INTERVJU
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Obećana ekspertska a ne „kakva, takva“ vlada

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Ekspetska vlada potrebna je zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja. Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. Takva vlada nije obećana
MONITOR: Kako vidite tok pregovora oko formiranja vlade i šta uočavate kao problem?
KOVAČEVIĆ: Jutros sam pročitala odgovor DF-a na predlog mandatara i mislim da oni imaju jake razloge da odlože formiranje vlade. To bi mogla biti nesposobnost da se suoče sa odgovornošću vođenja države ili instruiranost od nekoga moćnijeg od njih da to rade. Mislim da im odgovara da bude problema oko formiranja vlade, i od samog početka (od izbora mandatara) sabotiraju čitav proces i mandatara kojeg su oni delegirali kao svog lidera(!). Čini mi se da su od onog trenutka kada je mandatar insitirao na principima, oni shvatili da on ima namjeru da uvaži druge konstituente i da radi svoj posao.
Otpori su veliki iz unutra a i iz vani, više nego očekivani, a očekivani su. DPS neće tek tako prepustiti poluge vlasti jer je to opasno po njihove lidere. Začuđujuća je mirnoća sa kojom su prihvatili poraz. Kao da čekaju „svoje vrijeme“. To nijesu naredni izbori, već računaju na neefikasnost konstituenata nove vlasti. DF im svjesno ili nesvjesno pomaže u tom uvjerenju.
Bitka za resore je „podjela plijena“ i sfera uticaja. To je znak manjka kapaciteta da se djeluje timski i da se unutrašnje razlike umanje u interesu CG. Svako hvata svoju busiju bez brige i odgovornosti za cjelinu djelovanja vlade. To nimalo nije obećavajuće. Zato je važna ekspertska vlada, neopterećena političkim podjelama i sujetama. U njoj bi bolje sarađivali u rješavanju problema zajednice kao cjeline, a time bi dobili povjerenje i strpljenje građana za neophodne teške promjene.
MONITOR: Ekspertska vlada je bilo obećanje pobjednika, garantovano i Sporazumom koji su potpisali. Potom se govorilo o ekspertsko-političkoj vladi, a sudeći po predlozima konstituenata, sada je u igri politička vlada. Kako to vidite?
KOVAČEVIĆ: Napomenula sam u prethodnom odgovoru zašto mislim da je potrebna ekspertska vlada. Potrebna je i zbog teške situacije u kojoj se nalazimo (zdravstvena, obrazovna, ekonomska, politička), u kojoj samo ozbiljni stručnjaci, neopterećeni ličnim i političkim interesima, mogu naći rješenja.
Uprkos izjavama u javnosti, čini mi se da su svi akteri pomalo odustali od nje i da se prave kompromisi kako bi se formirala kakva takva vlada. „Kakva takva“ nije obećana! Najnovije izmotavanje DF-a je neprimjereno trenutku. Zar nije neodgovorno da partije uđu u ozbiljan i težak proces smjene autoritarnog režima koji je zarobio institucije i unakazio državu a da nemaju u svojim redovima već definisanu cjelokupnu vladu (u slučaju potrebe) koja bi se ispostavila mandataru sa preferencijom na neke resore a da on (već mu je ukazano povjerenje) odabere one sa kojima može najbolje sarađivari vodeći računa o reprezentativnosti. Ovo što sada rade ne liči na dobro.
MONITOR: Koliko je važno da se Sporazum u cjelosti ispoštuje?
KOVAČEVIĆ: Važno je! To je jedina opipljiva stvar koju su garantovali građanima za ova dva mjeseca. Međutim, polazim od lične želje da konačno vidim tu novu vladu i prihvatam da to i ne mora biti samo ekspertska vlada, iako sam ubijeđena da bi takva bila najbolja. Pretpostavljam da i većina ljudi koji žele promjene tako misle.
MONITOR: Kako komentarišete to što gotovo da nema žena u pregovaračkom procesu formiranja vlade, te da ih je sada manje u parlamentu ?
KOVAČEVIĆ: Nije mi nikakvo iznenađenje to što ih nema u pregovorima. Ne može ih biti kada njihovi partijski drugovi marširaju u prvim redovima da „podijele plijen“. Kao uvijek, žene su dobre dok se radi i bori, a onda moć i privilegije prigrabe muškarci.
Žene u CG su značajno doprinijele promjeni vlasti. Ko ne vjeruje neka pogleda koliko su i zbog čega bile na protestima, koliko ih je govorilo na protestima, koliko ih je štrajkovalo glađu zbog ugroženih prava, kako im je mizerna bila podrška iz institucija i partija, a one su istrajavale u borbi protiv nepravde. Muškarci iz opozicije su se isticali onda kada su iza sebe imali moćne saveznike (crkvu, partije, službe) i targetirali „velike“ teme (zastava, himna, nacija, vjera) što su, u stvari, intimna i emotivna pitanja. Znamo kako je valast u tome sarađivala. Smjena vlasti ne garantuje demokratizaciju društva.
Druga je tema zašto ima manje žena u parlamentu nego ranije – to su rezultati rodnih politika po scenariju DPS- a. Minimalni uslovi za izvještaje EU su zadovoljavani a da se suštinski ništa nije promijenilo. EU je kroz projekte tj. sredstva doprinosila instrumentalizaciji ove teme od strane vlasti i civilnog društva. Osnaživanje žena u agendi je donosilo sredstva. One koje su bile na ulici osnaživali su njihovi gubici i podrška pojedinih NVO. Institucionalni mehanizmi i međunarodne organizacije razvijalie su svijest parlamentarki sa akcentom na dotjerivanje za oko muškaraca. Propao projekat, žene iz partija su ostale lojalne partijama. Suština je da se borba žena za parlament vodi u partijama, a ne na izborima.
Smjena vlasti na izborima je samo šansa za demokratizaciju društva. Da li će ta šansa biti iskorištena, tek treba da vidimo. Svjedočimo kako su veliki otpori konstituisanju vlade, a tek koliki i kakvi će biti ako se formira i počne da djeluje. Sigurno ne manji. Ohrabrenje ženama je to što je mandatar zahtijevao od konstituenata buduće vlade da u predlozima za vladu vode računa o rodnoj ravnopravnosti.
MONITOR: U svom najnovijem tekstu kazali ste da je možda prerano upozoravati buduću Vladu o važnosti rodnih politika za razvoj demokratije i Crne Gore, ali da se plašite da može biti prekasno kako je krenulo. Zašto?
KOVAČEVIĆ: Znanje iz feminizma (mukotrpnost borbe za ženska prava) i iskustvo mi govore da se pitanja o pravima žena doživljavju kao manje važna, pa i pitanje rodnih politika, iako te politike definišu temelje ljudskih odnosa u društvu. I od formiranja moderne države bila su važnija tzv. „velika pitanja“ na kojima se uspostavlja dominacija muškaraca nad muškarcima: borba za teritorije i privilegije, državotvornost, stvaranje i odbrana od neprijatelja, državni simboli i ostali simboli moći i dominacije, i žene kao potčinjene su morale da se bore za ljudska prava. Čak i danas, u velikom broju zemalja, borba za tzv. demokratiju se svodi na borbu za moć i privilegije određenih muškaraca, iako je uvažavanja žena kao političkog subjekta izuzetno važno za svaranje demokratije.
Moj tekst ukazuje na ambivalentnost (prerano/prekasno), napisan sa sviješću da su izuzetno veliki pritisci na mandatara (iz vlastitih redova i iz okruženja) kao i na pokret URA (sa svih strana), pa nisam željela da ovo pitanje u navedenom kontekstu bude pritisak. Ipak, smatrala sam obavezom da skrenem pažnju da status žena u CG ne samo da nije dobar nego i da ne smije biti ugrožen. Klerikalizacija Crne Gore je realna i to ne obećava emancipaciju ženama.
MONITOR: Plašite li se porasta konzervativizma ?
KOVAČEVIĆ: Konzervativizam se širi svijetom. Tragično je što je nacionalistički i vjerski diskurs toliko dominantan uprkos katastrofalnim posljedicma, naročito za žene. Nacionalizam i klerofašizam nikad nikom nije donio dobro. Ostavljena su traumatska iskustva koja se zbog neadekvatnog suočavanja sa zločinima iz prošlosti ponavljaju. Trideset godina ANIMA istrajava na istini o zločinima iz devedesetih zbog mentalnog zdravlja onih koji su u tome učestvovali (i kao zločinci i kao žrtve). Odgovorno prema budućnosti je da to urade savremenici tih dešavanja. Ne samo zbog pravde za žrtve nego i radi iscjeljivanja društva. Nažalost u CG je, zahvaljujući tridesetogodišnjoj vladavini DPS-a i kleronacionalističkoj ideologiji pojedinih opozicionih partija, proces zaustavljen i ohrabren nacionalizam. Ne čudi zato što se fokus za traumatizaciju vraća unazad na vijek-dva a to je besmisleno (ili zlonamjerno) jer služi politizaciji trauma i stvaranju strahova u sadašnjosti (gubitak države, identiteta i sl.). Od uznemiravanja duhova korist imaju samo vođe nacije, žene su žrtve.
MONITOR: Kazali ste da nova vlast mora da razmotri situaciju nastalu donošenjem Zakona o dopunama zakona o dječijoj i socijalnoj zaštiti. Šta je još naročito važno da nova vlast učini po formiranju Vlade?
KOVAČEVIĆ: U prioritete se stavlja Zakon o vjerskim zajednicama (iz poznatih razloga) i nepravedno zapostavlja Zakon o dopunama zakona o dječjoj i socijalnoj zaštiti, koji je zbog političke manipulacije nanio štetu ogromnom broju žena (porodica) i doveo do masovnih i dugotrajnih protesta. Za mene su ta dva zakona u istoj ravni – poštovanja zakonskih odluka. Nova vlast (bivša opozicija) je inspirisala situaciju sa majkama pa se povukla i ostavila da se same izbore, to je bilo politički nemoralno. Htjela sam da skrenem pažnju da princip jednakosti pred Ustavom mora da važi za sve, a ne samo za privilegovane.
Vlada se treba formirati što prije, plašim se razočarenja i haosa. Ubrzano raste nepovjerenje u njihove namjere i nesigurnost oko njihovog zajedničkog djelovanja. Ako se formiraju, sve što urade biće važno.
MONITOR: U kom pravcu očekujete da se razvija situacija vezano za prava žena ?
KOVAČEVIĆ: Borba za ravnopravnost je na početku a velika je vjerovatnoća da će žene morati da se bore da ne izgube neka stečena prava koja su od socijalizma bila neupitna. Klerofašizam jača u svijetu i nemam niti jedan argument da vjerujem da se to ovdje neće desiti. To mi ne umanjuje vjeru da je svijet zasnovan na feminističkim principima jednakopravnosti žena i muškaraca, antifašizma, antinacionalizma i nenasilja moguć.
MONITOR: Šta nam je činiti?
KOVAČEVIĆ: Razvijati male grupe refleksije o društvenim dešavanjima i samorefleksije, stvarati povjerenje među različitim, kritički promišljati o svakodnevici, pružati otpor nepravdi. Tražiti da političari rade svoj posao u interesu opšteg dobra.
Milena PEROVIĆ
Komentari

IZDVOJENO
-
MANDATAR PRED IZBOROM: Partijske kvote protiv ekspertske vlade
-
DVANAESTA GODIŠNJICA UBISTVA IVA PUKANIĆA – ĐUKANOVIĆ I CRNA GORA OPET U ŽIŽI: Stari računi
-
KORONA I MI: Čekanje na rezultate i do sedam dana
-
PLAĆENE UBICE U CRNOJ GORI – KOLIKO KOŠTA ŽIVOT: Tuđa glava – pola miliona
-
CRNOGORSKA NAUKA JOŠ KASKA ZA EVROPOM: Uspješni samo na papiru
-
SLUČAJ RADIJA OZON: Kad sudovi fabrikuju
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje