Nikad se stvarno ne zna šta nosi dan, šta noć. Koliko juče, neprikosnoveni „Neprijatelj gamadi No.1″ u ovoj zemlji bio je Duško Radišić. Godinama je čovjek njegovao posao, ulagao u reklamu – dezinfekcija, dezinsekcija, deratizacija. Kad eto ti Đukanović Mila… Predsjednik DPS-a ocijenio je da je priča o „sanaderizaciji” izraz političke gluposti ljudi koji su očigledno inferiorni i bez ideja kako ostvariti svoje ciljeve. ,,Ciljevi su im da promijene vlast u Crnoj Gori, pa pokušavaju da se ugledaju na neka druga iskustva. Jednog dana je to ‘sanaderizacija’, drugog ‘gadafizacija’, a to sve skupa govori da je riječ o nedoraslim političkim osobama, političkim miševima, kojima je potrebna prije svega deratizacija umjesto sanaderizacije”.
Po ko zna koji put, nacija se o jadu zabavila – zašto li je šef isjekiran. Niko da stavi ruku na srce i da razmisli: je li lako bilo sa istim žarom razgoniti ustaše i mudžahedine, kako spoljne, tako i unutrašnje, pa se boriti za Jugoslaviju, voljeti pa ne voljeti Miloševića, pa braniti zajednicu sa Srbijom, pa napadati zajednicu sa Srbijom, svo to vrijeme pažljivo uočavati i neutralisati razne vrste izdajnika, bolesnika, poslanika – narkomana, samoproglašenih intelektualaca… Mnogo je, da je od čelika.
Zapravo, može se mirno spavati, nije Đukanović nervozan. On je, prosto, takav, samo mi zaboravljamo.
Kada je u Crnoj Gori osnivan Savez reformskih snaga, uočio je: ,,Politiku agresivnog antikomunizma i gotovo patološke srbofobije nudi Savez reformskih snaga Jugoslavije. Iza nevještih reformskih maski, lako je prepoznati protagoniste bivše, od naroda odbačene politike, nekoliko mladih, nezadovoljnih vlastohljebnika, šačicu crnogorskih nacionalista, šačicu suludih islamskih fundamentalista i albanskih separatista, koji svom narodu nude mržnju”. Šta je drugo pošten narod mogao da uradi nego da tu pošast na čelu sa Antom Markovićem spriječi da održi skup u časnom i poštenom Virpazaru.
Kad je trebalo osloboditi Dubrovnik opet je Đukanović bio jasan.
,,Ne može se mahati s grančicama mira dok se srpski narod po Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato što su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom, već mobilizacijom”. Mobilisalo se sve, liše šačice izdajnika.
Poslije je ispalo da ,,priučeni boljševički kartografi” i nijesu povukli tako loše granice. Džabe smo osvajali, ubijali, pljačkali, ginuli. Neđe poslije Đukanović je ,,izrazio žaljenje” zbog cijele situacije. Ni godina nije bila prošla otkako je odbrusio da se izvinjavati neće i da, uostalom, još ima da se vidi ko kome treba da se izvinjava.
Oni što su oproštaj tražili dok je Đukanović ratovao svedeni su na pravu mjeru: ,,Poručujem Liberalnom savezu i nekim drugim manje uticajnim partijama koje se vrlo zalažu za otcjepljenje da su osvojili 12-13 odsto biračkog tijela, pa im se upravo toliko i poklanja pažnje”.
Ratovi su prevaziđeni, Milošević je prevaziđen ostala je vjera u Jugoslaviju. ,,Zbog vjekovnih bratskih veza. Zajedničke krvi u svim ratovima prolivene, zbog vjekovnog sna najboljih Crnogoraca i Srbijanaca, zbog izvjesno bolje zajedničke budućnosti, Crna Gora se i otvorenog srca opredijelila za život u zajedničkoj državi sa Srbijom”.
Mislimo, objašnjavao je Đukanović, ,,da je lakše i bezbolnije, mijenjati promašenu politiku i njene aktere, a ne granice”. Prestrojio se u hodu.
Kad je NATO bombardovao SRJ tražio je od Miloševića da ,,prekine sa politikom koja dovodi do stradanja nedužnih i koja ugrožava opstanak države. Od međunarodne zajednice zahtijevamo da se uzdrži od novih udara po ciljevima u Crnoj Gori i Jugoslaviji”. Uoči bombardovanja, na Vrhovnom savjetu odbrane glasao je da se zemlja brani svim raspoloživim sredstvima.
Došla je i nezavisnost. Tu je tek puklo polje da se razjasni kako je svako ko zucne protiv donosioca iste – neprijatelj Crne Gore. Premda, ima i težih slučajeva. Na treću godišnjicu obnove crnogorske državnosti Milo Đukanović se osvrnuo na opozicione lidere, njihove intelektualne i medijske oslonce, samoproklamovane mislioce, analitičare, neshvaćene kritičare globalnog poretka, sve skupa na ,,neostvarene”: ,,Ko god ih čuje, svejedno da li je iz Brisela ili Gornje Morače, jasno mu je da ne može vjerovati ljudima koji tako pljuju po svojoj državi, jasno mu je da je riječ o politički ambicioznim i neuspješnim, isfrustriranim ljudima, od kojih će nekima, kako vrijeme odmiče, sve manje trebati vlast, a sve više pojačana porodična pažnja ne bi li bar ostali podnošljivo agresivni u svom radnom i životnom okruženju”.
Nešto kasnije na red je stigao kum Ratko Knežević: marginalan, bezvrijedan, nedokazan tipičan nesrećni Balkanac. Kum zato što se kumstvo ne odbija.
Logika je kao suza: privatizacija KAP-a je bila dobra i uspješna, a Nebojša Medojević je kolumnista zemunskog klana.
Uvijek postoji biser nad biserima. Prije dvadesetak dana Đukanović je objasnio da napadi političkih protivnika na DPS ne treba da čude jer je njegova stranka ,,neprijatni svjedok njihovih nepočinstava”.
Još da se ti miševi potamane. Uz svo poštovanje prema metodama Duška Radišića, jedini logičan izbor u borbi protiv miševa je – mačak. I da ima sat, jer vremena se nema.
Kosara BEGOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice