Povežite se sa nama

FOKUS

Maratonci trče posljednji krug

Objavljeno prije

15 godina

na

sveto-filip

Šef je najavio odlazak sa premijerskog mjesta, ali su promjene moguće i na kormilu partije – metuzalema SKCG/DPS koji je od 1945. neprekidno na vlasti, bilo kao avangarda komunističke revolucije ili aktuelne kapitalističke kontrarevolucije. Zasad postoji jedna činjenica i brojne hipoteze: Milo Đukanović je oročio povlačenje iz Vlade „prije kraja mandata”, ne precizirajući kada bi se to moglo desiti (mandat mu ističe juna 2013. godine). Na takvu najavu u medijima su nakalemljene priče (sa spiskovima kandidata) kako bi Vlada i/ili DPS mogli dobiti novog šefa ili šefove. Sada se govori o povlačenju Đukanovića i „iz javnog života”, što upućuje na razmišljanje kako se na narednom kongresu DPS-a (krajnji rok za održavanje maj 2011. godine) možda neće kandidovati za šefa partije kao na posljednjem partijskom kongresu 2007. godine. Ipak, o demisiji sa čelne funkcije u DPS-u, na kojoj se neprekidno nalazi od 1998, sve do danas nije bilo uvjerljivih naznaka.

Ove godine (u avgustu) ističe petogodišnji mandat sa opcijom reizbora šefu ANB-a, Dušku Markoviću, najlojalnijem Đukanovićevom saradniku. Malo je vjerovatan rasplet da Đukanović ode sa javnih dužnosti a da Marković ne ostane makar izvjesno vrijeme na čelu tajne službe.

ČINJENICE I SPEKULACIJE: Jesenas je Dan objavio izvještaj Stejt departmenta o sastanku Đukanovića i zamjenika američkog državnog sekretara Džejmsa Stajnberga , u kojem je, tvrdi se, crnogorski premijer saopštio da ima namjeru najkasnije u roku od godinu dana da demisionira „kada bude siguran da je Crna Gora prebrodila ekonomsku krizu i da je na sigurnom putu ka integracijama u NATO i Evropsku uniju”.
Ambasada SAD u Podgorici je reagovala demantijem: „takav izvještaj ne postoji” i
„citati u članku Dana ne odražavaju sadržaj sastanka”.
Britanskom Rojtersu Đukanović je početkom decembra 2009. rekao da se nada da će Crna Gora okončati pregovore sa EU za tri godine, ali da on ne namjerava toliko dugo ostati na premijerskoj funkciji, jer „smatra da nije neophodno da ispuni cio premijerski mandat”.
U jesen 2006, tek po novoj pobjedi DPS-a na izborima, Đukanović je obznanio kako će Željko Šturanović a ne on formirati kabinet. Tada je naveo tri grupe razloga za svoje i povlačenje Svetozara Marovića sa „visokih državnih funkcija”: snaženje institucija,
zatim otvaranje prostora za afirmaciju novih ličnosti iz DPS, i, konačno, da njih dvojica, „poslije dugo vremena”, lične prioritete stave ispred državnih.
Sva tri Đukanovićeva razloga za demisiju još su aktuelna, ali se Željko Šturanović zbog poznatih zdravstvenih razloga više ne pominje kao „mjera kompromisa”.
Bitna distinkcija je što su sada pojačane spekulacije kako odluka Đukanovića o statusu u „javnom životu” nije samo stvar njegovog raspoloženja, već potez iznuđen pod međunarodnim pritiskom – o čemu u javnosti još nema pouzdanog nagovještaja.

ISTORIJA DEMISIJA: Međutim, povijest DPS-a sadrži primjere turbulencija koje naknadno postaju vidljive za javnost.
Milo Đukanović nije 2006. napuštio premijersko mjesto prvi put (1998-2002. je bio predsjednik Crne Gore). Krajem 1996. pismeno je Đukanović dao ostavku tadašnjem predsjedniku Momiru Bulatoviću na mandat da sastavi Vladu poslije trijumfa DPS-a na parlamentarnim izborima 1996. godine.
Ako je vjerovati Bulatoviću, koji je o tome ostavio zapis u memoarima Pravila ćutanja, krajem 1996. bio je sporan kandidat za ministra policije a „sve se to odvijalo daleko od očiju javnosti”.
Nakon što je prijedlog njegovog kandidata (Vukašin Maraš) odbijen, Đukanović je uputio Bulatoviću pismo sa ostavkom. „Nazvao sam ga i rekao da sam dobio nekakvo njegovo pismo, ali da ga neću pročitati do sjutra…. Sjutradan ‘pisma nije bilo’ (iako ga ja do danas čuvam u svojoj dokumentaciji). Nastavili smo teško usaglašavanje o Vladi”, napisao je Bulatović.
Kao rješenje za ministra policije, po volji i Bulatovića, tada je bio Filip Vujanović, koji sve do danas – uprkos utisku indiferentnosti koji ostavlja u javnosti – igra jednu od ključnih uloga u kombinatorici oko eventualnog izbora Đukanovićevog nasljednika.
Kao što je 2006. u „paketu” sa Marovićem napuštio državnu funkciju, Đukanović je 2008. najavio kambek na mjesto premijera, ali ovog puta u „paketu” sa Filipom Vujanovićem kao kandidatom za predsjednika države.
Glavni odbor DPS-a je na istoj jednici 6. februara 2008. „jednoglasno” predložio Đukanovića za premijera i „jednoglasno” prihvatio prijedlog Predsjedništva DPS-a da predsjednički kandidat bude Vujanović.

FILIPIKE: Kanditaturi je prethodilo Vujanovićevo spinovnje izjavama kroz medije kako, ukoliko Đukanović nema takvu ambiciju, on liše njega ne vidi nekog drugog pretendenta ispred DPS-a za šefa države!
Sličan scenario, u kojem bi se Vujanović pojavio kao prijestolonasljednik DPS-a, veoma je izražen ukoliko u skorije vrijeme zaista dođe do demisije Đukanovića sa mjesta šefa partije.
Daleko od očiju javnosti, Vujanović je unutar DPS-a izgradio snažnu mrežu svojih partijskih konfidenata. Kao potpredsjednik DPS-a Vujanović je, tokom izbornih kampanja, zadužen za Podgoricu, glavni grad gdje se u krajnjoj instanci i odlučuje o svemu.
Unutarpartijska opstrukcija, na koju se Vujanović 2003. indirektno požalio nakon što je zbog nedovoljne izlaznosti propao pokušaj da u prvom ciklusu bude izabran za šefa države, nije se ponovila u aprilu 2008. kada je – jedini u čitavom regionu – ostvario pobjedu još u prvom krugu predsjedničkih izbora.
Posljednji test odnosa snaga u vrhu DPS-a bila je odluka o uspostavljanju diplomatskih odnosa sa Kosovom. Nezavisno od poteza Vlade i izjava premijera Đukanovića, potpredsjednika Marovića i šefa diplomatije Milana Roćena, Vujanović – njihov partijski drug iz Predsjedništva DPS-a – poručio je oštrom „filipikom” kako „samo on”, na osnovu
ustavnih ovlašćenja, potpisuje imenovanje crnogorskog ambasadora u Prištini.
To znači da će svi – ne samo Roćen, master zakulisnih kombinacija – morati da računaju kakvo će mišljenje o eventualnom Đukanovićevom nasljedniku u premijerskoj fotelji imati Filip Vujanović. Ne samo iz razloga što je Vujanović član Predsjedništva DPS-a, već i zbog toga što kao predsjednik države (sa mandatom do 2013. godine) ima ustavne ingerencije da nekom povjeri ili ne povjeri mandat.
Nije zabilježena Vujanovićeva izjava, nalik izjavama drugih DPS čelnika, da „ne vidi razloge” za Đukanovićevu demisiju iz javnog života. I ćutnja je „filipika”.

Marović: Filip neka pobjeđuje!

Nakon što je Momir Bulatović 1997. otpao iz čuvenog DPS trijumvirata (na latinskom „vladavina tri čovjeka”) , vremenom se Filip Vujanović kvalifikovao u depeesovsko „sveto trojstvo”. Bio je u Vladi Crne Gore tokom 1990-ih: ministar pravde, pa policije, od 1998. premijer, zatim zakratko i šef parlamenta. Prošao je sve testove lojalnosti Milu Đukanoviću. Uz to je predsjednik države i po analognoj je hijerarhiji – u slučaju Đukanovićeve demisije sa vrha partije – njegov nasljednik na čelu DPS-a. S tim u vezi vrijedi citirati Vujanovićevo razmišljanje iz novembra 2007. o tome ko bi ispred DPS-a trebalo da bude predsjednički kandidat: Tada je objelodanio „pravilo da vladajuću stranku na predsjedničkim izborima predstavlja njen lider” i da je “prirodno, ukoliko kandidat DPS-a ne bude Đukanović, da se mandat da aktuelnom predsjedniku Republike (odnosno njemu – prim.a.)”. Pa je, ultimativnim tonom, zatražio izjašnjenje u partiji: „Mislim da DPS treba jasno da kaže da li je aktuelni predsjednik obavljao dužnost sa učincima koji su bili očekivani kada je predložen za tu funkciju”. Đukanović je ispred DPS-a bio šef Vujanovićevog izbornog štaba za predsjedničke izbore 2008, dok je Svetozar Marović, na promociji u Budvi 27. februara 2008, o Vujanoviću kazao: „Mogu da pričaju i o meni i o Milu, jer mi smo, po pravilu, uvijek sumnjivi. Za Filipa nema toga ko ne kaže da je pošten čovjek. Napadajte mene i Mila – Filip neka pobjeđuje”.

 

Lukšić i DPS oldtajmeri

Svi upućeni posmatrači saglasni su kako Igor Lukšić takođe ima šanse da u Vladi ili partiji naslijedi Mila Đukanovića. Napredovao je 2001-2007. od portparola, šefa poslaničke grupe, do člana Predsjedništva DPS-a.  U Vladi je kao ministar finansija od 2004. a od kraja 2008. i jedan od njenih potpredsjednika. Bio je predviđen za premijera poslije izbora 2006, ali se vjeruje da je prepreka bila nepostojanje konsenzusa u vrhu DPS-a, gdje nije imao podršku nekih čelnika zbog nedovoljnog „partijskog staža”.  Jedan od Lukšićevih oponenata bio je i Miomir Mugoša, DPS oldtajmer (na sajtu gradonačelnika se, kao bitna stavka, navodi da je Mugoša „član DPS od osnivanja”). Sada blizak Filipu Vujanoviću i njegovom „DPS podgoričkom klanu”, Mugoša je prije par neđelja svečano izjavio: „Igor Lukšić, zaslužuje poštovanje, jer je sve poslove dosad obavljao uspješno”. U medijskoj zajednici postoji saglasnost da Lukšić nije u najboljim odnosima sa Svetozarom Marovićem, potpredsjedničkim kolegom u Vladi. Lukšić je student i postdiplomac dr Veselina Vukotića, što nije samo obična biografska činjenica (i premijer Đukanović je Vukotićev student).

Repriza kao prognoza

Koliko pridavati važnosti ritualnim demantijima šefova DPS-a o rokadama i sukobima u vrhu partije?  „Milo je istinski postao simbol jednog evropskog uspjeha moderne Crne Gore i ja želim, kao njegov prijatelj, da on ostane da radi svoj posao. Najbolji ne treba da idu”, kazao je Svetozar Marović 27. avgusta 2006. godine.  Nedavno je Marović rekao da „ne vidim nijedan razlog za povlačenje premijera Mila Đukanovića sa te funkcije”. Da li je repriziranje izjave zapravo prognoza? Nakon što je ovaj dipl.pravnik i filozof-amater propao u kombinaciji sa Miraksom – navodno i u nekim kreditnim kombinacijama sa Prvom bankom – ostanak u politici se za Marovića nameće kao jedina izgledna opcija.  U svakom slučaju, Marović je poručio da on nema namjeru da se povlači iz javnog života, niti ima ambiciju da bude premijer ili šef DPS-a, ali da će „sam odlučiti” na koji će način ubuduće učestvovati u „javnom životu”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

VLADINA IGRA SA BUDŽETSKIM SUFICITOM: Ušteda na naš račun

Objavljeno prije

5 dana

na

7 Marta, 2025

Objavio:

Iz perspektive građana nije nebitno da li su januarska plaćanja iz budžeta ostala neizvršena zato što su u Vladi zaključili da se to može prolongirati pošto korisnicima nije žurba, ili je riječ o planiranim aktivnostima od javnog interesa koja još nijesu realizovana. Čak 95,8 odsto kapitalnog budžeta čije je izvršenje planirano u prvom mjesecu ove godine ostalo je na čekanju

 

 

Vlada je u januaru, pohvalili su se u petak iz Ministarstva finansija, ostvarila suficit od dva miliona eura. Za toliko su, saopšteno je u redovnom mjesečnom izvještaju o izvršenju budžeta, prihodi (prilivi od poreza, doprinosa, akciza, carina, taksi…) bili veći od rashoda.

Da istorijski uspjeh bude pristupačniji onima koji ne vole da čitaju dugačke tekstove prepune brojki, saopštenje je i ilustrovano: nacrtana klackalica preteže na stranu prihoda (156,2 miliona) u odnosu na rashode (154,2 miliona). Problem je nastao kada su neki, ipak, pročitali saopštenje.

Na prvo čitanje primijećeno je da su planirani prihodi realizovani (naplaćeni) u procentu od tačno 100 odsto. To je prilično neuobičajen statistički podatak koji, sam po sebi, poziva na oprez. Dodatno, uslijedio je podatak da su planirani rashodi imali neuporedivo niži procenat realizacije: 72,9 odsto. To pokazuje da je iz državne kase u januaru potrošeno/plaćeno 57, 3 miliona eura manje nego što je planirano.

Kako?

Pojedini novinari pokušali su ispratiti trag novca navedene uštede. Pokazalo se da sve ono što je u saopštenju MF podvedeno pod računovodstvene formulacije koje većinu ostavljaju krajnje ravnodušnom (Tekući izdaci budžeta -77,5 odsto plana; Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru  – 19,8 odsto plana; Kapitalni budžet – 4,2 odsto plana) imaju itekako konkretan iskaz u stvarnom životu.

“Vlada je u januaru uštedjela deset miliona eura jer nije platila troškove za ljekove, medicinska sredstva, materijale i medicinsko-tehnička pomagala, na zdravstvenoj zaštiti 3,5 miliona a na redovnim subvencijama za poljoprivredu i ruralni razvoj skoro četiri miliona…”, napisao je kolega Goran Kapor u Vijestima, konstatujući da je sve to precizno navedeno u dokumentu Ostvarenje budžeta za januar po programskoj klasifikaciji Ministarstva finansija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

2 sedmice

na

28 Februara, 2025

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES, REFORMA DPS-A  I DRUGE BAJKE: Višestruki povratnik

Objavljeno prije

3 sedmice

na

21 Februara, 2025

Objavio:

Đukanovićev izbor za počasnog predsjednika DPS potvrđuje ono što  znamo. DPS se nije reformisao, niti će uskoro. Ovo društvo ostaje rascijepljeno između vlasti koja je nastavila da masovno primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio da  slavi susjednog autokratu, i opozicije u  sve čvršćem Đukanovićevom zagrljaju. Koliko Đukanović bude rastao rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije koalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro  sudbina

 

 

„Učinili ste mi veliku čast”, počeo je obraćanje bivši višedecenijski vođa DPS-a i Crne Gore, Milo Đukanović, na desetom Kongresu te stranke, održanom u nedjelju 16. februara, nakon što je izabran za počasnog predsjednika te partije. Nije bilo iznenađenih što je Đukanović dobio partijsku titulu, jer  je novo rukovostvo DPS –a  dvije sedmice uoči  Kongresa saopštilo da će vođa biti predložen za tu poziciju.  Ko je pažljivo pratio, bilo je i drugih znakova pored puta.

“To ne razumijem kao poštovanje samo prema meni. To razumijem i kao poštovanje prema učincima političke generacije sa kojom sam sarađivao i kojoj pripadam, generacije sa kojom sam nastojao, a vjerujem u značajnoj mjeri i uspio da doprinesem vrijednim ostvarenjima naše partije i savremene Crne Gore”, nastavio je Đukanović, nabrajajući  svoje uspjehe (ulazak Crne Gore u NATO , otvaranje pregovora sa EU, 11 miliona investicija..) u gotovo identičnom redosledu kao njegov nasljednik, aktuelni lider DPS  Danijel Živković dok je na Kongresu obrazlagao izbor Đukanovića za počasnog predsjednika.  Živković je u svom govoru u nedjelju bio kritičan prema Zapadu, baš kao i Đukanović u nedavnom intervjuu za Al Džaziru, pa ponovo i na Kongresu. Živkovićev i Đukanovićev govor, potom okačeni na internet stranicu partije, svakako su zanimljivo štivo za stručnjake i vještake. Laički posmatrano, čini se da su napisani iz jedne glave.

Ni Đukanović ni Živković nijesu u svojim osvrtanjima na “istorijska dostignuća” prethodne političke generacije vidjeli nijednu grešku, osim, kako je to istakao Živković,  zanemarivanja standarda građana. Nijesu primijetili da je dobar dio Đukanovićeve političke generacije i onih koji su rukovodili institucijama Đukanovićevog sistema, završio u ZIKS-u i pred sudovima: bivša predsjednica Vrhovnog suda  Vesna Medenica, bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, njegov zamjenik Saša Čađenović, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić,  vioski funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović,  policijski inspektori, junaci skaj prepiski – Ljubo Milović, Petar Lazović, Ivan Stamatović, Ilija Vasović.  Pa ministri Đukanovićevih vlada, Petar Ivanović, Milutin Simović, Predrag Bošković. Đukanovićev ekonomski guru Veselin Vukotić i menadžment iz Plantaža, Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika Bemaxa….Podugačak je spisak. Da su mogli da prisustvuju Kongresu, rukovodstvo stranke moralo bi iznajmiti stadion.

Živković je  na Kongresu, uz prigodnu retoriku o navodnoj reformi partije, saopštio i da će jedan od prioriteta DPS-a biti “revidiranje postojećih pozitivnopravnih rješenja u oblasti pravosuđa koja su nas dovela u situaciju da je selektivna pravda postala svakodnevica, a tužilaštvo instrument u rukama parlamentarne većine čiji predstavnici otvoreno najavljuju progon i hapšenja opozicionih predstavnika”. To je valjda pojašnjenje za podugačak spisak visokih funkcionera bivšeg režima u zatvoru i na optužnicama.

Iz novog Glavnog odbora, koji je izabran na Kongresu u nedjelju, isključena su neka stara imena:  Milutin Simović,  Suad Numanović, Zorica Kovačević, Veselin Grbović, Predrag Jelušić… Ostali su Nataša Pešić, Predrag Nenezić, Vladan Joković, Nikola Divanović, Predrag Bošković …

Analitičari izbor Đukanovića za počasnog predsjednika, te retoriku novog rukovodstva na Kongresu, vide kao definitivan pokazatelj da se reforma partije koja je pod njegovom palicom tri decenije vladala Crnom Gorom, nije i neće skoro desiti. „Nekad je DPS bio lična partija Đukanovića, sada je njegov talac“, efektno je prokomentarisao  Rade Bojović iz Građanske inicijative 21.maj.

Živković se ovako osvrnuo na minule dane:  “Kada iz ove perspektive nakon skoro pet godina od političkih promjena pogledamo učinke svih postavgustovskih vlasti, i sa kakvom ‘nepodnošljivom lakoćom’ razaraju sve čega se dohvate vodeći se primarnim ciljem da što duže ostanu u svojim foteljama, onda nam se čini da te naše greške i nijesu bile baš toliko velike kakvim se pokušavaju predstaviti”.  Sitnica: ratovi, uništavanje državnih preduzeća i privrede zemlje, korupcija i kriminal, prostor na stranicama inostrane štampe najprije zbog državnog vrha na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, potom i zbog veza za jednim od najvećih narko kartela Evrope, progon kritičara i gušenje slobodnih medija, nepristojno bogaćenje političke klase čiji je šef dospio na Forbsovu listu najbogatijih skupa sa šeicima, zarobljene institucije, selektivna pravda, krađa izbora….

Živković je ipak zahvalan: „ Malo je političkih partija koji imaju moralni kapital kakvim mi danas raspolažemo, zahvaljujući ostvarenjima i rezultatima koje su ostvarile prethodne generacije u našoj partiji predvodeći državnu politiku u najturbulentnijim vremenima“.

Zuzvrat: Đukanović na Kongresu nije krio zadovoljstvo novom političkom generacijom. Dao im je i dva savjeta –da “ nastave da pouzdano brane ostvareno”, i da budu istrajni na tom putu. Citirao je i Njegoša: “ Nove nužde rađu nove sile. Tako i ove nužde tražile su novu generaciju naše politike”.

Moglo bi se reći i obratno. Stare nužde vraću stare sile. Pokazatelj povratka Đukanovića na političku scenu, koji ni nakon gubitka vlasti i  odlaska sa čela partije, nije nikada u stvari pustio iz ruku konce moći koje je mogao da zadrži, ne pokazuje samo njegov izbor za počasnog predsjednika DPS-a. To je samo izlazak iz sjenke. Da su ga stare nužde navele da pojača kontrolu nad partijom, i opozicijom, vidljivo je bilo prvenstveno kroz nekoliko posljednjih mjeseci djelovanja Demokratske partije socijalista, koja je na slučaju Ustavni sud, radikalizovala djelovanje, pokazujući da nije spremna ni za  promjene i dijalog. Odnosno da   Đukanoviću treba održavanje “pređašnjeg stanja” u pravosuđu i u partiji. Tu su i njegovi sve češći javni nastupi puni kritike aktuelne vlasti i Zapada, pojavljivanje njegovih članova familije na protestima…Sve u svemu, rezultat njegovog čvrstog  zagrljaja partije koju je decenijama vodio je  još jedna uništena mlada generaciju DPS-a. I propuštena prilika da Crna Gora dobije reformisani DPS, kako joj  joj putevi ne bi bili – đukanovićevski svijet ili srpski svet.

Živković se na Kongresu pohvalio posljednjim izbornim rezultatima DPS-a  na lokalnim izborima, najavljujući povratak te partije u državnu vlast na sledećim parlamentarnim izborima.

“Proces je nedvosmisleno počeo, prvo povratkom na vlast u Ulcinju, a onda i nedavnim razvlašćivanjem ove parlamentarne većine u Budvi. Naredna stanica nas čeka već u aprilu – na izborima koji su zakazani u Nikšiću, a onda nastavljamo dalje sve do narednih vanrednih ili redovnih parlamentarnih izbora koji će biti prekretnica daljeg razvoja Crne Gore”, kazao je.

Izborne brojke, međutim, pokazuju da je nakon niza opadanja podrške na izborima nakon avgusta 2020 godine, pozicija DPS –a počela da jača nakon što se Đukanović i zvanično povukao sa svih pozicija, a dok novo rukovodstvo nije tako otvoreno hvalilo njegova “istorijska dostignuća”, kao sada.  Na posljednjim izborima u Podgorici, kada je DPS pokazao drugačije lice, lice koje je nagovještavalo reforme, izborna lista   koju je predvodio Nermin Abdić, bila je pobjednik tih izbora. Stil, način obraćanja potencijalnim glasačima i političkim protivnicima  Abdića, bili su  neporedivi  sa kampanjama Đukanovića i njegove stare garde. Teško da DPS sa legalizovanim Đukanovićevim vođstvom može popraviti taj rezultat, a sasvim sigurno, umanjiće izglede da DPS stekne ono što mu najviše nedostaje: koalicioni kapacitet.

Još jedna zakonitost. Đukanovićev svijet hrani srpski svet. Niz posljednjih lokalnih izbora pokazuje da kad jača DPS jača i bivši Demokratski front.  Samo jedan detalj. Dovoljno je da  Đukanović dođe da proslavi Abdićevu pobjedu u Podgorici uz pjesmu Jači smo od Srbije, pa da se pojača društvena tenzija i radikalizuje javni prostor.

Profesor i metodolog Miloš Bešić objašnjava: „Nakon izbora 2020., na kojima je smijenjena trodecenijska vlast DPS-a, biračko tijelo te stranke i bivšeg DF-a se preraspodijelilo, tako što je dio glasača ta dva politička subjekta prišao ‘umjerenim građanskim opcijama”. Po njegovom mišljenju u međuvremenu su se partijske strukture oko DPS-a i DF-a konsolidovale, dok je do pada umjerenijih opcija doveo i njihov unutrašnji sukob. Povećava se i broj apstinenata, pokazujući da raste nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom.

„Nijesam od onih koji ima ambiciju da djeluje iz sjenke. Nikada nijesam tako radio, valjda zato što sam imao dovoljno prilika da budem dio vlasti i sve što sam želio da radim, radio sam sa scene”, kazao je Đukanović na Kongresu  u nedjelju. Niko nije ni pisnuo na te riječi.

Izlazak iz sjenke višestrukog povratnika Đukanovića, samo potvrđuje ono što već znamo. Ne samo da se DPS nije reformisao, krsteći u istorijska dostignuća teret prethodne političke generacije.  Nego i da će taj teret morati da nosi i ovo društvo. Rascijepljeno između vlasti koja je nastavila masovno  da primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio i da slavi susjednog autokratu, i opozicije u sve čvršćem  Đukanovićevom zagrljaju.

Ne valja se zavaravati: ako bude  Đukanović rastao, rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije prećutna kolalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro sudbina.

Milena PEROVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo