Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Parcelizacija i fašizacija

Objavljeno prije

na

Političari koji  kao jedini politički kapital imaju nacionalizam insistiraće na ostvarenju ideje velikosrpstva kao vlastitog utočišta. Provokacije tek počinju , a prva je Rezolucija o Jasenovcu

 

 

MONITOR: Kako vidite rekcije prije i poslije usvajanja Rezolucije UN o genocidu o Srebrenici?

KOVAČEVIĆ: Kao bacanje prašine u oči. Ogromna prašina  neznavenih, besmislenih i bezumnih riječi koja tjera normalnog čovjeka na sljepilo.  Teško je očuvati elementaran vid  i uvid u situaciju. Uprkos iskustvu  da je u Crnoj Gori već jednom pređena ta situacija i da je najveće zakonodavno tijelo usvojilo stav da je u Srebrenici bio genocid. Jedan ministar  (Leposavić) koji je negirao  genocid  je ostao bez fotelje. DF je uprkos javnog glasa protiv, ostankom u Parlamentu prihvatio i podržao tu odluku.Bilo je to 2021. Stavljena je  tačka na to pitanje. To je automatski zahtijevalo otvaranje pitanja suočavanja sa ratom devedesetih -dovršavanje sudskih procesa, otvaranje novih, kažnjavanje politički i idejno  odgovornih lustracijom, postavljanje spomenika, obilježavanje dana sjećanja i unošenje tih podataka  u obrazovni proces. Namjerno propuštena šansa. Umjesto bezupitnog prihvatanja, jednostavnog ZA, čak sponzorisanja, postala je predmet ozbiljnog sporenja. Oni koji su se povinovali ranijoj odluci  zadržali su mržnju i osvetničke ideje sakrivene ćutanjem od javnosti do „povoljnog trenutka“do „njihove vlasti“.  Izgleda da je sada taj trenutak halabuke. Prašina od bezumnih i nelogičnih interpretacija, viktimizacije žrtava, otvorenih prijetnji,  osvetničkih  predloga, ucjenjivanja i  revizije istorije kako bi, pretpostavljam, njihova nekritična vizija vlastitog značaja bila sačuvana od istine.

Mislim da pokretanje usvajanja Rezolucije o  genocidu u Srebrenici u UN, u ovom trenutku, nema nikakve veze sa Crnom Gorom, čak ni sa Srbijom. Genocid u Gazi  traži globalnu i brzu reakciju a UN u nedostatku moći  da  zaustavi  ovo nasilje skreće pažnju na tzv „zapadni Balkan“ radi nekih geostrateških planova za svijet. Rezolucija ima važnu funkciju priznanja i opomene i pomirenja, naročito zbog toga što su je pokrenule  države sa  iskustvom genocida i vlastite dugogodišnje stigme. Glasanje u UN  (najviše „uzdržanih“)pokazuje da je taj vapaj uzaludan i da je ogroman broj država politizovan, uhvaćen u klopku globalne podjele svijeta, militarizacije,  straha i nemoći.

Glasanje crnogorske vlade je  ispao hrabar čin zato što je  pritisak na predsjednika vlade  bio okrutan i višeslojan. Ovakva odluka u takvim uslovima liči na  otklon od etnonacionalističkih politika . Pitanje je da li će moći istrajati na tom kursu građanske države ili će ugasiti svaku nadu za međuetnički sklad . Političari koji  kao jedini politički kapital imaju nacionalizam insistiraće na ostvarenju ideje velikosrpstva kao vlastitog utočišta. Provokacije tek počinju , prva je –  Rezolucija o Jasenovcu.

MONITOR: Rezoluciju o Jasenovcu  su potpisali poslanci ZBCG, PES-a i Demokrata. Trenutno je u parlamentu.

