvećeno je svima njima kojima se nekada učini da nemaju pravo i snagu da sa svojim životom rade šta hoće, ili da se za isti izbore. Volim tu repliku, mislim da je jako tačna, nije moja – Vladislavina je, pa mogu da je pomenem, kao i sve one ljude koji se u testemonijalima koji su bili rizično sa aspeka forme i navika TV gledališta, nisu uplašili da budu jednako iskreni.
MONITOR: Na filmskom festivalu u Herceg Novom premijerno je prikazan film ,,Grudi”.
PEROVIĆ: Grudi, u oba projekta imaju veze i sa predstavom žene majke, ne žene žrtvenice i paćenice doduše, tako da u sličnom konteksttu mogu da napišem ovako… Grudi film i Grudi mini serija, različiti su po formi, sceanarističko – rediteljskom pristupu, i smatram da i druga publika ide u kino, a druga prati serije. I negdje postoji strah da im ne budem poput maćehe. A druga koproducentkinja – poput tetke, ili da ne vodim najbolje računa, ne pravim najpametnije strategije. A kao i kada je svako dijete u pitanju, tu postoje usput i savjetodavci, koji imaju stav, ali neće da prelome… Jedva čekam susret filma Grudi sa publikom u kinima, ali stalno se čuje – čekaj, nije dobar termin, čekaj plasman na neki festival! A ono što ja znam jeste da je film efemeran proizvod, da ga treba plasirati dok je vruć, i da Grudi vole ljudi. Makar se tako ispostavilo na Festivalu u Hereceg Novom, pred prepunom Kulom. Sada će da bude prikazan i na Festivalu u Ulcinju. Neke festivale iz komšijskih država sam zamolila da čekaju sjedeće izdanje, čekajući po propozicijama nešto veće… A u stvari smatram da Grudi kao film mogu da žive jako dobro po bioskopima, i računam da će žene koje su okosnica izlaska iz kuće da nagovore partnere da gledaju Grudi.
MONITOR: Od Vašeg filma ,,Gledaj me” prošlo je deset godina. Producentkinje filma ,,Grudi” ste glumica Dubravka Drakić i Vi. Pretpostavljam da ste stvar uzele u svoje ruke jer je bilo veoma teško realizovati ovakav projekat. Kakvo je bilo iskustvo?
PEROVIĆ: S jedne strane – zaista nezaboravno. Drugačije u odnosu na sve do sada, jer se nekako desio s kraja, na inicijalnu Dubravkinu podršku za projekat koji sam imala, i koji je stajao. I ta podrška, postoji i danas. Iako mi nemamo po svim pitanjima incijalno slaganje, imamo inicijalno povjerenje jedna u drugu i poštovanje. Jer su Grudi intimna priča na globalne teme, Dubravka često kaže da mi funkcionišimo kako ,,partneri “ treba da funkcionišu – kada jedna ,,padne “ ili posumnja – druga je podigne. Grudi su prešle neke granice koje drugi proizvodi nisu uspjeli da pređu, a mislim da inicijalno niko nije vjerovao osim Dubravke da ćemo to sve uspjeti. I zato je Dubravka Drakić odlična koproducentkinja, jer prepoznaje iz srca, ili na intuiciju, a dobar smo tandem jer i dalje učimo jedna od druge, i dopunjujemo se u različitim iskustvima. Imajući razgovore u RTCG-u ili po institucijama, često smo čule u sebi, iako to niko nije rekao – šta ove žene hoće? ili zašto nas ,,dave“? Ove žene su htjele da rade ono za šta su školovane, i ako neće ,,drugi” , da same pokušaju da stvore uslove. I da hvala svima na pomoći i podršci, ali i dalje nije baš svima jasno da se vratim na Vaše prvo pitanje – kolika bi šansa za sve mogla da bude nagrada u Seulu. A završiću, da od silnih očekivanja koje život nosi, pogotovo prema svakoj podijeljenoj ženi, pogotovo na Balkanu, nekada nisam sigurna ni da nas dvije znamo – kolika može da bude za naše Grudi.
Miroslav MINIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice