Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva
MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?
KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?
Što se ostalog tiče, čini mi se da je Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje i situacija u svijetu – geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike i sve veća arogancija i beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.
MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?
KOVAČEVIĆ: Kod nas pozicija i opozicija optužuju drugu stranu za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi je fašizam učinila vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom institucija država (policija, vojska) u eliminaciji nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.
MONITOR: Vlast ne prestaje da podgrijava strasti. Dešavanja oko crkve, odluka vrhovne pravnice Medenice, skandalozni snimak predsjednikovog savjetnika Roćena… Kako to komentarišete?
KOVAČEVIĆ: To što se dešava je skandalozno. Ukazuje na to da postoji otuđena elita koja živi u virtuelnom svijetu, van zakona i bez svijesti o političkoj i društvenoj odgovornosti, da posjeduje aroganciju, beskrupuloznost i silu sa namjerom da obesmisle povjerenje u državu i dovedu nas do apsolutnog osjećanja nemoći i apatije. Dobro ste rekli vlast ne prestaje da podgrijava strasti – sluđivanje je detaljno isplanirano. Oni to stalno rade, a mi izgleda jedino strasti imamo u izobilju i lako nasijedamo. Strasti, u ovom slučaju, podrazumijevaju patnje nerazriješenih društvenih trauma iz ratne prošlosti koje se ponavljaju. Dobro to znamo ali smo dozvolili da četvrt vijeka nakon zločina čiji smo bili savremenici oni po volji vladajuće elite ostanu zaboravljeni i „prekrečeni“. Svaka dosadašnja vlast se hranila tim traumama, a ova dugovječna na tome počiva, podriva i potkopava zločine iz ranijih ratova u čemu imaju sagovornike u nekim opozicionim partijama, naravno sa suprotnih pozicija kako bi nas držali u straha. Nikako da se ohladimo i shvatimo da se politika zasniva na uvažavanju naših realnih potreba i interesa, a ne na emocijama i strastima.
Osjećam i stid pred civilizovanim svijetom jer sam dio ovog konteksta i ne mogu se toga odreći.
MONITOR: Prije par mjeseci napisali ste ,,U Kotoru ubijaju ljude, ginu ljudi, širi se prljavi partijski veš… Ko to u Kotoru plače? Građanstvo. Zidine se više ne mogu oduprijeti, mogu ljudi!’’. Kako se živi u Kotoru?
KOVAČEVIĆ: U Kotoru se sve manje živi, a Kotor kao grad kulture, tolerancije i suživota je na izdisaju. Kotor je zaglavljen, a i zadavljen pogrešnim politikama. Sistematično i temeljno je prethodna vlast vodila politiku protiv interesa Kotora. Stanovnici Kotora su bili svjesni pogrešne politike vladajuće stranke i davali su povjerenje opoziciji želeći da zaustave poharu. Nažalost, ranija, kao i ova koalicija nisu pokazale dovoljno zrelosti i mudrosti da opravdaju povjerenje. Što se tiče najnovije smjene, mučno je sve što se u vezi sa tim dešavalo, svođenje raspada na personalni nivo je ponižavanje građana. DPS je, sigurna sam, uradila sve, opstrukcije i manipulacije, da vrati vlast, a vladajuća koalicija nije našla načina da sprovede svoje zamisli. Moj je utisak da je više energije utrošeno u odbranu od napada i za održavanje zajedništva opozicije, nego na izgradnju drugačije vizije i na zaustavljanju devalvacije Kotora. Dodala bih da je vidljivo na lokalnom i na državnom nivou da su opozicione koalicije vođene autoritetom broja, a ne autoritetom znanja i mudrosti pred opasnim zajedničkim neprijateljem. Ne konsoliduju se oko zajedničkog cilja, razvijaju kompeticiju, a ne povjerenje, ne znaju da podrže građanske inicijative. Ne traže pomoć stručnjaka što bi im obezbijedilo da od samog početka definišu viziju, cilj, teškoće, strategije rješavanja sukoba unutar koalicije, a tek onda krenu u relizaciju zajedničkog programa. U suštini repliciraju metodologiju DPS-a, previđajući da nemaju ni približno institucionalne ni infrastrukturne moći. Koalicije su kompleksne strukture i boravak u njima treba prihvatati odgovorno sa jasnom sviješću da se partijski interesi moraju podrediti zajedništvu i javni inters ličnom narcizmu.
MONIOR: Aktivno ste učetvovali i u kolumnama podržavali proteste Odupri se. Nadate li se nastavku protesta? Da li se budi valjana alternativa ovakvom sistemu i načinu vladanja?
KOVAČEVIĆ: Učestvujem u protestima Odupri se jer su oni izraz volje ljudi koji se ne mire sa korumpiranim režimom. Ničemu se ne nadam. Što god da odluče organizatori prihvatam i poštujem. Mislim da su uspjeli, oni su inicijativom i djelovanjem pokazali da se ne može svako zarobiti, potkupiti, da ima ljudi koji žele drugačiji sistem vladanja i vrijednosti od sadašnjeg, da je nasilje režima na ivici da postane i fizičko nasilje, da je strah u redovima vladajuće koalicije velik i da se ne biraju sredstva (pravna, politička, medijska) da se promjene zaustave. Ova vlast je izuzetno opasan protivnik i ne možemo se nadati da nije tako. Protesti – Odupri se kao i protesti majki su pokazali brutalnost režima, nedovoljnu političku zrelost (odgovornost) opozicionih lidera, naročito parlamentaraca/ki, ali i to da postoji raspoloženje za promjenu sistema i za otpor režimu. Alternativa je za sada u malim grupama i nezavisnim pojedincima/kama. Ne prepoznajem partiju koja je ideološki i organizaciono spremna da dovede do promjena. Još se partije razjedinjuju i kalkuliše se izborima. Vidim da su se osilile nacionalističke i kleronacionalističke organizacije što pomaže vladajućoj koaliciji da zastrašuje vlastito članstvo i sužava im prostor slobode mišljenja. Promjena se mora desiti ali više nisam sigurna, kao prije desetak godina, da će to biti u pravcu antifašizma, socijalne pravde, odgovornosti i ravnopravnosti.
MONITOR: Predsjednik države često pominje svakoliku ,,crnogorsku emancipaciju”. Da li se u tom ,,sveopštem progresu” popravio položaj žena, da li se bitnije promijenila njihova uloga?
KOVAČEVIĆ: Predsjednik već trideset godina radi na „emancipaciji“, stalno na novom zadatku. Sada je na redu vjerska emancipacija. Brinem se da neće proći bez nasilja. Što se tiče emancipacije žena ne miješa se mnogo, samo protokolarno pa je i emancipacija protokolarna. Prepustio je to ženama od povjerenja koje otvaraju poželjne teme i projekte sa EU, a ne miješaju se u biznise partije, bar ne javno, a u potrebe žena na terenu još manje. Dokaz je odnos prema obespravljenosti i dovođenje u zabludu 22.000 žena zakonom o majkama kao i odnos institucija prema ženama koje učestvuju u protestu.
Dokaz je i tabuizirano seksualno nasilje kojim se niko ne bavi ili bavi samo sporadično, biznis koji se razvija na tijelima žena (bordeli, prostitucija) nikog ne zanima, postoji jasan otpor uvođenju seksualnog obrazovanja u školama. Ovo su samo dvije oblasti (zloupotreba zakona i zloupotreba seksualnosti) gdje je evidentno institucionalno nasilje nad ženama. Ako se doda siromaštvo i neravnopravnost u porodičnim obavezama, onda je jasno kakav je položaj žena i kako je žena zarobljena.
Sva sreća što emancipacija ima i druge kanale, mimo predsjednikovih i institucionalnih pa se odnosi između muškaraca i žena mijenjaju u svakodnevnom životu. Ako budemo imale sreće da nas mimoiđu trube radikalnih tradicionalista (nacionalista, fašista) imaćemo šansu da razvijamo ženska prava i ravnopravnost. Istinske političke volje da se popravi položaj žena i promijeni njihova uloga nema, ali to saznanje nikada nije sprečavalo feministkinje da se bore protiv podređenosti za slobodu.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice