INTERVJU
MAJA KOSTIĆ- MANDIĆ, PROFESORICA PRAVNOG FAKULTETA UCG: Još postoji savjest ovog društva

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve afere neće bitnije uticati na izborni rezultat
MONITOR: Zemlju u ovom trenutku potresaju ozbiljne afere, koje pokazuju da su ključne institucije zarobljene, ali reakcije društva, posebno opozicije izostaju. Kako to vidite?
KOSTIĆ-MANDIĆ: U posljednje vrijeme postoji hiperprodukcija informacija o raznim aferama koje su samo spoljna manifestacija dinamike društva koje je ozbiljno oboljelo, jer ne koristi mehanizme za pokretanje pitanja odgovornosti. Klijentelizam, nepotizam, siromaštvo, ambijent neregularnih izbora, uz sveprisutnu korupciju čine da sve što nam se događa smo kao društvo u cjelini (ne kao i pojednici), i zaslužili. Crna Gora nije funkcionalna demokratija, i autokratski način vršenja vlasti gdje imamo slabe institucije uzima svoj danak.
Reakcije društva i opozicije na ovo što se dešava ima, istina, nije uvijek adekvatna, ali ne treba njih kriviti što sistem ne funkcioniše. Opozicione partije su gotovo sve već pokušale. Godinama ukazuju na afere, organizovale su i dugotrajne proteste a sada ih je većina ušla u domen realpolitike jer pragmatično procjenjuju i prilagođavaju se konkretnoj situaciji. Ako misle da sve zajedno, makar zadrže podršku dijela javnosti moraju da razgovaraju i to ne preko medija. Mislim da bi, za početak, dobro došla medijacija nekog iz međunarodne zajednice ko je neutralan i ko bi imao autoritet da ih okupi na jednom mjestu. Jer, činjenica da je najmanje polovina građana Crne Gore (na osnovu rezultata izbora) potpuno izopštena iz mogućnosti da se i njihovo mišljenje uzima u obzir kod odlučivanja je nešto što se mora hitno mijenjati.
Građanski protesti, čija je masovnost kada su bili na vrhuncu sve iznenadila, su pokazali da nije sve izgubljeno i da još postoji savjest ovog društva. Da bi se to i kapitalizovalo na političkom terenu neophodno je da se obezbijedi makar djelimični povratak povjerenja u izborni proces sređivanjem biračkog spiska, inače sve ove afere neće bitnije uticati na izborni rezultat. Ako do toga ne dođe, ako društvo ne počne ozbiljno da se mijenja, za što su jedan od preduslova i političke promjene, bojim se da ulazimo u stanje koje neće ništa dobro donijeti ni građanima, ni državi Crnoj Gori.
MONITOR: Kada ste podržali koaliciju Za 21 vijek, kazali ste da ova generacija političara ima jedinstvenu priliku da ,,poslije puno godina sprovede u djelo većinsko opoziciono raspoloženje građana Podgorice”. Je li ta šansa izgubljena?
MANDIĆ-KOSTIĆ: Ja i dalje smatram da u Podgorici preovladava većinsko opoziciono raspoloženje, tačnije, kao najveći grad ima i najveći ljudski potencijal koji još uvijek ima kritičku svijest. To su dokazali i ovogodišnji protesti. Društveni, politički i ekonomski uslovi u kojima živimo već tri decenije su se morali odrazati na sve nas, čak i u situaciji da živimo u normalnom, uređenom društvu a ne u društvu gdje je partijski, odnosno lični interes mjera vrijednosti svega, pa i države. Činjenica je da smo od svih opozicionih partija više očekivali a da je odgovornost dvije najbrojnije opozicione grupacije i najveća. Jer, iz perspektive građana, nije dovoljno da ste protiv vladajuće strukture već treba da postoji i kredibilna alternativa ovakvoj vlasti. Građanima treba ponuditi dobro upravljanje, pravnu sigurnost, realne mogućnosti za zapošljenje, političku stabilnost, prohodnost građanskih inicijativa i afirmaciju neposrednih vidova demokratskog izjašnjavanja kao što je referendum, a time će doći i do promjene tradicionalnih obrazaca ponašanja. Šansu za promjene i na lokalnom nivou i na nivou države vidim u jačanju formalnih i neformalnih građanskih inicijativa, umrežavanju istomišljenika i okupljanju oko zajedničkih interesa lokalnih zajednica i naročito, okretanju najuspješnijim stručnjacima iz naše dijaspore, čije bi angažovanje u Crnoj Gori moglo blagotvorno uticati na naše društvo. A uvođenje sistema djelimično otvorenih izbornih lista, bi moglo doprinijeti ograničenju partitokratskog načina funkcionisanja društva.
MONITOR: Kako vidite činjenicu da se na Univerzitetu glasno ćuti, izuzev rijetkih pojedinaca koji dižu glas? Mislite li da su intelektualci dužni da ukažu na loše pojave u društvu?
KOSTIĆ- MANDIĆ: U današnjoj Crnoj Gori scena je tako postavljena da ,,ako niste sa nama, onda ste protiv nas” i obavezno ste eskponent neke političke partije, a to za većinu nije situacija u kojoj žele da se nađu. Dugogodišnji članovi akademske zajednice, po prirodi stvari bi trebalo da su skloniji da budu društveno angažovani, ne samo zbog svog intelektualnog potencijala već i zbog činjenice da uživaju sigurnost koju pruža status redovnog univerzitetskog profesora. Jer, figurativno govoreći uvijek treba imati na umu da mogu doći u situaciju da ako jednog dana padnu u nemilost više neće biti nikoga ko bi im stao u odbranu, jer su oni neprincipijelno odćutali sve ono što nije njih direktno ugrožavalo.
Ako ćemo iskreno, i meni je najlakše bilo da ne pristanem na ovaj intervju i imala bih puno dobrih opravdanja za to. Ali, ja smatram da su meni brojni roditelji povjerili svoju djecu ne samo da ih podučavam pravnoj teoriji, nego i da ih motivišem da daju sve od sebe da budu dobri pravnici, koji će, ako tako odluče, ostati da žive i rade u Crnoj Gori. Ako niko ne ukazuje na probleme, ne pokušava da daje ideje šta i kako bi moglo da se promijeni, Univerzitet će postati servis za pripremu najboljih, za tržišta rada zemalja koje će znati da cijene njihov potencijal. To su procesi koji već traju, a posljedice će biti dugoročne i po Crnu Goru katastrofalne. U javnim izjavima uvijek sam se trudila da iznosim principijelne stavove koji se odnose na određene pojave a ne subjektivne stavove o pojedinim ličnostima i pojavama. Ili, što bi mi, pravnici rekli, da svaka tvrdnja bude potkrijepljena činjenicama.
MONITOR: Kakva je situacija na Univerzitetu kada je u pitanju njegova autonomija, ali i kvalitet obrazovanja?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Da se razumijemo, naš Univerzitet nikada nije ni bio autonomon u pravom smislu riječi. U doba dok DPS još nije bio ovladao svim tehnikama vladanja, postojao je prostor za pluralizam mišljenja koji načelno, nije u značajnijoj mjeri suzbijan ili sankcionisan. Iz ove perspektive čak i period kada je tadašnji jedinstveni SDP imao monopol na Univerzitetu djeluje kao doba autonomije. A, od kada je DPS povratio monopol na Univerzitetu, što se za njih, pogodno, poklopilo sa prisutnim trendovima centralizacije u visokom obrazovanju, za svega nekoliko godina, paralelno sa centralizacijom Univerziteta išlo je i „uvođenje u brazdu“ neposlušnih univerzitetskih jedinice, nezakonitim smjenama dekana, pritiscima na neposlušne članove Senata i drugih tijela Univerziteta, kao i pritiscima na akademsko osoblje u domenu gdje su najranjiviji – prilikom izbora u zvanja. Što se tiče kvaliteta obrazovanja mislim da sistem u dovoljnoj mjeri ne prepoznaje suštinske potreba društva i obrazovnog procesa već da je naglasak na stalnim promjenama radi promjena koje najčešće nisu dovoljno kvalitetno pripremljene. Neke promjene su, naravno i pozitivne. Na primjer, danas studenti, više nego ikada ranije imaju mogućnosti da se usavršavaju, da idu na razmjenu u inostrantvo, a na nekim univerzitetskim jedinicama, u koje spada i Pravni fakultet, da imaju i praktičnu nastavu, mogućnost učešća u raznim vannastavnim aktivnostima kojima se pripremaju za budući poziv, a značajna je i dostupnost elektronskih baza podataka i upotrebe najsavremenije opreme.
U našim uslovima sam kvalitet nastave najviše zavisi od ličnosti profesora, jer evaluacije koje se redovno rade nemaju značajnijeg uticaja na naš položaj. Mi imamo i profesore koji bi mogli da rade i na prestižnim svjetskim univerzitetima, ali imamo i lica koja samo u zemljama kao što je naša mogu da obavljaju edukativnu funkciju.
I inače, ne mogu da shvatim tu našu potrebu da uvijek prednjačimo u radikalnim reformama obrazovanja. Smatram da je nametanje sistema 3+2 gotovo svim univerzitetskim jedinicima ogroman korak nazad. Trebalo bi odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri je npr. faktičko produženje studija na pet godina uticalo na prijavljeni broj studenata za upis npr. na Pravni fakultet u poslednje tri godine kao i na motive svršenih srednjoškolaca u Crnoj Gori da masovno upisuju fakultete u regionu pa je u ovoj studijskoj godini samo na Pravnom fakultetu u Beogradu upisano oko 300 studenata iz Crne Gore.
MONITOR: Rektorka beogradskog univerziteta odlučno je procesuirala slučaj doktorata ministra finansija Siniše Malog, dok se kod nas uprava UCG ne oglašava kada su u pitanju plagijati, pa i kad oni dospiju u centar pažnje javnosti. Kako to vidite?
KOSTIĆ-MANDIĆ: Koliko sam ja u toku, u Srbiji je već nekoliko godina aktuelna priča o doktoratima političara ali bez epiloga. Čini mi se da je u ovom slučaju upravo pritisak javnosti doveo do pokretanja procedure. Ako je moj utisak tačan, onda u Crnoj Gori pritisak javnosti nema toliku snagu, ili odgovor na pitanje treba tražiti u ličnostima koje obavljaju funkciju rektora.
Milena PEROVIĆ – KORAĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
DUŠAN PAVIĆEVIĆ, DIPLOMIRANI METEOROLOG IZ PODGORICE: Miholjsko ljeto će potrajati
-
Treba boraviti isključivo u međuvremenu
-
TRINAEST GODINA OD UBISTVA SRĐANA VOJIČIĆA: Krivci na slobodi, zaduženi za slučaj unaprijeđeni
-
ZAŠTO NEMA NAJAVE POVEĆANJA PLATE I RADNICIMA U KULTURI: Ćute, al kulturno
-
POMUĆENA EVROPSKA PERSPEKTIVA BALKANA: Veto igrači i brzina puža
-
AVDO MEĐEDOVIĆ OPET OSVAJA SVIJET: Simbol kreativne snage običnog čovjeka
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
4 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
4 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje