Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Male i velike brige

Objavljeno prije

na

Događaji iz ove sedmice zabilježeni na dnu novinskih stubaca upozoravaju da   „obični mali ljudi“ zaslužuju mnogo veću brigu i pažnju. Bez toga se društvo ne može naći na putu izlječenja, niti pronalaziti odgovore na sva ona velika pitanja koja ga muče

 

Kad će Rusi iz Ukrajine? Kad će Crna Gora u Evropsku uniju? Da li je Zeta naše naredno, 25. po redu, naseljeno mjesto sa statusom opštine? Šta će poslanici DPS-a iščitati ako im, na njihov zahtijev, Vlada dostavi „nacrt ili prijedlog“ Temeljnog ugovora sa SPC-om? Jesu li tri šlepera cigara o kojima se ovih dana priča i piše legalno izvezeni ili švercovani u Srbiju? Ili je, iz Vlade kažu, privremeno, povlačenje Prijedloga zakona o popisu iz skupštinske procedure baš ona priča koja treba da zaokupi svu našu pažnju?

Uz mnoštvo velikih tema neke male priče promiču ispod radara javnosti.

Saobraćajna policija je, u srijedu prije podne, zaustavila Danilovgrađanina V.D. (51) koji je vozio sa 4,63 promila alkohola u krvi. Niko nije stradao. Inače, ljekari stanje takvog pijanstva definišu kao „alkoholnu komu“. Komirani vozač dobio je 60 dana zatvora. Oni koji su mu dozvolili da u takvom stanju sjede za volan proći će i bez opomene. Ljudi smo.

Neki dan ranije, opet u dnu novina i rubrikama vjerovali ili ne, kratka vijest o petnaestogodišnjaku koji je u Zeti, putem na kome je brzina ograničena na 80 km/h, vozio više od 200 km/h. Nešto sporiji (okruglo 200 km/h) bio je, na istom mjestu, 22-godišnjak iz Podgorice. „Čast odraslih“ odbranio je S.N. (61) za koga je kontrolom utvrđeno da je vozio brzinom od 193 km/h. Desilo se pa niko nije nastradao. Vjerovatno zahvaljujući činjenici da, u ovo doba godine, Uprava policije ima dovoljno novca za gorivo u vozilima koje koriste njeni uniformisani pripadnici. Pa i saobraćajci.

U medijima se, sredinom maja, našla i kratka informacija da je od početka godine do 1. maja u Crnoj Gori počinjeno 38 samoubistava. Lani je Uprava policije registrovala 120 samoubistava. Godinu ranije – 109. Tokom 2019. zabilježeno je 100 samoubistava. Podgorica prednjači. Društvene reakcije nema. Inače, 10. septembar proglašen je za Svjetski dan prevencije samoubistava.

U srijedu je iz podgoričke škole stigla priča o sukobu roditelja koji je završen intervencijom policije. Prošlonedjeljni napad odraslog Žabljačanina (45) na dječaka starog 11 godina smo zaboravili. Stigle su nove, interesantnije, vijesti. Među njima i ona da je, nakon porodične svađe, otac ranio sina hicima iz pištolja. I predao se policiji.

Kako smo stigli dovde?

Vijesti su objavile najvažnije detalje zanimljivog istraživanja koje je prošle godine rađeno uz podršku Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), a za potrebe tadašnjeg Ministarstva finansija i socijalnog staranja. Tako smo saznali da do siromašnih („materijalno ugroženih“) stanovnika Crne Gore stigne tek deseti dio novca koji se izdvaja za sistem socijalne zaštite.

Ostatak  „pojedu“ drugi programi. Kojima će se, tokom godine, priključiti i naknade (obeštećenje) majkama sa troje i više djece, obećana jednokratna pomoć za novorođenčad (da li nova Vlada ostaje pri ideji prethodnog ministra ekonomskog razvoja?) i dječiji dodatak za svu djecu mlađu od 18 godina. Bez obzira da li su ona članovi porodice koja živi od materijalnog obezbjeđenja (70 do 132 eura, zavisno do broja članova) ili voze 200 na sat.

Istraživanje je, dodatno, pokazalo da je među tih 10 odsto siromašnih koji primaju pomoć države, manje od 30 odsto radno nesposobnih. Ostalima, možda, tu i nije mjesto.

U svakom slučaju, „obični mali ljudi“ zaslužuju mnogo veću brigu i pažnju. Bez toga se društvo ne može naći na putu izlječenja, niti pronalaziti odgovore na sva ona velika pitanja koja ga muče. Proces nije jednostavan. Negdje nema novca, negdje se čeka strategije, na trećem mjestu zakazala je „implementacija“. Postoje, ipak, potezi  s kojima možemo početi koliko sjutra. (Ne)radna nedjelja je jedna od njih. „Od kada ne radimo nedjeljom, konačno imamo dan kada je cijela porodica na okupu – možemo da se družimo, da odemo na izlet ili u posjetu“, objašnjava kasirka iz podgoričkog megamarketa. Drugima je zarada preča od porodičnog okupljanja. Svako trebao da ima pravo na  izbor. Ne ugrožavajući druge. Pritom imati na umu – ljudi su ljudi po tome što imaju – ono malo duše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Oni ubijaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica  koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve,  da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas. I tu, u našem dvorištu

 

Institucije i funkcioneri u Srbiji, nakon što je u Novom Sadu 14 ljudi izgubilo  život  kada se obrušila betonska nadstrešnica ispred ulaza tamošnje Željezničke stanice, upregnute su da sačuvaju vlast Aleksandra Vučića. Umjesto da su čuvale živote ljudi. Protiv četrnaest ljudi ,,preduzete su mjere” nakon protesta protiv srpskih vlasti, koje su po starom balkanskom receptu kreirale koruptivni sistem da služi politici i profitu.  Čija žudnja za moći i gramzivost ubijaju ljude. Vučićevi funkcioneri zapomažu na sve strane  kako je protest “uperen protiv Vučića”.  Kao da se to ne bi smjelo.  Kao da ima neko drugi odgovoran za Srbiju danas.

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica takvih koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve, da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas.  Sjetimo se nedavne tragedije u Bosni i Hercegovini.  I ona svjedoči o tome kako su pohlepa moćnika i žudnja za vlašću ignorisale prirodu, paralisale institucije  i proizvele ljudske žrtve. Opet bez odgovornosti.

Primjeri su i tu, u našem dvorištu. Da je policija radila svoj posao, Alija Balijagić bi bio pod prismotrom i ne bi došao u priliku da ubije nedužne ljude. Pogrešno je i tražiti odgovornost na dnu sistema. U instituciji koju su pojele prethodne političke klase i pretvorile je u zaštitnika organizovanog krminala i političkog vrha.  Koja do danas nije  vraćena na noge.  A čije rukovodstvo danas, dok snima promotivne spotove i bavi se političkim marketingom, uporno ne želi da preuzme odgovornost, prebacujući je na “one prošle”.  Kao da nijesu prošle četiri godine. Mogu proći i decenije. Vučić u Srbiji još priča o onim prošlima.

Opet smo svjedoci kriminalnih obračuna u sred bijela dana.  Cetinjani Petar Lipovina (41) i Žarko Pejaković (25) ubijeni su ove sedmice u Podgorici, na kružnom toku ka Nikšiću. Dok su bili u automobilu marke  BMW,  na njih su pucala trojica   maskiranih napadača koji su izašli iz vozila „opel“. Medji izvještavaju da se radi o nastavku rata kavačkog i škaljarskog klana. Kada smo prije nekoliko godina svjedočili sličnim obračunima u centru Podgorice, dok je vladom rukovodio Duško Marković,  tada opozicione Demokrate, koje danas kontrolišu bezbjednosni sektor,  upozoravale su i da se Crna Gora nalazi u alarmantnoj situaciji. Danas se prepisuju saopštenjima sa Demokratskom partijom socijalista i mjere ko je više kriv.  Decenije DPS-a u kojima smo zaradili etiketu mafijaške države, teško je nadmašiti.  Znači li to da narednih nekoliko decenija ne smijemo pozivati na odgovornosti one koji su ih zamijenili.

Koji, doduše, imaju važnija posla. Treba crnogorske zastave prerasporediti po Skupštini, pa desetine saopštenja i rasprave o uvođenju srpskog jezika kao službenog, iako je već službeni. Pa izbori u Podgorici i Kotoru, budvanski izbori koji tek stižu. Treba obići teren. Da ih sve prepozna.

Pa snimanje selfija, tvitovi i rilsi.  Premijer Spajić trenutno ubjedljivo vodi kao reklamer  keksa Plazma, nakon epizode fitnesa u kući.  Pa tople čestitke Donaldu Trampu, ma ajde. Teško je izmjeriti koja je bolja, Spajićeva, koji je u Trampu prepoznao svoju ekonomsku misao, ili predsjednika parlamenta Andrije Mandića, koji je radi Donalda snimio i video uradak. Iza njega zastava Crne Gore, naravno trobojka i zastava SAD. Tramp je sigurno bio ganut.

Politička moć koju ne kontrolišu institucije,  korupcija  i neodgovornost ubijaju. I ovdje i svuda.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Čas snova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima. To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboravite: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi

 

 

Minuli broj Monitora, posljednji je  koji sam potpisao kao glavni i odgovorni urednik. Dugo sam uređivao Monitor. Spletom okolnosti, predugo. Te strašne godine ratova,  zločina,  pljački. Hajki. Prezira. Okretanja glave. „ Ne čitam to ja“. Te divne godine hedonističkog, zanosnog  uživanja u pobuni. Izborenoj slobodnoj teritoriji.

Neću, naravno,  nikud iz Monitora. Preuzimam druge obaveze, primjerene mom dobu i uzrastu našeg nedjeljnika. Neće ni Monitor nikada otići iz mene. Nego,  ovako je bilo tamo prije dvadeset i kusur godina.

Ulazim  u redakciju, kad za mojim stolom nova  saradnica. – Izvinite sad ću ja, nisam imala gdje da sjednem,  vidjeh ovo mjesto slobodno…. –

Djevojčurak. Naglasak nikšićki.

– Kako se zovete koleginice?

–  Milena. Milena Perović.

Naredne sedmice, opet:  – Izvinite…

Uobičajilo se to, dok se nekako nije domogla svoje stolice.  A,  ja sam, kad sam joj pogledao prvi tekst,  znao da je stigla budućnost ove novine.

Monitor je dodirnuo realnost nemogućeg. Sad,  obuzima me jedan san. U tom snu sunčan neki dan, proziran, ja ko biva stari dedo,  šetam gradom, besciljno, vodi me misao ni o čemu. Odjednom iza ugla,  možda iz  Zlatarske,  zapahnu me znani  miris.  Svratih. Onda korak po korak prema redakciji.  Oni u najvećoj gužvi, zatvaraju broj, ne podižu glave. U tom snu, spuštam tople bureke na sto, i povlačim se polako, polako, da ih ne ometem.

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Bio sam zahtjevan urednik taman koliko vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima od nas. Sa onima koji imaju moć da  svoju volju nametnu kao  društvenu i  svoj interes za opšti.

To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one  ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboraviti: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi.

O, da.  I ne zaboraviti onaj uvodnik – jednom kad dođe taj čas.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon javne debate između  ZBCG i potpredsjednika Vlade Nika Đeljošaja, može se zaključiti da građani i nijesu neki  faktor kod izbora  izvršne vlasti.  Nakon što glasaju mogu, kao u kladionici,  da strepe i prate kako će se karte promiješati u Vladi. Na kraju, kako to  obično biva u kladionicama, biće jedini gubitnici

 

Bio je to uzbudljiv kraj sedmice. Bilo je “dobronamjerenih upozorenja”, i međusobnih prijetnji ko će koga izbaciti iz Vlade. Ispalo je, nekako, da građani i nijesu baš neki faktor na izbor izvršne vlasti. Koja izgleda postoji radi sebe same.  Nakon što glasaju, građani mogu, kao u kladionici, da strepe i prate kako će se karte promiješati u Vladi, koja se izgleda može  rekonstruisati u nedogled,  kad kome padne na pamet,  i uz asistenciju raznoraznih partnera sa strane,  ne obazirući se na osnovne demokratske postulate. Na kraju, kako to i obično biva u kladionicama,  građani bivaju jedini gubitnici.

Počelo je kada je ministar ekonomskog razvoja  i potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku Nik Đeljošaj za Glas Amerike oštro odbacio inicijativu uvođenja dvojnog državljanstva  i upozorio da bi to značilo “promjenu nacionalne strukture Crne Gore”.  Poručio je i da se neće mijenjati Ustav da bi se srpski jezik uveo kao službeni, i na kraju  napomenuo da ne isključuje mogućnost nove rekonstrukcije vlade i „novog dogovora“.

“Veoma je važan  jedan momenat, a to je međuvladina komisija u decembru…Mislim da će onda biti momenat da vidimo i sa našim partnerima da li smo spremni u ovakvom timu da nastavimo još snažnije prema ispunjavanju standarda EU ili treba učvrstiti taj tim sa još struktura koje su jasnije iskazane prema evropskim vrijednostima”, kazao je Đeljošaj.  Objasnio je da je malo izanalizirao rezultate podgoričkih izbora i utvrdio da koalicija ZBCG ima u stvari deset posto. „Ako pogledamo ukupno biračko tijelo, upisano, koji imaju mogućnost da glasaju, oni su na nekih desetak odsto. Pola nije ni izašlo.”, pojasnio je.

Uzvratili su iz ZBCG.  U grupnom saopštenju, bez potpisnika, dobronamjerno su priprijetili potpredsjedniku Vlade,  odnosno  „samo jednom od mnogobrojnih predsjednika albanskih stranaka“,  da bi iz nje mogao na kraju biti izbačen – on. Usput ga optužujući za „šovinizam prema srpskom narodu“.

“Zato ga ovom prilikom podsjećamo da on nas niti je uveo u Vladu, niti nas može izbacivati, posebno iz razloga što u Skupštini nema nijednog poslanika iz svoje strančice, ali zato ima dva ministarstva, između ostalog zahvaljujući srpskim poslanicima koji su glasali i gospodina Đeljošaja za ministra i potpredsjednika Vlade. Tako kad Nik Đeljošaj sljedeći put odluči da prijeti koaliciji ZBCG da će ih izbaciti iz Vlade, može mu se desiti da jedino on bude izbačen”,  saopštili su. Uz opasku da se Đeljošaju  “ako previše zagrize, može desiti da polomi zube”.  Valjda će ga ZBCG  obezubiti tako što će ga zamijeniti sa drugim od „mnogobrojnih predsjednika albanskih partija“.  Uz poznati igrokaz o uvažavanju manjina i evropskih vrijednosti.

Bilo je ove sedmice I pomiriteljskih nakana. Oglasio se javnim pismom bivši premijer Zdravko Krivokapić, pokušavajući da pomiri zavađenog premijera i predsjednika države.  Pozvao ih je da ostave sujete po strani i sklope pakt o nenapadanju, dok ne uđemo u EU.

“Kohabitacija je neprirodna definicija u opisivanju odnosa između vas dvojice. Jer vi niste ni tradicionalni, ni ideološki suparnici. Sjetite se da je car Solomon od Boga tražio samo Mudrost”, pozvao je Krivokapić svoje bivše ministre  finansija i ekonomije, na koje je očinski pazio pa se razočarao jer su im u međuvremenu “slučajni prolaznici postali bliži od pravih i iskrenih prijatelja”.  Džaba izgleda i to što je tadašnja vlada sastavljena pod Ostrogom, slavamuimilost.

Možda nas pogledaju geopolitički bogovi, pa se  jednom preko reda i uguramo u Evropu.  Ali, nam ni Bog pomoći neće da postanemo evropsko i normalno društvo dok političke vođe ne budu odgovorne građanima, a ne partijskim interesima i nekim bogovima sa strane.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo