INTERVJU
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Udaljavamo se od građanskog koncepta države

Objavljeno prije
1 godinana
Objavio:
Monitor online
Nakon gaženja vlastitih principa PES-a, smislen model bi bio koncentraciona, oročena vlada, sa ciljem pripreme novih izbora. To bi doprinijelo približavanju političara jednih drugima. Ovo manjinsko oročavanje/ucjenjivanje je degutantno po širini i po dubini, vodi ka udaljavanju od građanskog koncepta države, jasnoj klerikalizaciji i otvorenoj ideologiji nacionalnih (nacionalističkih) država na koju su pristale sve partije pa i opozicija koja se u nacionalizmu ušančila
MONITOR: Pregovori o formiranju vlade bliže se zakonskom kraju. Trenutno je na pregovaračkom stolu, nakon preokreta, model manjinske vlade koju će u parlamentu podržati ZBCG, kome pripada i mjesto predsjednika parlamenta, dok je učešće manjina upitno. Kako vidite taj model?
KOVAČEVIĆ: Sve je prilično zamorno i svelo se na puko održavanje mandatara na poziciji, zarad održanja stranke koja je navodno željela drugačiji politički kurs i ekonomsko-socijalni boljitak Crne Gore. Sve je palo u vodu pred uobičajenom igrom prevejanih sabotera koji su nakon dugogodišnjeg držanja zemlje u „ravnoteži straha“ sa DPSom, zasluga za neuspjeh prethodnih vlada dobili prostor (a možda i poziciju) da retrogradna politika koju dosledno zastupaju od devedesetih pobijedi. Po mom mišljenju nakon gaženja vlastitih principa (PES) smislen model bi bio koncentraciona, oročena vlada, sa ciljem pripreme novih izbora. To bi doprinijelo približavanju političara jednih drugima i politici .Ovo manjinsko oročavanje/ucjenjivanje je degutantno po širini i po dubini, vodi ka udaljavanju od građanskog koncepta države, jasnoj klerikalizaciji i otvorenoj ideologiji nacionalnih (nacionalističkih) država na koju su pristale sve partije pa i opozicija koja se u njemu(nacionalizmu)ušančila. Izuzimam URU koja po mojem uvjerenju više i nije partija.
MONITOR: A pregovore od početka do danas?
KOVAČEVIĆ: Neiskusni i politički nepripremljeni ljudi kojima je pala „sjekira u med“, kako bi to u narodu rekli, bili su izloženi zaslijepljenosti uspjeha i pozicije, umjesto da budu uplašeni od odgovornosti i da ozbiljno konsultuju ljude sa iskustvom i međunarodne pregovarače(stručnjake) o modelu vođenja ideološki različitih subjekata ka zajedničkom cilju. Možda su i konsultovali, iza scene, ali ih je to vodilo u pravcu zaoštravanja odnosa, destabilizacije i jačanja političke korupcije. Nažalost, DPS je umjesto da zadrži kurs kakve-takve građanske partije i raskrsti sa bivšim političkim rukovodstvom, u fokus stavio nacionalna osjećanja Crnogoraca/ki i olakšao i ojačao druge vođe partija da u nacionalnoj homogenizaciji nađu podršku za sebe. Umjesto korak naprijed, kako je izgledalo na početku, evo nas dva koraka nazad i ka ubrzanom približavanju trenutka kada nacionalne traume vode dalje djelovanja.
MONITOR: Stiže novi negativan Izvještaj o napretku Crne Gore. Može li buduća vlada odblokirati evropski proces, odnosno izvesti zemlju iz duboke političke, institucionalne krize?
KOVAČEVIĆ: Očekivan je, možda i planiran. Ne znam šta bi moglo biti pozitivno u državi zaglavljenoj u nefunkcionalnoj zakonodavnoj vlasti, saboterskom sudstvu i neregularnoj izvršnoj vlasti. Sa institucijama punih stručnjaka koji nisu pokazali nikakvu viziju, autonomiju, ni odgovornost. Ovaj izbor je skrenuo od rješavanja političke i institucionalne krize ka nacional/klerikalnoj krizi pod izgovorom da se radi o rješavanju institucionalne krize. To je vidljivo svima u Crnoj Gori. Ne vjerujem u kapacitete i mogućnosti ovako izabrane vlade da odblokira proces. Vidim otimačinu za resore u ime „narodne volje“ tj laži, jer narodna volja jednostavno ne postoji,EU je floskula.
MONITOR: Srpski patrijarh Porfirije je tokom posjete Podgorici, a uoči popisa, govorio o jeziku i identitetu, ocijenivši da ovdje „najbolje znamo kojim jezikom govorimo“ i ko smo. Kako vidite taj njegov dolazak i poruke?
KOVAČEVIĆ: Ako niste dovoljno stabilni i politički promišljeni otvoreni ste za uticaje onih koji rado kopaju po ranama prošlosti smanjujući mogućnost iscjeljenja i povezivanja u društvu, čak ukidajući pravo na mišljenje i opredjeljenje. Crkva je vjekovima na tome gradila svoju moć. Prilično sam iznenađena ponašanjem Predsjednika države koji je dao veliku važnost ovoj posjeti kroz prijem na najvišem nivou, što je omogućilo ponižavanje građanstva i propagandu nacionalizma podržanu od „najvišeg nivoa“ u sekularnoj državi. I nema tu ravnoteže kroz uvažavanje svih vjerskih poglavara. Sekularnost države se brani javnim aktima a vjerska osjećanja i poklanjanje crkvenim poglavarima su u sferi privatnosti.Predsjednik je dobio zahvalnicu kroz političku propagandu koja ustvari podriva samobitnost Crne Gore i njegov autoritet. Kao da se sekularnost i građanski karakter države želi eliminisati i vidljivo i kroz diskurs o narodu i narodnoj vladi.
MONITOR: A reakcije ovdašnje političke klase?
KOVAČEVIĆ: Ne prepoznajem političku klasu, ona se izgubila. U fokusu nisu politička pitanja već nacionalno/vjerska. Skrenulo se sa staze političkog I jedini način da se vratimo na tu stazu bili su po mom mišljenju izbori ( možda još ima nade). Stanovništvo je I na prethodnim izborima jasno stavilo do znanja da ih zanimaju politička pitanja ( socijalna, ekonomska, obrazovna, zdravstvena, ekološka) ali ih je PES još jedanput “žedne preveo peko vode”. To je taj lažni autoritet (možda i lažni idenitet) a voljela bih da se varam. Ne tješi me što su takve tendencije vidljive svuda u svijetu kroz ratove koji se vode, jer vidim da sadašnje tzv političke vođe projektuju slične situacije Crnoj Gori. Sve su manje zainteresovani za političku borbu i politička rješenja a sve više za teritoriju i crtanje nacionalnih granica unutar CG. Manipulacija identitetskim politikama, bezdušnost i nasilje su krajnji cilj tog djelovanja. Tu je sve jasno i ja nemam tu ništa više reći. Jednostavno ne prihvatam i ne želim da znam ničiji vjerski , ni nacionalni identitet. Oni koji sa njima barjače su po mom sudu za psihoterapiju a ne za politiku ali do psihoterapije su u stanju da načine još puno patnje ljudima.
MONITOR: Popis će se očigledno održati u atmosferi pojačane polarizacije i tenzija.
KOVAČEVIĆ: Popis je u normalnoj državi normalna obaveza države i građanstva. Svi akteri na tzv političkoj sceni to znaju i sve čine da mi ne budemo normalna država kako bi oni bili važni u svom toru. Jedini lijek je potpuna prekompozicija načina viđenja i doživljavanja države i politike. Država je servis građana a ne posjed, a politici je zadatak da stvara društvo ravnopravnih i slobodnih a ne moćnih i zavisnih. Nema nikakve polarizacije ni tenzije po ovom pitanju ako mi odbijemo da plešemo kako oni sviraju.
MONITOR: Komentarisali ste nedavne proteste roditelja zbog pokušaja premještanja jednog djeteta u drugu školu. Ocijenili ste da su simptomi svjetske tragedije ljudskosti na našim vratima. Kako vidite stanje crnogorskog društva kroz ovaj primjer?
KOVAČEVIĆ: Razoreno društvo u kojem odrasli nemaju ni emotivnu, ni psihološku, ni moralnu autonomiju iz čega slijedi osjećanje ugroženosti, nerazumijevanja ranjivog, isključivanje drugačijeg i stalni strah od odgovornosti. To je posledica traumatskih iskustava od rata do danas ( kriminala, korupcije, socijalne patologije). Odrasli se guše u nepravdi i samopotcjenjivanju što rezultira licemjerjem, lažima i nasiljem prema drugima ili osuđivanjem sebe, unutrašnjom patnjom i povlačenjem.
Jako me uznemiravaju pojave koje ukazuju na dubinu psihološke i moralne krize i nemogućnost empatije sa svojom i tuđom djecom. Briga za druge je osnovna ljudska potreba I karakteristika ali je nemoguća ako se drugi vide kao neprijatelji, a kod nas se čak i djeca vide kao neprijatelji. Reagovanje je ustvari bio apel roditeljima i stručnjacima moje struke da se odupru moćnicima koji kreiraju i obesmišljavaju roditeljstvo i psihologiju, a stigmatizuju i isključuju nemoćne. Roditeljstvo počinje začećem i država mora kreirati uslove za roditeljstvo, od samog početka,kroz učenje, razumijevanje I nenasilje . Sramota je baviti se vršnjačkim nasiljem (uzrocima, manifestovanjem I rješenjima) prije nego što postavimo pitanje o nasilju onih koji se o djeci brinu (roditelji,zdravstvene i vaspitno obrazovne ustanove). Pitanje odgovornosti I nenasilja je tabu tema u CG. Snažno vjerujem da ljudska bića posjeduju ljudskost ali je ona ugrožena vaspitanjem i življenjem u ratničkim, patrijarhalnim društvima i namjera reagovanja je da se roditelji (a I oni koji se bave djecom) pitaju šta ustvari žele za svoju djecu? I šta bi uradili kada bi njihovo dijete bilo u poziciji progonjenog ( ili neadaptiranog) djeteta? Dovoljno bi bila samo svijest o tome kakvu sliku društva i njih samih vidi njihovo vlastito dijete i koliko su mu stvorili sigurnosti I osjećanja prihvaćnosti u svom gradu, državi, društvu..
MONITOR: Koliko smo daleko od normalizacije i suštinske demokratizacije društva?
KOVAČEVIĆ: Ne znam, ali daleko smo od razumijevanja onog što je najbitnije u životu za čovjeka sa čim je povezan i odgovor koje vrijednosti i odnose treba njegovati u društvu. Ogroman broj ljudi se izjašnjava da je za EU I sigurno iza toga stoje neke vrijednosti i očekivanja. Naši političari se sa tim podatkom igraju i uprkos verbalne afirmacije ne preduzimaju akcije koje to podržavaju što dokazuje i sam izvještaj.Nije u pitanju samo statistički podatak i dobro bi bilo da to EU ponekad uzme u obzir.
Milena PEROVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
SPAJIĆEVA VLADA NA POMOLU: Dubinska
-
SRPSKA UDBA, SPC I CRNOGORSKI POPIS STANOVNIŠTVA: Porfirije kao Vučićev službenik
-
ODLAGANJE OTPADA: Zemlja divljih deponija
-
DA LI SMO BLIŽE ILI DALJE ZAKAZANOM PREBROJAVANJU STANOVNIŠTVA, DOMAĆINSTAVA I STANOVA: Bojkot p(r)opisa
-
BUDVA IZGUBILA MEĐUNARODNU ARBITRAŽU SA NJEMCIMA: Milioni otišli niz kanalizaciju
-
SLUČAJ TUNEL: Rupe i u interpretaciji
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje