Maksim Vujačić se sjeća: „U kancelariji direktora Zahumlja pričao je Vito kao da se oprašta. Govorio je kako će stvarati o njemu lažni mit kao od komunističke vlasti progonjenom pjesniku. Zloupotrijebiti detalje iz njegove biografije. Tražio je od nas da pamtimo ovo njegovo slovo, ali kao da se podrazumijeva, da se tome i odupremo…”
„Jesi li čuo da je bombardovan Dubrovnik’. ‘Ne, kažem’. On nije mogao da spava. Noću je slušao Radio Slobodna Evropa, pa je tako čuo. I daje mi u rukopisu pjesmu Noć sa Dubrovnikom. Evo ti, Bane, pa vidi hoće li ko da objavi. Pola godine sam tu pjesmu nosio, nudio redakcijama, ali niko nije htio da je objavi. Tek u martu 1992. objavio je Monitor”.
Sjećanje je ovo Blagote Erakovića, u to vrijeme direktora Crnogorskog narodnog pozorišta, na Vita Nikolića. Zabilježeno je u knjizi U trag zaboravu autora Maksima Vujačića. Vujačić je zabilježio i riječi Rajka Cerovića: „Vito je ovom pjesmom dao veću distancu od tog ludila, nego mnogi koji su se na barikadama borili. Tu je Vito pjesnik iz legendi, čija misao nosi jasnu, plemenitu ljudsku poruku i osjećajnost”.
U deset knjiga, koliko je o Vitu napisao, Vujačić je sabrao sve njegove objavljene i neobjavljene pjesme, pjesnikova bolovanja, drugovanja, drumovanja i lumpovanja.
Maksim Vujačić je pjesnik, publicista, novinar, autor kratkih priča i drama, dva romana, ali i četiri i po decenije marljivi hroničar nikšićke zbilje.
„Nikšić možda nema značajne arhitektonske spomenike, ali ima ljude koji su mu dali nešto što ga izdvaja od svih drugih gradova. Ovo je grad pjesnika, slikara, profesora, naučnika” … – kaže Vujačić. Čovjek koji cio život piše o Nikšiću, bilježeći i ono vječno i sudbinsko preplitanje polisa i čovjeka, ostvareno u kreativnim individuama. Knjige ovog autora mnogi koriste kao stručnu pomoć pri izradi diplomskih, magistarskih i doktorskih radova.
Rođen u Pljevljima 1950. ali već od prve godine živi u Nikšiću. S ponosom ističe da su njegovi od 16. vijeka žitelji grada pod Trebjesom. Sebe naziva Brodelovim sljedbenikom jer poput ovog francuskog istoričara, zapisuje ljudsku svakodnevicu i svakodnevni život. Njegove knjige su istorija jednog grada, zabilješke o ljudima koji su ovdje živjeli, običajima i kafanama u koje su zalazili. Ratna ili politička istorija nije predmet njegovog interesa. Radni vijek proveo je kao novinar i urednik u Nikšićkim novinama, Radio Nikšiću i Televiziji Nikšić. Od 2016, Vujačić je u penziji. Dobitnik je nagrade Oslobođenja Nikšića, Zaloga, nagrada Književne zajednice Vadimir Mijušković, ali i Društva crnogorskih novinara za poseban doprinos razvoju novinarstva. Samostalni je izdavač, osnivač biblioteke Arhiv uspomena pri kojoj je objavio 35 svojih i 15 knjiga drugih autora. Dvadeset pet godina uređuje program Društva prijatelja i poštovalaca Nikšića. Ostvario se i kao producent dugometražnih i dokumentarnih filmova…
S Vujačićem razgovaramo u prostorijama nikšićkog Zahumlja, kultnog i kulturnog centra ovog grada gdje ga je, kaže, krajem 1991. godine upravo Vito odredio za svog biografa.
„Bilo je to veče organizovano u sjećanje na Milutina Mića Mrgudovića, aforističara i humoriste. Pozvali smo Vita i profesora Slobodana Vujačića da govore o svom prijatelju. U kancelariji Zahumlja pričao je Vito okupljenom društvu, kao da se oprašta. Govorio je šta će se dešavati poslije njegove smrti. Stvaraće o njemu lažni mit kao od komunističke vlasti proganjanom pjesniku. Zloupotrijebiće detalje iz njegove biografije. Tražio je od nas da pamtimo ovo njegovo slovo, ali kao da se podrazumijeva, da se tome i suprotstavimo”, sjeća se Vujačić. „Koliko je te noći bio u pravu uvjerili smo se brzo poslije njegove smrti 1994. Počela je i do danas se uvećva cijela jedna ‘bibliografija’ neutemeljenih, netačnih, površnih napisa o Vitu Nikoliću. Ja sam 1995. godine otkupio zaostavštinu Vita Nikolića od njegove porodice i trudio se da amanet koji mi je dao ne zloupotrijebim”,
Po Vujačićevoj knjizi Zatočenik žute gošće rediteljka Maja Janjušević napravila je dokumentarni biografski film U trag zaboravu. „Vito je opet među nama”, bilježi dr Draško Došljak. „Vito je ponovo u našoj stvarnosti. Vaskrsavaju ponovo Nikolićevi stihovi sa nikšićkog trga, iz kafane na željezničkoj stanici, parka… Brezovika. Prvi put imamo preciznu priču, životopis Vitov. Iz njegove bilježnice, sjećanja Vitovih prijatelja, šćerke, kolega, ljekara, iz intervjua, sa književnih večeri.”
Ali, 10.000 eura, koliko košta postprodukcija, nedostaje. Vujačić se nada da će uspjeti da obezbijedi novac i film izvući iz bunkera. Spreman je i scenario za melodramu Stanica Nikšić. Priča o legendarnoj nikšićkoj željezničkoj stanici i kafani u njoj. Zgradi napravljenoj 1938. u vrijeme kad je postavljena uskotračna pruga prema Bileći. Mjestu koje je inspirisalo Bora Draškovića da ovdje snimi film Horoskop, ali i Živka Nikolića, za neke scene u filmu Beštije. Milan Komnenić poemom Tako je bilo u Nikšiću, ovjekovječio je Nikšić pedesetih i ovu stanicu. A Vujaćić će ispričati priču o mjestu gdje su se skupljali nikšićki oriđinali, mangupi, noćobdije. Priču o onima koji su sa ove stanice odlazili u svijet, ili se na ovu stanicu vraćali. Podsjetiće čitaoce na konobara ove kafane Nikšu Kokolja, čovjeka koji je drugovao sa Tinom Ujevićem u Sarajevu i s njim pio.
I na posebnog gosta stanice i njene kafane. „Vito je živio u ovoj kafani. Bio je ovo njegov drugi dom. Tu se hranio, pio i noćivao. Moja priča počinje u ranu zoru. U kafani su samo Vito i konobar Nikša. Vito u stihovima ispisuje pismo drugovima koji su na studijama u Beogradu…” Opisuje Vujačić početak drame. I napominje: „U mojim godinama čovjek možda nema pravo na želje i planove, ali volio bih, prije nego odem sa ovog svijeta, da ovu melodramu postavim na scenu. Žao mi je što Blagota Eraković nije zdravstveno u stanju da pomogne, jer on je jedan od junaka ove drame. Zato i mislim da bi on to najbolje uradio. Sa svih adresa kojima sam se obraćao, odgovor je uvijek isti, nema novca.”
Na stranicama Vujačićevih knjiga naći će se i likovi poput Jova Džada. Iako školovan, Džada je zarađvao prevozeći stvari na svojim karama (kolicima). Znao je napamet Njegoša i Šantića, poznavao je radove Platona i Šekspira i onako intimno ih je oslovljavao prvim imenom. Za Džada su oni bili Rade, Aleksa, Vilijem… Podsjetiće Nikšićane i na poznate likove sa ulice, Petra Stolicu, Jova Borozana, Zvicera Pekeša… One, koje je Vito u jednoj reportaži nazvao – Dubri duh Nikšića.
Dvije hiljade Nikšićana ispratilo je Džada na posljednji put u rodno Cetinje noseći trideset vijenaca. Dobrotom ih je zadužio. Sirotinji je stvari prevozio besplatno. Predsjednik Opštine, sa kojim je često drugovao i pio, održao mu je govor”, sjeća se Vujačić.
Na stranicama njegovih knjiga nalazimo i povijest nikšićkih kafana i opise autentične atmosfere koja je u njima vladala i koja nestaje. „Odlaze potonji boemi, legendarni konobari idu u penziju, neki i na vječni odmor kod Petrove crkve. Grad nikad ljepši, fizički, ali i nikad veća duhovna pustoš”, kaže Vujačić.
Iz Nikšića se odlazilo i odlazi se. Onima, po kojima će se ovaj grad prepoznavati, Vujačić i NVO Prijatelji i poštovaoci Nikšića objavili su biografski leksikon – Ljudi koji se pamte. Njihove fotografije izložene su u holu Hotela Onogošt.
Ove godine Maksim Vujačić obilježava 45 godina stvaralaštva. Čestitke.
Vito, pivo i kosa
Maksim Vujačioć je objavio i njigu anegdota i epigrama kojima je Vita Nikolića predstavio i kao licnost autentične duhovitosti, prefinjene ironije:
“ Došao Vito kao novinar Pobjede u nikšicku pivaru Trebjesa. Vidi tu lijep komplet krigli koji poklanjaju gostima i moli direktora da i njemu da jedan.Ovaj se nećka, jer je ostalo svega nekoliko za ‘uglednije’goste.Onda mu Vito kaže da će, ako ne dobije krigle u rubrici Pisma citalaca koju je uređivao u Pobjedi , početi rasprava na temu: Opada li ili ne kosa od Nikšićkog piva.
Naravno, komplet krigli mu je odmah, s posvetom, uručen.”
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice