Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Logika sile

Objavljeno prije

na

Trinaest godina od kada je prvi put otvorena tužilačka istraga korupcije tokom privatizacije Telekoma, i sedam godina otkako je američka Komisija za hartije od vrijednosti utvrdila da je te korupcije zaista i bilo, crnogorsko Specijalno tužilaštvo podiglo je optužnicu u tom slučaju. Očekivano, izostala su imena članova porodice Đukanović. Za korupciju tokom prodaje nekadašnje državne telekomunikacione kompanije, tužilaštvo tereti samo dvojicu bivših menadžera Telekoma – Miodraga Ivanovića i Olega Obradovića. Iako i zdrav razum kaže da je jedino viša državna adresa, a ne upava Telekoma, mogla Mađarima omogućiti povlastice u privatizacionom ugovoru koje su oni konačno i platili višemilionskim mitom. Telekom je Mađarima 2005. godine prodala Vlada, a ne Obradović i Ivanović.

Da je visoki crnogorski zvaničnik Vlade centralna figura tog koruptivnog posla, utvrdila je i američka Komisija za hartije od vrijednosti krajem 2010. godine. Po američkoj verziji, mito je do njega stigao preko četiri fiktivna konsultantska ugovora iza kojih su stajali njegova sestra advokatica, i dvojica menadžera Telekoma. Tragovi jednog od tih konsultantskih ugovora vodili su do domaćeg tajkuna, prijatelja višedecenijskog premijera Mila Đukanovića. U vrijeme prodaje Telekoma presjednik Vlade i Savjeta za privatizaciju bio je upravo Đukanović. On je taj koji je Mađarima mogao omogućiti monopol i punu kontrolu nad kompanijom, što su oni dodatno platili. Tužioci za sve to ne mare. Po njihovoj verziji, Mađari su povlastice kupili od onih koji im ih nijesu mogli dati.

No, koga briga, vlast se već neko vrijeme ni ne trudi da puku ponudi makar zdravorazumsko opravdanje dok ih vara, laže i krade. Niti za to mare institucije koje tim zloupotrebama kumuju. U odbrani moćnika, ne kose se za zdravim razumom samo tužilačke istrage . Nakon što je ove sedmice konačno završena operacija RTCG i smijenjen diretktor Televizije Crne Gore Vladan Mićunović, prorežimski mediji objavili su da mu je Božidar Šundić, v. d. generalnog direktora RTCG koji ga je sa te pozicije i smijenio, ponudio da bude njegov savjetnik. Prostije: nakon što je ustanovio da nije radio dobro direktorski posao, Šundić je Mićunoviću ponudio da ga savjetuje kako da on bude dobar direktor. Ta odluka, koja se na prvi pogled kosi sa zdravim razumom, ipak ima svoju logiku. Logiku sile. Sistema koji postoji radi nekolicine. Spremne na sve da to održe. I koja ne mari za opravdanja.

Zbog toga Nebojša Obradović, bivši direktor Direkcije za željeznicu i pravosnažno osuđen u slučaju Ramada, može samo dan nakon presude biti nezakonito zapošljen u Ministarstvu saobraćaja, a da za to ne samo da ne odgovara niko, nego ministar ne mora ni pojasniti javnosti kako je ta zgoda moguća. Zbog toga Vlada može tajnom da proglasi podatke kome je dala 12,7 miliona eura, suprotno Zakonu o budžetskoj i fiskalnoj odgovornosti. Zbog toga brat Aleksandar Đukanović može po ko zna koji put da zaradi desetine miliona, jer pravosuđe pokoreno kleči.

Ipak, na svakom mjestu gdje logika sile pokušava da zavlada, ima neka Nataša Bošković, koja na to ne pristaje. Neka Andrijana Kadija, Vanja Ćalović-Marković. Da je to važno, zna i Đukanovićev režim i zato pokušava da ih ućutka. Da ne postanu nešto više od pojedinačnog otpora.

Možda se ni narednih pet Đukanovićevih godina na optužnicama i javnom servisu neće moći naći neka imena, ali se opoziciji, danas blago odšrkinuta vrata Brisela, mogu zbog toga šire otvoriti. I to je logika sile. Da mora izazvati otpor. Pa i ovdje. U Vječnoj.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Zatvoreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje obično se skupo plaća

 

 

To se moglo očekivati. Mijenja se odnos dijela vlasti u postjugoslovenskim državama prema ratnim zločinima počinjenim tokom krvavog raspada SFRJ. Na gore.

“Ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora”, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. “Vojno – istražni centar Lora bio je neka vrsta logora”, čuli smo od predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, samo koji dan kasnije.

U međuvremenu, ovdašnja politička “elita”, sa popriličnom ravnodušnošću je  ispratila najnoviju epizodu priče o mučilištu u kome je skončalo i četrnaest crnogorskih rezervista . Prije 33 godine.  Sve one koje je takav odnos iznenadio, podsjetimo kako se  Crna Gora, duže od tri decenije, jednako neodgovorno nosi sa izazovom interpretacije zločina počinjenih u njeno ime.

Da li je Morinj bio svirepo mučilište ili sabirni centar za smještaj zarobljenika sa dubrovačkog ratišta? Jesu li stanovnici Bukovice bili žrtve etničkog čišćenja ili meta pojedinačnih napada “ekstremnih pojedinaca sa područja Republike Srpske”, kako je to 2007. godine, prije i nakon mnogih sličnih, ustvrdio i tadašnji ministar pravde , kasnije, i sudija Ustavnog suda Miraš Radović. Da li je deportacija izbjeglica bošnjačke nacionalnosti iz Crne Gore u smrt bila naređeni državni ratni zločin ili “tragičan nesporazum”, kako su podaništvo ubjeđivali tadašnji državni zvaničnici predvođeni Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem?

Je li masakr civila u Srebrenici iz 1995. godine genocid, kao što tvrde presude nadležnih međunarodnih sudova, ili “običan” ratni zločin? Koji se u toj interpretaciji, bezmalo, može pravdati stavljanjem u “adekvatan” istorijski kontekst. Tezu zagovaraju, ili su je zagovarali, Vladimir Leposavić, ministar pravde u prvoj vladi 30-to avgustovskih pobjednika, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović, dok je predsjedniku Opštine Nikšić Marku Kovačeviću i suđeno zbog kontinuiranog negiranja genocida u Srebrenici. Oslobođen prvostepenom presudom Kovačević je nastavio sa “raspirivanjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje “. Za to krivično djelo sumnjiči ga Više državno tužilaštvo  ali je istraga u zastoju zbog toga što Kovačevića štiti poslanički imunitet koji parlamentarna većina ne želi da mu ukine.

Prijedor, Kaluđerski Laz, Štrpci, Kazani, Račak…  I još mnoštvo toponima na kojima su, tokom krvavih devedesetih  pljačkani, mučeni, silovani i ubijani muškarci, žene i djeca bošnjačke, srpske, hrvatske, albanske, romske, crnogorske nacionalnosti. Uglavnom pred domaćim pravosuđem nekažnjeno.

“To o čemu govorite nije otvoreno pitanje”, poručio  je visokopozicionirani diplomata iz Zagreba. Nema sumnje kako su među političarima u Podgorici, Beogradu, Banjaluci, Prištini, Sarajevu može naći previše političara saglasnih sa njegovim tezama da je priča o nekažnjenim zločinima počinjenim sa naše strane  “narativ koji cilja izjednačavanje agresora i žrtve”. Sporili bi se, doduše, oko toga ko je agresor a ko žrtva.

“Ratne partije, koje su kroz bratoubilačko krvoproliće opljačkale sve ono što su generacije gradile pet decenija, vladaju i danas”, upozorio je Blagoje Grahovac preko stranica Monitora makar prije šest godina. Ponovimo. “Te iste partije i mnogi isti pojedinci, da bi opstali na vlasti, koriste dobro utrenirane mehanizme zavađanja naroda. Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama.”

Na iskaz Grlić Radmana o Lori reagovao je Viktor Ivančić, član nekadašnje redakcije Ferala koja je o strahotama u Splitu izvještavala u vrijeme dok su ti zločini trajali: “On ne prosvjeduje zbog toga što nam nedobronamjerni ljudi podmeću zločine, nego zato što nam podmeću njihovu neopravdanost.”

Opravdanje za zločine počinjene u naše  ime traži se na svim stranama. Treba biti precizan. Zločin je samo po sebi napasti komšije. Ali zločin je zločin i kad ga počini vojska ili država koja se brani. Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje koji se, obično , skupo plaća.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je ove sedmice oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad Markom Boljevićem, je prije deceniju oslobodila odgovornosti tadašnji vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem. Uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića

 

 

Osnovni sud u Podgorici oslobodio je petoricu policijskih inspektora optuženih za iznuđivanje iskaza teškim nasiljem nad Markom Boljevićem u podgoričkoj policiji, u maju 2020.

Oslobođen su inspektori – Danilo Grbović, Dalibor Ljekočević, Bojan Vujačić, Ivan Peruničić i Nemanja Vujošević. Presudu je donijela  sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Larisa Mijušković Stamatović, uz obrazloženje da nije dokazano da su inspektori  izvršili krivično djelo.

“Ta odluka  pokazuje veoma zabrinjavajući pristup procesuiranju torture, po kome je kritička oštrica usmjerena isključivo ka žrtvi, dok se iskazi državnih službenika nekritički prihvataju, čak i onih čije su kolege optužene. Ovakav odnos suda prema policijskoj torturi ohrabrabruje zlostavljače a zastrašuje žrtve da torturu prijave”, prokomentarisala je presudu Akcija za ljudska prava (HRA)

Iz HRA su ukazali da je ovaj slučaj  posebno važan jer se radilo o iznuđivanju iskaza u cilju prevarnog procesuiranja postavljanja eksploziva na kuću državnog službenika bezbjednosti Duška Golubovića i lokal Grand.

“Oba slučaja postavljanja eksploziva do danas nijesu rasvijetljena. Rasvijetljeno je samo to da je na osnovu iznuđenog, netačnog iskaza Marka Boljevića, koji je podvrgnut torturi, pokušano da se krivica svali na one koji te eksplozive nisu postavili (Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu). Sada, posle gotovo pet godina nakon što je Marko Boljević mučenjem u podgoričkom CB primoran na davanje netačnog iskaza, sud za to nije osudio ni jednog službenika Uprave policije”, naveli su.

Zanimljivo je da je sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad  Boljevićem,  prije deceniju, uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića, oslobodila odgovornosti vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem.

Ona je u novembru 2013. godine donijela oslobađajuću presudu za tadašnje starješine CB Podgorica Ratka Rondovića i Dušana Raičevića, koji su bili optuženi za prebijanje  Pejanovića. U obrazloženju presude, sutkinja je kazala da iskaz bivšeg policajca Gorana Stankovića, na kojem se temeljila optužnica, nije potkrijepljen nijednim materijalnim dokazom.

Goran Stanković je prvi javno progovorio o tome da su petorica nepoznatih pripadnika interventne jedinice u više navrata u pritvorskoj ćeliji tukli Aleksandra Pejanovića. Stanković je na suđenju ponovio da je nakon što je Pejanović priveden u pritvorske prostorije došao šef smjene Dušan Raičević, koji je ,,prosto rekao” da će da biju Pejanovića. Ponovio je i da mu je komandir Ratko Rondović ponovio da izađe ako ne može da gleda, rekavši da je za to došlo ,,naređenje odozgo”.

Monitor je tada pisao da je Stanković u pismima bivšeg šefa UP Veselina  Veljovića obavijestio i da je tadašnji načelnik Predrag Ašanin više puta pozivao policajce koji su te večeri bili u smjeni, tražeći od njih da se svi drže istog iskaza – da nije bilo torture i da je Pejanović došao sa povredama, te da im je, ako to učine, obećao podršku Uprave policije i branioca.

I bivši policajac Oliver Bošković je na suđenju svjedočio da Pejanović nije mogao biti pretučen bez prethodnog znanja Ašanina i  Veljovića.

Pejanović je iz pritvora pušten sa 29 teških povreda, koje su konstatovane  u medicinskoj dokumentaciji. U maju 2011. godine Pejanovića je ubio pripadnik Interventne jedinice u kafiću u blizini stana u kom je živio. Prije nego što je ubijen javno je saopštio da se plaši za svoj život. Bezbjednost mu je javno garantovao Veselin Veljović.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu 2014,  zbog progona i pritisaka nakon svjedočenja  koji su njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije.

Deceniju kasnije, kod kuće se neke stvari i dalje ne mijenjaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Muke pod Lovćenom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi probleme umjesto da se njima bavi i pokuša da pronađe rješenje. Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu

 

 

Umjesto u Prijestonici, prvo redovno (proljećno) zasijedanje Skupštine Crne Gore započelo je u Glavnom gradu. Ne bi to bila velika vijest da nije onoga što joj je prethodilo.

