Ni četiri godine nakon katastrofalne privatizacije Fabrike kože i kožne galanterije „Polimka”, i nesumnjive pljačke milionski vrijednih mašina i opreme iz ove nekada svjetski poznate kompanije, bivši radnici kao podnosioci krivičnih prijava nijesu dobili odgovor od državnih institucija na pitanje da li ta privatizacija „miriše na organizovani kriminal i korupciju”. Nekadašnji sindikalni lider Dušan Veljić kaže za Monitor da će sa eventualnim novim prijavama sačekati do promjena u vrhu tužilaštva.
„Sa ovakvim tužilaštvom nemamo šta da tražimo. Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić nije nas čak udostojila ni odgovora. A mi nijesmo pitali za kutiju šibica, nego za makar dva miliona vrijedne kožarske mašine, i još milion robe na zalihama u trenutku privatizacije. Ne preostaje nam ništa nego da čekamo da neko drugi dođe na čelo tužilaštva, pa da ovo pitanje ponovo postavimo”, kaže Veljić.
Radnici su se i prije podnošenja krivičnih prijava konsultovali sa zamjenikom specijalnog tužioca u Bijelom Polju, koji ih je uputio na redovno tužilaštvo.
„Rečeno nam je da je u ovom slučaju zaprijećena kazna zatvora do deset godina i da treba da idemo kod redovnog tužioca. To smo i uradili, a onda su sudska vijeća u Beranama i Bijelom Polju odbacila prijavu kao neosnovanu. Zamislite, ne zna se gdje su nestali milioni, kamioni i avioni, a prijava neosnovana. To je nečuveno”, objašnjava Veljić.
Ovaj bivši sindikalni lider se pita kako da se onda vjeruje državnim organima koji pozivaju na borbu protiv korupcije, a pri tome ne postupaju po prijavama građana.
„Oni te pozive upućuju očigledno pod pritiskom Evropske unije. Evo, mi ovim putem obavještavamo predstavnike EU u Crnoj Gori da smo podnijeli prijavu sa ovakvom težinom, ali ništa nije urađeno. Odnosno, urađeno je tako što je prijava odbijena. To je pozorište u kojem ne želimo više da učestvujemo do promjena u vrhu tužilaštva i sudstva”, kategoričan je Veljić.
Bivši radnici „Polimke” podsjećaju da su pokušali da obezbijede dokaze tako što su tražili da se iznese dokumentacija iz fabrike.
„Pošto nama nijesu dozvolili da uđemo u fabriku, mi smo predložili da to uradi policija. Ne znamo šta se dalje dešavalo, ali smo ubijeđeni da je dokumentacija o tome uništena. Ukoliko je to tačno, onda je uništen dokazni materijali o velikoj pljački. Zar uništavanje dokaza nije kriminalno djelo?”, pita se Veljić.
Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, „Polimka” je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, potpuno nevezanih sa kožarskom industrijom.
Industrija kože AD Polimka Berane, pod kojim nazivom se kompanija još vodi u registru Centralne depozitarne agencije, prodata je više nego bratski, za simboločnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu da se uloži do milion eura.
Sve bi to moglo zvučati lijepo, kada se ne bi znalo da su samo dvije glavne mašine za preradu kože, koje su ostale u fabrici, bile, kako radnici tvrde, vrijedne dva miliona, a u magacinu milion eura robe na zalihama.
Mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle biti stavljene u pogon. Radnici sumnjaju da su prodate da bi se od tih para izmirivalie sve obaveze. Prema nekim informacijama, završile su na Kosovu. Bivši radnici „Polimke” ni danas ne mogu da shvate da je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i zašto joj je promijenjena djelatnost.
Vlada je, podsjetimo, prodala državnih 64,03 odsto akcija. U startu, nakon masovne vaučerske privatizacije, država je u ovoj kompaniji imala 50,03 odsto akcija, ali je još 14 procenata dobila „na penale” od slovenačke kompanije „Koroški” kada je ta firma odustala od privatizacije „Polimke”.
„To sa Koroškim, prije KIPS-a, bilo je po malo zagonetno. Njima je fabrika data za jedan euro uz obavezu da nastave da rade i investiraju, ali se o njima na internetu nije ništa moglo naći”, kaže Veljić.
Bivši radnici ne mogu da se pomire sa činjenicom da njihova kompanija nije prodata ni nekoliko godina ranije jednoj francuskoj korporaciji, čiji je vlasnik u Beranama imao velike planove, čak i za heliodrom, odnosno aktiviranje beranskog aerodroma i pravljenje centralnog servisa za helikoptere na Balkanu.
Industrija kože i kožne galanterije „Polimka” u Beranama je izgrađena pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to zadugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na sjeveru. Svi su zavidjeli na platama zaposlenih u ovoj kompaniji. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa gotovo osamsto zaposlenih. Radnici se prisjećaju da nije bilo svjetskog sajma na kojem se nije pojavila i osvajala nagrade i priznanja.
I sve je to tako hodalo do devedesetih i raspada bivše Jugoslavije, kada je izgubljeno glavno tršište za nabavku sirovine i plasman gotovih proizvoda. Fabrika je „preživljavala” do 2002. godine. Tada je proizvodnja prekinuta. Pred kraj 2003. radnici su stupili u štrajk glađu pokušavajući pritiscima da izdejstvuju aktiviranje mašina, kao najvažniji od svih zahtjeva. Sve je bilo uzalud. Nizala su se samo obećanja.
„Kada se samo sjetim šta nam je sve obećavano od strane Vlade! Počevši od tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, preko potpredsjednika Vlade Branimira Gvozdenovića, ministra za ekonomiju i privredu Darka Uskokovića i direktora Agencije za privatizaciju i strana ulaganja Branka Vujovića. Gdje su danas ti ljudi i da li se sjećaju šta su sve pričali i da li vide šta se desilo sa ovom fabrikom i radnicima?”, pita Dušan Veljić.
On je uvjeren da će doći vrijeme da se ponovo pogledaju u oči i da se upitaju kako su mogli tada da daju obećanja i da se pozivaju pri tome na svoje visoke funkcije.
„Svi su oni odgovorni za propast ove fabrike, i za to treba da odgovaraju, jer su mogli to da spriječe” – tvrdi Veljić.
Bivši radnici „Polimke” u međuvremenu su se priključili masi nezadovoljnih, prevarenih i do bijede dovedenih ljudi sa sjevera koji kroz zahtjeve MANS-a pokušavaju da artikulišu svoje nezadovoljstvo. Dušan Veljić i njegove kolege okupljaju se u manjem broju svake srijede pred zgradom lokalne uprave u Beranama. Oni su preteče svih protesta, još od onda kada su pravili performanse za doček Nove 2004. godine. Tada su radnicima i novinarima dijelili prazne praznične tanjire sa papirićima na kojima je pisalo – hrana. Sada su učesnici svih dosadašnjih radničkih okupljanja, a najavljuju ponovni odlazak na skup u Bijelom Polju, ali i na onaj koji će početkom maja biti ponovo zakazan u Podgorici.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice