Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

MONITOR: Ustoličenje je izazvalo i još jednu u nizu kriza vlasti. Opet se govori o rekonstrukciji Vlade. Gdje nas to sve može odvesti?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je prodrmalo površinu permanentnih podizanja tenzija unutar vladajuće koalicije i pokazalo dublji nivo čvrste vjerske povezanosti uprkos različitosti u odnosu prema vršenju vlasti i podjeli privilegija. Jasno je da nakon Cetinja premijer nije dužan samo SPC već i onima koje je pozvao da mu pomognu (zašto li su mu bili potrebni?), za koje je ranije smatrao da im ništa ne duguje.  Rekonstrukcija je neminovna posljedica. Premijer je u noćnim satima ispostavio  svoje zahtjeve i uslove, kao pravi autoritarac, i mada ponuda djeluje logično i u skladu sa „evropskim standardima” sadrži  varku kao što je bila i ona oko prve ekspertske vlade. Ova bi trebala biti funkcionalno ista samo proširena i produbljena vlada. Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala, ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji – širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak. Kompromis će nas učiniti još  zavisnijim od spoljnih uticaja i u krajnjem do eskalacije sukoba. Dodatno, prvi potpisani tropartitni sporazum je proglašen nevažećim od strane DF-a. Kakav će izgledati produbljeni i prošireni? Makar zbog onih sačuvanih života na Cetinju i malo nade da možemo ući u red civilizovanih država treba dati šansu izborima. Kada bi nekako mogli usloviti partije – samostalnim izlaskom, bilo bi to iscjeljujuće za sve. Mnogo je važnije ukinuti partitokratiju za razvoj demokratije nego beskrajno kontrolisati birače.

MONITOR: Crkva je, pokazalo se i nakon ustoličenja, te uticaja tog događaja na procese u novoj vlasti, značajan faktor u političkom životu ove zemlje. Šta to govori?

KOVAČEVIĆ: Crkva je politički faktor onoliko koliko to političari hoće i ima uticaja onoliko koliko oni dozvoljavaju. U Crnoj Gori većina političara to hoće što ukazuje na njihovu nedovoljnu političku zrelost i odricanje vlastite odgovornosti. Strah od odgovornosti, nedostatnost znanja i iskustva nadomješta se pobožnoću, a to ih u našim uslovima čini limitiranim  da djeluju u interesu svih, da razvijaju demokratske vrijednosti i sekularnu državu. Crkvi je svakako u interesu da bude blizu političke moći, kao i svakoj zajednici jer tako lakše ostvaruje svoje ciljeve.  Nije dobro da crkvene institucije jačaju u društvu čak i kada su vrlo razvijene državne institucije, a tamo gdje su one slabe ili nefunkcionalne uticaj crkve je najčešće destabilizirajući faktor, pa i kod nas.

MONITOR: Kako komentarišete pravac kojim se kreće Demokratska partija socijalista nakon avgusta prošle godine. I to je pravac radikalzacije?

KOVAČEVIĆ: DPS se ne pomjera. Nema otklona od prošlosti, nema preispitivanja, nema novih ideja ali nema ni neposlušnih članova, još su u čvrstom stroju  Đukanovića. Partija je podmlađena na način da su mladi veći obožavatelji i poslušnici blago rečeno kontroverznog vođe nego što su to dugogodišnji  zaslužni članovi lojalni zbog vlastitih konkretnih interese. Kult nedodirljivosti vođe se održava i taj stepen sljepila za njegovo pogrešno djelovanje je u DPS-u najprisutniji. Niko da kaže – izgubio si čovječe, pomjeri se! Zavedeni neznanjem i zaslijepljeni mantrom o ugroženosti države iskazuju nevjerovatnu ograničenost i spremnost na poslušnost. Mislim da se partija, tj. Članovi i članice drže u ubjeđenju da će se vratiti na vlast. Klatno se okrenulo ka drugima, obilazak međunarodonih adresa ne daje korisne rezultate, postoje politički pogodniji. Ipak, ne treba potcjenjivati moć najjače partije. Može značajno da doprinese tragičnom raspletu.

MONITOR: A građanske partije, i građanski kurs? Ima li razloga za zabrinutost?

KOVAČEVIĆ: Ima ozbiljnih razloga za pesimizam. U Crnoj Gori građanski kurs umjesto da jača stalno slabi. I nije građanski kurs vezan samo nepostojanje vjere i nacije u fokusu. Važna je  građanska svijest, kritičko mišljenje, horizontalna raspodjela moći, razumijevanje opšteg-javnog dobra i koncepta ravnopravnosti, etika brige i odgovornosti… Kao da je nema ali se može naslutiti u ljudima kroz ukazivanje povjerenja partijama koje se imenuju građanskim, ima pojedinaca i grupa koje baštine te vrijednosti, nepovezanih za sada – ali će se povezati. Nadu daje ono što se desilo na Cetinju, moćnici (ni vlasti, ni crkve, ni opozicije) nisu trijumfovali.

MONITOR: ANIMA je, pored HRA i CGO, uputila javno pismo u kom podsjeća predsjednika parlamenta Aleksu Bečića na nicijativu za podizanje spomenika i proglašenje Dana sjećanja na žrtve zločina Deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica. Zajedničko prethodnim i novim vlastima je ćutanje ili selektivnost kad su u pitanju ratni zločini. Kako to vidite?

KOVAČEVIĆ: Ne bih htjela da donosim zaključke prebrzo. Vidjećemo šta će se uraditi sa tom inicijativom koja se niz godina obnavlja. Vidjećemo šta će uraditi na obilježavanju Logora Morinj  jer je 30 godina od tog zločina 3. oktobra. Nismo vidjele zaintersovanost za Bukovicu i za Kaluđerski laz. Znam da je premijer obišao Murino i iskazao poštovanje žrtvama i njihovim porodicama. Ovim žrtvama je SRJ podigla spomenik a o ostalima se ćutalo. Ako se nova vlast zaustavi samo na uvažavanju žrtava ovog zločina, onda je to dokaz pristrasnosti i selektivnosti.

MONITOR: Šta se dešava sa pravima žena i rodnom ravnopravnošću u ovom periodu?

KOVAČEVIĆ: Većina ženskih organizacija je i dalje nezadovoljna  funkcionisanjem institucija kada su u pitanju ženska prava. Ono što se može naći na sajtu Vlade je da je zadnja akcija Odjeljenja za pitanja rodne ravnopravnosti bila 9. septembra 2020. sa obavještenjem o  arhiviranju ranijih aktivnosti i prevodom na ćiriličko pismo. Vjerski diskurs i kadrovska kombinatorika vladinih institucija preplavili su politički prostor, obeshrabrili inicijative civilnog društva, jedna velika tišina, i stvarno cinično zvuči premijerova najava rekonstrukcije Vlade uz „poštovanje rodne ravnopravnosti”. Valjalo bi znati kako Vlada razumije rodne politike jer ih ne sprovodi ili ih razumiju kao broj žena koji će zadovoljiti evropske izvještače.

Milena PEROVIĆ