Odluka da poslanici ne pohode Cetinje donijeta je u kabinetu predsjednika Skupštine, moguće ali ne i izvjesno, nakon konsultacija sa petoro potpredsjednika parlamenta. Postoje dobri razlozi, tvrde iz parlamentarne većine, da se prekrši tradicija prema kojoj redovna zasijedanja Skupštine počinju sjednicama u Prijestonici.  Samo što su, izgleda, zaboravili da taj običaj nije posljedica tradicije nego zakonsko rješenje. Zakon o Prijestonici, nedvosmisleno i bezuslovno kaže:  “U Prijestonici se održava prva sjednica redovnih zasijedanja Skupštine Crne Gore”.  Pokazalo se, po ko zna koji put, da život može biti mnogo maštovitiji od bilo kakvih zakona.  I da oni ne važe baš uvijek.

Nije tajna da Cetinjani/Cetinjanke odavno nijesu u velikoj ljubavi sa aktuelnim predsjednikom Skupštine. Pride, Mandić se potrudio, i to ne jednom, da tim političkim neslaganjima da i ličnu notu koja je doprinijela da se razlike pretvore u netrpeljivost.

Tako smo iz lanjskog saopštenja njegove partije (NSD) saznali da “među Cetinjanima ima ljudske sitneži, moralne bijede i sirotinje”. Dodatno se predsjednik parlamenta potrudio da nam lično saopšti kako “Cetinje ne zaslužuje da bude prijestonica”. Dijelom i zbog toga što je, po Mandićevoj ocjeni izrečenoj u Skupštini, “Cetinje zabito i nebitno selo tamo neđe ispod Lovćena, značajno samo zbog toga što se tamo rodio Aleksandar Karađorđević”. Ne bi bilo malo ni da se na tome završilo. Ali nije.

Prošlog oktobra, na početku jesenjeg zasijedanja parlamenta, predsjednik Skupštine je na Cetinju predstavio –  novi skupštinski logo na kome se nalazi “reprezentativni objekat”  zgrade nekadašne Zetske banovine. “Tako želimo uvažiti našu Prijestonicu, nas kao poslanike i da govorimo o značaju ovog grada”, rekao je Mandić. Ne mareći da za to što je od sve cetinjske i crnogorske istorije, neraskidivo povezane sa Prijestonicom, za predstavljanje vizuelnog identiteta parlamenta izabrao zgradu sagrađenu nakon što je Kraljevina Crna Gora, snagom okupacionog oružja, “utopljena” u Srbiju (pa preko nje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca).

Na istom zasijedanju Mandić je, najavujući promjene Ustava (ustavna definicija srpskog jezika kao jezika u službenoj upotrebi želi se “unaprijediti” na službeni jezik) i Zakona o državljanstvu, izrekao uvjerenje da se njima ne može suprotstaviti niko, pa ni “sto zečeva sa Belvedera”.

Kao odgovor na Mandićevo “uvažavanje”, odbornici SO Cetinje su jednoglasno, u oktobru, odlučili da predsjednik parlamenta nije dobrodošao u njihov grad dok im se javno ne izvini. Prvobitno, ideja je bila da se Mandić proglasi za “personu non grata” na Cetinju, ali su odbornici Prijestonice moguće shvatili da ne mogu bilo kom građaninu/građanki  Crne Gore, izricati zabranu pristupa njihovoj opštini.

Na odluku cetinjskog parlamenta  uoči ovonedjeljnog zasijedanja podsjetio je gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković i predložio da prvom sjednicom tamošnjeg parlamenta predsjedava neko od potpredsjednika Skupštine. A da Mandić, čita se između redova, ostane negdje drugo.  Ideja se, očigledno, nije dopala predsjedniku parlamenta.

„Učiniću sve što je u mojoj nadležnosti kako bi se, poštujući Ustav i zakone Crne Gore, pronašlo najcjelishodnije rješenje, kojim bi se spriječile sve negativne i bezbjednosne opasnosti i posljedice zaključaka koji su donešeni u Skupštini Prijestonice, a koje ste, koliko sam razumio, željeli da najavite putem Vašeg pisma“, odgovorio je Đuraškoviću, pozivajući nadležne pravosudne organe da preispitaju odluku cetinjskog parlamenta. I organizujući sjednicu Skupštine Crne Gore u Podgorici.

Na njoj je, u odsustvu većeg dijela opozicije koji je i dalje pod kaznom, pomenut dio aktuelnih političkih i ekonomskih problema. Koje vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi umjesto da se njima bavi i pokuša da ih riješi.

Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo