Fra Mirko Majdandžić nikada, ni u najtežim ratnim putešestvijama, nije zaboravljao gitaru. Nije on svirao samo u prilikama”crkvenim” nego gotovo “u pravilu” za puk koji ga je i inače obožavao. Šarmer u fratarskoj odori, nerijetko je pjevao bosanske sevdalinke…Jednostavno: fratar iznikao iz puka bosanskog pjesmom i molitvom je mirio Bosnu, vraćao osmjeh na lica zabrinutih ljudi
Više sam puta pisao, pa i u Periskopu, o bosanskim franjevcima,što ih narod naziva”ujacima”. Medjutim tema bosanskog franjevaštva neiscrpna je inspiracija. Bila je za nobelovca Andrića,čiji ciklus Fratarskih priča je nevjerojatno moćan u cjelokupnom njegovom stvaralaštvu, pa zašto ne bi bila i za moju sićušnost.
Fratre smatraju”sirotinjskim ” rodom u katoličkoj crkvi,uopće. Jedanput mi je jedan hercegovački ujak objašnjavao i zašto. Veli, kad god nedostaje novca za neku akciju čovjekoljubnog karaktera odjene taj dobri čovjek zakrpan fratarski habit i cipele koje na djonovima svojim imaju velike izlizotine pa se zaputi kod političara. Odlazi veli da”prosi” novac e da bi ga siromašnom narodu davao ili,pak, od njega gradio stvari za općenarodne potrebe. Tako su širokobriješki franjevci izgradili jednu od najreprezentativnijih galerija u Bosni i Hercegovini..
E sad se vraćam na priču o posve atipičnom bosanskom franjevcu, fra Mirku Majdandžiću. Upoznao sam ga kad je u Bosni i Hercegovini na sve strane grmjelo i sijevalo, dakle u ratnom metežu. Bio je tada tajnikom provincijala bosanskih fratara pokojnog fra Petra Anđelovića. Taj čudesni fratarski dvojac neustrašivo je hodao kroz plamenom ratnim zahvaćenu Bosnu..
Pri tome fra Mirko Majdandžić nikada, ni u najtežim ratnim putešestvijama, nije zaboravljao gitaru. Nije on svirao samo u prilikama “crkvenim” nego gotovo”u pravilu” za puk koji ga je i inače obožavao. Nije to promaklo niti mudrim crkvenim vlastima, pa gdje god je bilo najteže, gdje je trebalo miriti Bošnjake i Hrvate slali su u te mirotvorne i čovjekoljubne pohode fra Mirka. Kako Bugojnu, tako u Fojnici, pa sve diljem franjevačke provincije Bosne Argentarije, odnosno Bosne Srebrene.
Uz gitaru i skromnu fratarsku”crkavicu”od hrane i pića fra Mirko je postizao ono što političari nikada uspjevali nisu…Rijedak šarmer u fratarskoj odori, nerijetko je pjevao bosanske sevdalinke…Jednostavno: fratar iznikao iz puka bosanskog pjesmom i molitvom je mirio Bosnu, vraćao osmjeh na lica inače zabrinutih ljudi.
Nikada neću zaboraviti kada je na hridi ponad Kraljeve Sutjeske na mjestu gdje je stolovala posljednja bosanska kraljica Katarina od Kosača, dok su drugi držali plamene rodoljubive govore, fra Mirko tiho zapjevao sevdalinku i “pokupio pljesak i simpatije bosanaca ma koje vjere i nacionalnosti su bili,kako se Bogu molili.
I danas dok ispisujem Periskop siguran sam da je u malom samostanu franjevačkom u Brestvskom živo i veselo po mjeri tamošnjeg franjevca Mirka Majdandžića…Uz molitvu fra Mirko pjeva i liječi rane bosanske.
Gradimir GOJER