Prije desetak dana u medijima je objavljena priča o eutanaziji trideset pasa iz podgoričkog azila. Ljubitelji životinja su se digli na noge i pokazali zavidnu solidarnost, te su svojim mejlovima i peticijom uspjeli da ako ništa drugo, organizuju sastanak sa predstavnicima gradske uprave, tačnije u Sekretarijatu za komunalne poslove i saobraćaj.
Bila sam prisutna zahvaljujući pozivu moje prijateljice Maje koja je i inicirala ovaj sastanak, na čemu sam joj opet neizmjerno zahvalna.
Sastanak je počeo u 9.00. I odužio se. Jer je svako imao nešto da kaže, doda, nadopuni. Pljušte međusobne optužbe. Traju monolozi. Nekada konstruktivni sa konkretnim predlozima, nekada suvišni. Nekad se proziva država da reaguje, po mom mišljenju, na potpuno pogrešan način
Para mi uši podatak da je društvo za zaštitu životinja obezbijedilo opremu za veterinarsku ambulantu. Zašto, pitam, kada dvije veterinarske ustanove dobijaju putem tendera više od 20 000 eura za rad u azilu, a i koliko znam, nabavka hrane, takođe putem javnog tendera, dodijeljena je jednoj od te dvije veterinarske ambulante.
No, razlog zbog kog sam otišla bio je vrlo konkretan. A odnosio se na rasne pse i njihov uzgoj.
Nedavno je vrlo tendenciozno u medije plasirana informacija od strane takozvanih zaštitara da odgajivači pasa snose svu odgovornost za to što su ulice crnogorskih gradova preplavljene napuštenim psima. To nije tačno. Dalje, pokušava se odgajivačima nametnuti odgovornost za to što ne edukuju kupce štenaca o tome kako se oni drže. Donekle tačno.
Željela sam da ukažem na nekoliko činjenica, i eventualno načina na koji se bar dio problema može otkloniti. A ovo pišem, ne zato što volim pse (što jeste fakat), već zato što želim da pokušam da patnju koju gledam na svakom koraku ublažim.
U Crnoj Gori ne postoji registar odgajivačnica. Prvi korak je popisati ih i napraviti neku inspekciju. U razvijenim zemljama, inspekcija obilazi odgajivačnicu jednom godišnje, a na Aljasci (imam prijatelje u cijelom svijetu sa istim interesovanjem ) čak i dva puta godišnje. Za to se moraju angažovati i kinološka društva kao i nacionalni savez. Da ne bude zabune, u našoj zemlji postoje i uredno su registrovani i jedni i drugi.
Nametnuti obavezu čipovanja i registracije pasa. Ne samo nametnuti. Usaditi u svijest da ako ste vlasnik psa u urbanoj, gradskoj sredini, morate podlijegati i nekim propisima kao što je vođenje psa na povocu, posjedovanje uredne dokumentacije o vakcinaciji itd. Vođenje pasa bez povoca omogućiti na tačno određenim mjestima. Ne volim da vidim puštene pse na mjestima gdje se djeca igraju. To mi je primitivno isto koliko i lovačka hajka na nesretne lutalice. Ukoliko ste odgajivač, vaša je obaveza da sklopite ugovor o odgovornom vlasništvu.
Ni nadležni, ali ni zaštitari uopšte ne vode računa o nelegalnoj trgovini. Na određenim graničnim prelazima, naravno uz određenu cijenu da ne kažem mito, u našu zemlju ulaze vozila puna štenadi. Njih na desetine, nabijeni, potrpani, pola ih ugine, kupljeni u tzv. štancerajskim uzgajivačnicama uglavnom u Srbiji, bez ikakve zdravstvene kontrole, papira , bilo čega. Dio ostaje u Crnoj Gori, dio ide ka Kosovu i Albaniji. Drugim riječima, ja kao vlasnik i potencijalni izlagač moram da izdvojim popriličnu sumu novca da bih otišla dalje od Podgorice, dok drugi em što ne plaćaju, em zarađuju na surovoj eksploataciji živih bića. Te dilere nije teško pronaći. Dovoljno je kupiti oglasnik i na strani kućni ljubimci naći one koji prodaju sve rase pasa.
I šta još reći. Daleko smo mi od razvijenog svijeta, ali na nekim malim stvarima možemo da evoluiramo. Napredujemo. Ne morate da volite lutalice, ali hajde makar da učinimo napor pa da poštujemo život. Nije teško.
Iva BAJKOVIĆ