KOVAČEVIĆ: U Jugoslaviji se o Jasenovcu znalo –  učilo se u školama, obilazile su ga đačke ekskurzije, to mjesto je imalo posebnu poziciju sjećanja u zajedničkoj istoriji.  Ni tada proces suočavanja nije tekao dosledno i do kraja.  Generacije su rasle u negiranju istine pa smo svjedočili ponavljanje  zločina. Jasenovac je po mom shvatanju odgovornost Hrvata a odgovornost nas u Crnoj Gori je da nakon suočavanja sa devedesetim istražimo i suočimo se sa užasnim zločinima iz II sv. rata na našoj teritoriji kako bi se odalo priznanje nedužnim žrtvama i išlo dalje.  A bilo ih je na svim stranama, još su mnoga stratišta nepoznata i neobilježena. Indikativno je to  da   partije koje sada pokreću Rezoluciju o Jasenovcu nisu to uradile  kada se u parlamentu raspravljalo o Srebrenici(ZBCG I Demokrate). Reaktivno ili instruirano  pokretanje ovih bolnih pitanja  je  etički krajnje problematično.

 MONITOR: Kako ono što se dešavalo na političkoj sceni prije i posle glasa CG za Rezoluciju o Srebrenici može uticati na  političke procese?

KOVAČEVIĆ: Svaka kriza je i šansa.Važno bi bilo da se prašina slegne i da se vlada konačno konsoliduje . Ova tema zahtijeva  isti princip i metod za sve zločine  kako bi se oduzeli argumenti  nacionalistima i klerofašistima koji godinama truju međuljudske odnose i „ čuvaju“ mržnju čijom će se instrumentalizacijom  dočepati vlasti, moći i privilegija .

Ovo što se sada dešava u sadejstvu sa rukovodstvom i političkom elitom iz Srbije, pri čemu se političari iz Crne Gore omalovažavaju i ismijavaju, nije nimalo naivno i ugrožava stabilnost i normalno funkcionisanje države. Uz ostale velike probleme koje je ova vlada otvorila a mnoge i stvorila, voljela bih da griješim, ali   opasno liči na ono što se imenuje –parcelizacijom i fašizacijom ,  kada se građanski karakter države gubi,nacionalno iščišćuje teritorija, isključuju i napadaju svi oni koji misle drugačije, manjine homogenizaciju ,mediji  okupiraju, simboli se povampiruju i sije se egzistencijalni strah do „potpune pobjede“ selektivne pravde i istine koja ustvari nije moguća ali može biti tragična.

MONITOR: A evropski put zemlje?

KOVAČEVIĆ:  Prepoznajem veliku naklonost evropskih izaslanika prema Crnoj Gori što nije sigurno da će da traje dugo  jer zavisi od situacije i  upletenost  EU na aktuelnim ratištima ( Ukrajina i Gaza). Ne bi bilo dobro da se ponovi istorija  kada  smo u ratnim previranjima bili „moneta za potkusurivanje“.

Naš evropski put u ovom trenutku  zavisi isključivo od političke volje sadašnje vladajuće  većine.  Jasno je da dio vladajuće koalicije  nastoji da ovaj proces uspori i spriječi, drugi dio od projektovanih vizija budućnosti slabo razumije realnost.  Trenutno vlada haos i improvizacija. Odluka podrške Rezoluciji o Srebrenici mogla bi biti prekretnica ali to nije sigurno zbog naivne ravnoteže sa rezolucijom o Jasenovcu u Parlamentu. Strah me,  ako nastave putem kojim su krenuli  – ambivalentno,  paušalno  i neodgovorno, odužiće se taj put.

MONITOR: Godišnjica je deportacija bosanskih izbjeglica. Brojne inicijative civilnog sektora kada je u pitanju taj zločin i dalje su na čekanju. Šta to govori o ovdašnjim političkim klasama?

KOVAČEVIĆ: Brojne inicijative vezane za ratne zločine na teritoriji Crne Gore sada služe za politička potkusurivanja i zloupotrebe. Ne znam što je pogubnije  za taj proces , dugogodišnje ignorisanje i oglušavanje političkih subjekata na inicijative  NVO  ili naprasno interesovanje za „svoje žrtve“ ,nakon odlaska DPSa sa vlasti, politizujući zločine  i potpirujući nacionalistčke strasti, šire  granice i poltronstvo prema „matičnim“ državama . Postoji manjkavost  i  u institucijama koje  malo rade ili odlažu ova pitanja. Što se tiče deportacije, prošle godine je na simboličnom mjestu deportacije premijer Abazović dao javno obećanje da će mjesto biti dostojno obilježeno i proces ponovo pokrenut,  pa nije urađeno ništa. Ove godine je prisustvovao  „drugi ešalon“ sa istim riječima  i vjerujem  istim rezultatima. Vidim kako se i zloupotrebljava energija NVO i patnja žrtava i prvenstveno laže javnost.

MONITOR: Gdje je proces suočavanja sa prošlošću?

KOVAČEVIĆ: Tamo gdje je politička volja. U Crnoj Gori se ta volja još ne nazire. Retorika nije dovoljna, nikada nije ni bila ali je fukari bila korisna. Proces suočavanju sa prošlošću uvijek mora početi od sebe, od onih koji imaju živo sjećanje na ratne događaje.Pitanja:  gdje si bio ? Što si radio? Zašto si podržao ? Ili si se suprotstavio?  Mora biti sasvim jasno da je to proces koji uznemirava, koristi sve moguće psihološke mehanizme otpora saznanju istine  ali je rezultat iscjeljujući i vodi pomirenju. U sebi moramo izmiriti zločinca i žrtvu, a ne stvarati crno-bijelu sliku u kojoj su naši nevine žrtve a njihovi zločinci. Svi  u svojoj prošlosti ( u svojim precima) imamo i žrtve  i zločince i koji nas oblikuju a od određenog konteksta zavisi „njihovo aktiviranje“. To je činjenica koju  mentalno i moralno nedorasli i neodgovorni ljudi ne mogu da prihvate. Proces suočavanja je jačanjem nacionalističkih ideologija ugrožen.

MONITOR: Kako vidite odnos vlasti Srbije prema Crnoj Gori?

KOVAČEVIĆ: Manje više  je paternalistički i potcjenjujući odnos svih u regionu prema Crnoj Gori, sa vicevima o našoj „časti i poštenju“. Odnos srpskog rukovodstva je trenutno skandalozan i funkcionalan.Pokušavam da pobjegnem od  osjećanja poniženja i inferiornosti ( istovremeno) i njihovog tutorskog  stava prema našim političarima, bez uvažavanja mentalnih i geografskih granica .Spinovanje o zajedništvu, „bratstvu“ i sličnim glupostima je još na cijeni a dozvoljava se Crnoj Gori samo da bude  privjesak  koji uvećava srbijanskim političarima  moć i manipulacije. U ovom kontekstu ( ali i u drugim) otvaranje identitetskih pitanja smatram  zloupotrebom  političkih ciljeva i jasnim  teritorijalnim pretenzijama.

MONITOR: Šta pokazuje rezultat izbora u Budvi?

KOVAČEVIĆ: Vidljivo je da se strukture moći sporo mijenjaju ali ipak pomjeraju. Dvije situacije mi umanjuju nadu. Prvo je – imenovanje Budve srpskim gradom i izjava predsjednika Parlamenta -„pobjeda je srpskog naroda“  .  Zar to nije  kidnapovanje  Budve od Crne Gore i opasna najava teritorijalnih podjela? Ovo svjedoči o zaslijepljenosti nacionalističkom ideologijom koja  nakon ovakvih izjava normalizuje konfliktne teme. Slijedi   preispitivanje zastave, jezika, slave …. pa granica, pa humanog preseljenja i put za novo nasilje je otvoren.

Drugo –  glavni pregovarač kao nosilac liste . Zabrinjavajući je  taj sindrom  omnipotencije osoba koje omirišu vlast i počinju da  gomilaju funkcije u interesu partije. To  je preuzimanje metoda DPSa kojim su  uspješno urušavane  institucije, podgrijavana korupcija, smanjivana  odgovornost  i povećavana lična važnost i korist. Svi svjedočimo koliko je važna posvećenost funkciji glavnog pregovarača u ovom vremenu i bilo bi časno  da je prvo slijedila  ostavka  na tu poziciju  kada je  već odlučeno da „gine“ za Budvu i uveličava rejting partije. Ovakvim gestovima urušava se nada u demokratski razvoj Crne Gore. Uzgred, PES je postigao odličan rezultat kada se uzmu  u obzir vrijednosti, organizovanost i postizborna doktrina i djelovanje te partije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo