Samo tokom ove godine, u Crnoj Gori tri majke su priznale da su bile izvršioci ili saučesnici ubistva svoje djece. U februaru je u Podgrici ubijen dječak od svega godinu i tri mjeseca, kojeg je, kako se sumnja, na smrt pretukao očuh Nermin Šišić iz Tuzle u saučesništvu sa majkom Jelenom Jovović. Nova tragedija desila se u maju kada je Baranka Mirjana Došljak Škrijelj priznala da je usmrtila šestomjesečnog sina, navodno, da bi se osvetila suprugu, koji ju je zapostavljao. Posljednji slučaj ubistva djeteta zabilježen je u Plavu gdje je, Edina Kastrati u rijeku bacila četvoromjesečnog sina. Od 2011. do 2016 . godine tri žene su osuđene za krivično djelo ubistvo djeteta na porođaju.
Tri ubistva djece iz ove godine, kako su ocijenili kriminolozi, treba da budu kvalifikovana kao teško ubistvo, a ne čedmorostvo, kako se često, naglašavaju, ponekad pogrešno interprepretiraju u laičkoj javnosti ta krivična djela. Za njih je zaprijećena kazan od 10 do 40 godina, dok se ubistvo na porođaju kažnjava do pet godina zatvora. Kako objašnjavaju pravnici, čedomorstvo spada u takozvana povlašćena ubistva: majka ih počini u nesvjesnom stanju ili u postporođajnoj depresiji.
“U krivičnom pravu srednjeg vijeka, smatralo se težim oblikom ubistva. U pretprošlom vijeku taj oblik ubistva predviđen je kao privilegovani oblik. Razlog ža to su nova saznanja u medicini, koja govore da se za vreme porođaja i neko vrijeme nakon porođaja majka nalazi u stanju psihofizičkih poremećaja, što objašnjava njen blaži tretman u slučaju ubistva djeteta. Izršilac čedomorstva može biti samo mjaka. Ako djelo izvrši neko drugi, a mjka ga na to podstakne ili mu pomogne, ona se smatra saučesnikom, a izvršilac odgovara za ubistvo” – objašnjavaju pravnici, naši sagovornici. .
Javnost je u Crnoj Gori a i regionu, na sve slučajeve kada su majke počiniteljke žločina nad svojom djecom, uglavnom, reagovala impulisivno, površno, a u većini slučajeva i ekstremno verbalno nasilno, pa su se čitaoci na portalima utrkivali ko će “odrediti” suroviju kaznu za počiniteljke zločina. Dominirale su stigmatizacije i moralisanja bez razumijevanja širine problema i posljedica nasilja. Nijesu su dovoljno jasno mogla čuti mišljenja stručnjaka iz raznih oblasti, koji su pokušavali da objasne da je riječ o kompleksnom problemu i da je preventiva, jednino moguća kroz sistem i kroz mijenjanje svijesti.
Koliko je bez povlađivanja dominantnom stavu teško gvoriti na tu temu, odslikava i činjenica da su nekoliko advokata i sudija odbili da za Monitor komentarišu slučajeve kada su majke ubice svoje djece. Uglavnom, složili su se da je riječ o kompleksnoj i osjetljivoj temi i da je teško u nekoliko rečenica opisati sve okolnosti koje dovode do te vrste nasilja a ne rizikovati da budu pogrešno shvaćeni.
Iako naglašavaju da je svaki od tih slučajeva “priča za sebe”, saglasni su da su mnoge počiniteljke, prije nego što su i same postale nasilnice, trpjele razne vrste nasilja.
Bez želje da ublažava težinu zločina čije su žrtve djeca, psihološkinja Katarina Puletić naglašava kako je žrtva nasilja je u perspektivi potencijalni nasilnik.
„Ukoliko je žena trpljela nasilje u djetinjstvu, a kasnije i u braku, može doći i do situacije da ona manifestuje nasilne oblike ponašanja najčešće nad djetetom. I stanje postporođajne depresije može dovesti do nekog oblika nasilja nad djetetom. Dakle, u obliku zanemarivanja, zapostavljanja ili fizičkog i nekog drugog oblika nasilja. Stanje depresije je okidač za pojavu nasilja i, ukoliko se ne odreaguje pravovremeno, može dovesti do težih posljedica po dijete. Privrženost majke, koja pati od postporođajne depresije prema djetetu nesigurna je – anksiozno-ambivalentna”, – kaže ona.
Postporođajnu depresiju, tvrdi psihološkinja, izazivaju različiti uzroci: smjena raznih emocija, poteškoće, finansijski problemi, manjak podrške partnera, porodice …„Takvo stanje majke vidljivo je članovima njene porodice ukoliko obrate malo više pažnje. Vidljivo je i za okolinu. Teško ga je ne prepoznati. U praksi obično možemo da vidimo majke koje su preokupirane sopstvenim problemima i ne reaguje na potrebe djeteta ili reaguju neadekvatno. Ovo nam može biti jedan od signala da se nešto dešava.”
Naše društvo je, tvrdi Puletićeva, i dalje nemoćno da se uhvati u koštac s rješavanjem tog problema. Rješenje, prema njenim riječima, zahtijeva sistemsku podršku i udruživanje svih institucija i ustanova koje bi svojim angažovanjem minimizirake nastanak postporođajne depresije.
„Poseban akcenat bih stavila na potrebe promovisanja pozitivnog roditeljstva i šta ono predstavlja. Pri centrima za socijalni rad postoje multidisciplinarni timovi koji se bave sprječavanjem nasilja u porodici, ali to je samo jedna od karika u lancu podrške. Dakle, neophodno je uključiti sve raspoložive resurse koji će zajedničkim djelovanjem pronaći adekvatnu strategiju”, kaže ona.
„Ključno pitanje je” , smatra direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević, „šta se to tako strašno desilo njima prije čina ubistva svog dejteta”. Ona ukazuje da svakoj od tih žena treba dati šansu da objasni i nastavi da živi sa svojim postupkom, jer će joj život biti mnogo teži nego što to mi možemo i da zamislim”.
„Reakcije medija često potpiruju stav o krivici uz nerazumijevanje stanja u kojem žive osobe koje ubiju ili pomišljaju na ubistvo ili samoubistvo. Uvijek je podloga iza toga čina nasilje. Dugogodišnje ili svakodnevno. Moramo raditi na podizanju svijesti da shvatimo okolnosti u kojima su bile osobe kao na primjer Edina. Postnatalna depresija i ostali sindromi koji prate mnoge žene imaju za posljedicu i ubistvo. Ko će da se bakće s tim? Najlakse je osuditi, presuditi i linčovati, a to se dešava ne tamo nekome, nego i nama možda i u našoj porodici”,- naglašava Raičevićeva.
Ona se kaže, svakodnevno suočava s pričama žena o raznim vrstama nasilja. U mnogo slučajeva provlače se priče o prijatnjama partnera da će ih ostaviti, izbaciti, ubiti, uskratiti finansijsku pomoć ili oduzeti djecu. Tada žena, tvrdi ona, ne razmišlja racionalno.
„Trpe često pritisak i od svoje porodice, koja je u mnogo slučajeva ekonomski slaba i nema uslova da je primi nazad. Tada žena pada u neku vrstu depresije beznađa, sakriva problem, jer vidi da je nema ko zaštititi. Često se odlučuje da rodi još jedno dijete ne bi li tako spasila brak, što je naravno pogrešno, jer se nasilje nastavlja i tokom trudnoće. Nedavno sam razgovarala sa ženom kojoj je partner zaključavao frižider katancem, znači, uskraćivao joj hranu, brojio joj zalogaje a djeci davao porcije za koje je mislio da su dovoljne. A frizider je bio pun. Djeca su stalno bila nervozna i gladna, a njoj nikada nije padalo na pamet da razbije vrata i nahrani ih ili da ga prijavi, pozove nekoga od rodbine i pokaže im katananac jer je čovjek inače bio poznat kao kavaljer. Na moje pitanje..zašto, odgovorila mi je…zato jer me stid.”
Često se, kaže direktorica SŽK žrtva stidi nasilja koje trpi. Žena koja je sve to trpjela, sjeća se Raičevićeva, priznala je da je pomišljala na ubistvo djece, pa onda i samoubistvo. Sve da bi kaznila muža.
„Depresiju i njeno čudno ponašanje primijetila je njena sestra koja živi u inostranstvu a koja je i sama pobjegla od nasilnika. Možda i u posljednjem času jer je na kraju završila na neuropsihijatriji, a suicidne misli su joj bile svakodnevne. Prikupljala je razne tablete koje bi u nekom trenutku dala djeci i sama ih popila. U razgovoru s roditeljima, bila sam šokirana njihovom osuđujućom reakcijom”, kaže Raičevićeva.
Strašne ljudske drame su oko nas. Mnogo je krikova koje niko ne čuje.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice