Formiranje logora Morinj nije moglo proći bez saznanja i odobrenja vlasti u Crnoj Gori, čulo se u Kotoru, na skupu kojim je obilježena još jedna godišnjica zločina iz doba “rata za mir”

Pamtimo Logor Morinj. U organizaciji Centra za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA, u Kotoru je pod tim nazivom, krajem novembra, održana tribina u znak sjećanja i podsjećanja na taj zločin učinjen i u naše ime.

Prethodno su se predstavnice ANIMA Ljupka Kovačević, Ervina Dabižinović i Jasna Novović u Dubrovniku susrele sa članovima Udruge dubrovačkih logoraša, nekadašnjih zatočenika Centra za prihvat zarobljenika iz Hrvatske, koji je u Bokokotorskom zalivu organizovala nekadašnja Jugoslovenska narodna armija (JNA).

Bila je to prilika da se osvježi sjećanje na osnovne podatke o logoru i njegovim žrtvama.

Centar za prihvat zarobljenika u mjestu Morinj (opština Kotor) formiran je 3. oktobra  1991. godine. Samo par dana ranije (1. oktobra) crnogorski rezervisti JNA prešli su hrvatsku granicu na Debelom brijegu i započeli višemjesečnu opsadu Dubrovnika, tada promovisanu kao „rat za mir“. Za deset mjeseci, od osnivanja do zatvaranja logora 18. avgusta 1992, u njemu su boravila 292 muškarca, civila i vojnika iz Dubrovačke regije.

Tri zatvorenika umrla su u logoru Morinj, dok su nekolicina preminula neposredno nakon puštanja i povratka u Hrvatsku, podsjetili su svoje gošće članovi Udruge dubrovačkih logoraša.

„Istakli su da su oni samo obični ljudi koji nisu želeli rat već su bili primorani da brane svoja ognjišta, ali su ih nazivali ustašama i vršili nad njima torture, u Logoru Morinj više nego u bilo kom drugom“, svjedoči Jasna Novović o susretu u Dubrovniku. „Izneli su brojna svedočenja o načinu na koji su sa njima postupali pojedini pripadnici JNA – smatraju da su ti ljudi ciljano birani za te uloge u koje su se neki uživeli. Spomenuli su i neke pojedince koji su se humano odnosili prema njima i pomagali im. Svaki logoraš je ispričao po

neki lični neprijatni doživljaj iz logora pa je evociranje uspomena bilo jako emotivno. .. Pored brojnih primera fizičkog i psihičkog zlostavljanja, naveli su da je prilikom dolaska jedne grupe zarobljenika u Kumbor, gde su bili primani pre raspoređivanja u sabirni centar Morinj, dočekalo ih je dvadesetak, možda 30 žena koje su uzvikivale: ’dajte ih nama, oni su pobili našu decu’. Da nisu stražari brzo reagovali i zatvorili kapiju, te žene bi ih linčovale“.

I skup u Kotoru imao je za cilj da „osvježi sjećanje“ na učinjeno u logoru Morinj. Kako onima koji  se, skoro trideset godina, svojski trude da učinjeno padne u zaborav, tako i mlađim generacijama koje o tim tragičnim vremenima i događajima  malo znaju.

Crnogorsko tužilaštvo je istragu eventualnih ratnih  zločina počinjenih u Centru za prihvat zarobljenika u Morinju započelo tek 2008. šesnaest godina nakon zatvaranja Logora.

Vesna Medenica, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda u trećem mandatu a tadašnja Vrhovna državna tužiteljka (dva mandata) izjavila je tada kako je za logor Morinj i dešavanja u njemu prvi put čula tek 1999. Onih paklenih godina  očito nije čitala Monitor.

Uglavnom, istraga je na osnovu dokumentacije koju nam je ustupilo Državno tužilaštvo Republike Hrvatske, vođena protiv deset osoba. Optuženo je njih šest.

O optužnici specijalne tužiteljke Stojanke Radović navedeno je: “U periodu od 3. oktobra 1991. do 18. avgusta 1992. godine, za vrijeme oružanog sukoba u Republici Hrvatskoj, okrivljeni su u svojstvu: isljednika, rezervnog oficira zaduženog za administrativne i intendantske poslove, vojnog policajca i stražara u tzv. Centru za prihvat zarobljenika Morinj, kršeći pravila međunarodnog prava utvrđena III Ženevskom Konvencijom o postupanju sa ratnim zarobljenicima, IV Ženevskom Konvencijom o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i II Dopunskim protokolom uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, naređivali i vršili: mučenja, nečovječna postupanja, nanošenje velikih patnji i povrede tjelesnog integriteta prema ratnim zarobljenicima i civilima, koji su u tzv. Centar dovođeni sa dubrovačkog područja, –- čime su izvršili krivično djelo – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142, stav 1 KZ SRJ, u sticaju sa krivičnim djelom – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 KZ SRJ.

Šest godina kasnije, nakon dvije nepravosnažne presude koje su poništene pred Apelacionim sudom, četiri osobe su  pravosnažno osuđenje za svoja nedjela u Morinju. Ivo Menzalin je osuđen na četiri godine zatvora, Špiro Lućić i Boro Gligić na po tri,  a Ivo Gojnić na dvije godine zatvora.

“Može se reći da su oštećeni zadovoljni postupkom  jer je donijeta osuđujuća presuda“, komentarisala je pravosnažnu presudu Tamara Durutović, pravna zastupnica bivših logoraša na suđenju u Podgorici. „Oni, međutim imaju neke primjedbe. Prije svega zato što su presudom oglašeni krivim samo jedan intendant, jedan policajac, stražar i jedan kuvar”.

Identične primjedbe čule su se i nedavno u Kotoru. “U konkretnom slučaju, nije bilo utvrđivanja bilo kakve komandne odgovornosti”, kazala Tamara Milaš iz Centra za građansko obrazovanje. “Logor Morinj je objektivno uspostavljen od strane crnogorskih vlasti, iako danas možemo čuti brojna negiranja kada je ova tema u pitanju, uz skrivanje iza (tadašnje) savezne Vlade. Formiranje logora Morinj nije moglo proći bez saznanja i odobrenja upravo zvaničnih vlasti u Crnoj Gori”.

To, na neki način, potvrđuje i činjenica da je, do prošle godine, država na ime naknade žrtvama torture u logoru Morinj isplatila 1,485 miliona eura. Pokrenuto je još oko 150 tužbi protiv Crne Gore za naknadu štete bivšim logorašima, tako da trošak na račun državnog  budžeta nije konačan.

Dosuđena naknada kreće su od 66 do 140 eura po danu zatočeništva ali, kako upozoravaju pravni stručnjaci, u presudama ne postoji obrazloženje za tolika odstupanja.

„U svakom slučaju, Crnogorsko pravosuđe nije pokazalo iskren, profesionalan i nepristrasan pristup kakav je mogao pokazati u ovom slučaju”, zaključila je u Kotoru.  Nnavodeći kako je logor u Morinju bio  mjesto organizovanog, sistematskog zlostavljanja zatvorenika Tea Gorjanc Prelević je precizirala: „Oni su držani u nečovječnim uslovima, a nad njima je sprovođena tortura. Vladala je atmosfera terora i straha za goli život kojem su zatvorenici bili neprestano izloženi. Činjenica je da po međunarodnim konvencijama humanitarnog prava možete imati mjesto u kojem ćete zatočiti pripadnike vojske sa kojom ste u sukobu. Međutim, to ratno pravo podrazumijeva zaštitu ljudi onog trenutka kada oni više nisu ratnici, kada polože oružje. Postoje standardi kako to mjesto treba da izgleda. To svakako ne smije biti prostor u kojem se ne daje hrana i piće…“.

Predstavnice ANIMA podsjetile su na svoju inicijativu da se  podigne spomen obilježje, u znak počasti zatočenicima logora u Morinju i opomene da se ne ponove slični zločini.

Osim lokalnim vlastima  u Kotoru, inicijativa o podizanju obilježja dostavljena je  Predsjedniku, premijeru, predsjedniku Skupštine, ministru pravde i odbrane. Jedini odgovor je stigao iz Sekretarijatu za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor. Podizanje spomen obilježja trenutno nije u planu, obavijestili su. I zaborav je zločin.

Zoran RADULOVIĆ