U teškim vremenima čovjeku je najteže da ostane čovjek. U to su se mnogi uvjerili devedesetih za vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije. O zločinima svake vrste napisane se serije tekstova, objavljeni tomovi knjiga, snimljeni filmovi… O ljudima koji su uprkos svemu uspjeli da ostanu ljudi – manje se zna. O takvim primjerima za Monitor govori profesor Sveučilišta u Dubrovniku i dugogodišnji član Helsinškog odbora Hrvatske Zdravko Bazdan, koji je u ratu bio vd načelnika civilne zaštite Mokošice. ,,Svi imamo zadatak da tražimo pozitivne primjere iz rata, jer su to mostovi preko kojih moramo do – susjeda”, kaže Bazdan.

On pominje nekoliko pripadnika bivše JNA koji su u ratnim devedesetim ostali – ljudi. Posebno je izdvojio potpukovnika JNA Gojka Đurašića, komandanta Mokošice nakon što je 20. oktobra 1991. JNA okupirala to dubrovačko prigradsko naselje, i Milivoja Vukmanovića, rezervnog kapetana.

Sa Đurašićem, koji živi u Baru, i danas kontaktira.

,,Đurašić je došao u sklonište naše civilne zaštite 21. oktobra 1991. Tada su vođeni pregovori sa predstavnicima JNA i zahvaljujući Đurašiću, francuskom diplomati Bernaru Kušneru i hrvatskom pregovaraču Đuru Koliću amortizovali smo tragičnu situaciju. U Mokšici je bilo oko 10.000 ljudi. To su bile orvelovske okolnosti. Svaki drugi dan imali smo razgovore sa Đurašićem i Vukmanovićem. Oni su uvažavali sve naše molbe. Đurašić me uvijek primao srdačno, imali smo i privatne kontakte. Sve probleme rješavali smo dogovorno. Redovno je funkcionisala i brodska linija sa Dubrovnikom”, sjeća se Bazdan.

Jednog dana u Mokošicu je stigla grupa oficira i vojnika. Htjeli su, kaže Bazdan, da odvezu mehanizaciju građevinskog preduzeća Dubrovnik. Đurašić ih je u tome spriječio.

,,Zahvaljujući njemu, Vukmanoviću i njihovim vojnicima, iz Mokošice ništa nije otuđeno. Zima 1991. bila je jako hladna. Dugo nije bilo struje, nije mogla raditi ni pekara iz koje se naselje snabdijevalo kruhom. Đurašić je pekari dao vojni agregat. Istovremeno, u komandi nisu imali struje, radili su pod lampama, smrzavali se, ali i pored toga agregat je koristila pekara. To je ljudski potez, koji se ne zaboravlja”, kaže Bazdan.

On se sjeća da je krajem 1991. Đurašić morao da ide u Beograd na raport u Generelaštab JNA. Neko ga je ocinkario da je previše dobar prema mještanima Mokošice.

,,Kad smo čuli da je ponovo došao za komandanta mjesta obradovali smo se kao da nam je neko stigao iz hrvatske vlade. Gojko je most prema Crnoj Gori, prema svim ljudima građanima svijeta. On je Mokošicu napustio uzdignuta čela”, kaže Bazdan.

Bazdan nam je zanimljive detalje ispričao i o Milivoju Vukmanoviću.

,,Milivoje je bio zadužen za bezbjednost u Mokošici kao pomoćnik Gojka Đurašića. Kasnije sam sa Milivojem kontaktirao telefonom, a prošlog ljeta smo se susreli na Aerodromu Tivat. Pozvao sam ga da dođe u Dubrovnik, a on mene u svoju kuću. Uz Đurašića i Vukmanovića moram pomenuti i rezervnog oficira Branka Kovačevića, koji je nakon Vukmanovića vodio resor bezbjednosti u Mokošici. I on je bio korektan i na moje molbe uvijek pozitivno odgovarao. Sjećam se, rekao je da je iz Kotora i da je bio ribar”, kaže Bazdan.

Gojko Đurašić živi u Baru. Nerado se sjeća ratnog vremena, ali prihvatio je da za naš list ponešto ispriča o događajima u Mokošici. Prvi put o tome govori za neki medij.

,,Poslije Grude i Cavtata, dobio sam naredbu da formiram komandu mjesta u Mokošici, odnosno organizujem život i rad preostalih mještana u tom naselju. Uspostavio sam korektnu saradnju sa njihovim kriznim štabom i zajedno smo stvarali uslove da ljudi kako tako normalno žive – obezbijedili smo im struju, raščistili ulice, nabavljali plin…Sa Zdravkom Bazdanom imao sam izvanredne odnose, ostali smo do danas u vezi, a jednom smo se i susreli poslije rata. Poštovao sam vojne konvencije i bio svjestan da će doći neka druga vremena i da smo mi komšije”, priča Đurašić.

Đurašić je kaže često išao kod mještana Hrvata na kafu i razgovor. Posebno su bili zahvalni JNA kada su njeni pripadnici, na molbu porodice preko Međunarodnog crvenog krsta, na padinama Mokošice pronašli i vratili tijelo i dokumenta jednog poginulog hrvatskog vojnika.

,,Rekao sam im da se našim vojnicima u traženju slobodno mogu pridružiti i pripadnici ZNG i garantovao da im se ništa neće desiti”, kaže Đurašić.

Prije nekoliko godina Gojkova kćerka Ivana, rođena u Dubrovniku, otišla je u Grude da izvadi rodni list. Matični ured bio je u istoj prostoriji u kojoj je tokom rata boravio Đurašić kao komandant mjesta. Kada je službenik čuo prezime, upitao je šta joj je Gojko Đurašić. Djevojka je snebivajući se odgovorila da joj to otac. Službenik je ustao, pružio joj ruku i rekao: ,,Svaka čast, taj se čovjek ovdje pamti po dobru!”.

Zdravko Bazdan sjeća se još nekoliko dobrih ljudi iz tog zlog vremena.

Niko Gverović, vlasnik restorana u Velikom Zatonu, bio je zatočen u logoru Morinj. Kada ga je Bazdan u ljeto 1992. pitao da li je u logoru bilo ljudi – Gverović mu je odgovorio: ,,Naravno. Pomagali su nam mnogi, nisu svi bili zvijeri”.

Jedan prijatelj pričao mu je pohvalno o upravniku logora Bileća. Ne sjeća se upravnikovog imena, ali prijatelj mu je rekao da je bio ,,dobar čovjek, uvijek spreman pomoći, zaštiti i olakšati situaciju”.

Bazdan kaže da zbog jednog gesta treba pomenuti i Sofronija Jeremića, oficira Pomorske vojne oblasti Boka. On je među dubrovačkim građanima bio posebno ozloglašen, ali Đuro Kolić, koji se sa njim često sretao, ispričao je sljedeću priču: ,,Nakon 26. maja 1992., kada se JNA povukla s dubrovačkog ratišta, Kolić se Jeremiću, u privatnom razgovoru, potužio kako dubrovački branitelji nemaju penicilina. Sljedeći put, pred pregovore, došao je do Đura i šutke mu gurnuo pod pazuh karton od cigareta. Kad ga je Đuro kasnije otvorio, umjesto cigareta karton je bio pun – penicilina.”

Bezdan kaže da je uslov pomirenja među susjedima puna istina, koju treba reći i onda kad nije prijatna. ,,Na skupu u Dubrovniku prvi sam progovorio i o tome kako je sa dubrovačke teritorije granatirano Trebinje, što je prouzrokovalo smrt civila.”

Bazdan kaže da je bio svjedok i ,,bestijalnog ponašanja i pljačke od strane pripadnika JNA, ali i pripadnika hrvatske vojske”.

Kad se sjeti rata sjeti se kaže i Njegoševih stihova: ,,Kome zakon leži u topuzu…”

Premijer u tri rečenice

Na skupu Napad na Dubrovnik – 20 godina poslije, pored ostalih, iz Crne Gore učestvovali su Esad Kočan, glavni urednik Monitora, i Koča Pavlović, poslanik Pokreta za promjene. Skup su organizovali Centar za suočavanje sa prošlošću, Centar za ljudska prava i Mreža fondacije Otvoreno društvo.

Osvrćući se na ulogu Crne Gore u napadu na Dubrovnik, Kočan je ukazao da vlast nastoji da sve zločine svali na Slobodana Miloševića. Stanje u Crnoj Gori je ilustrovao ovako: ,,Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme napada na Dubrovnik. Poručivao je da je zbog šahovnice zamrzio šah i da ćemo završiti zajednički život sa Hrvatima za sva vremena, a da će granice biti bolje povučene nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, koju je naredila njegova vlada.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme genocida u Srebrenici, a njegovi ratni saveznici bili su Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

Ove tri rečenice danas će javno izgovoriti u Crnoj Gori neuporedivo manje ljudi nego devedesetih. U međuvremenu narastao je broj prebjega, nekadašnjih antiratnih aktivista koji štite vlast i na sve moguće načine hoće da operu Đukanovićevu biografiju”.

Koča Pavlović je istakao da je vrijeme pokazalo da do istinskog pomirenja između Hrvatske i Crne Gore ne može doći dok Crnu Goru predstavlja Milo Đukanović, odnosno da do pomirenja ne mogu dovesti političari nego narod. ,,Bitno je uspostaviti dijalog između onih koji stvarno žele pomirenje, a ne onih koji su bili inspiratori rata i koji ne žele da se dođe do istine o ratnom periodu. Ne treba zaboraviti da je devedesetih u Crnoj Gori postojao antiratni pokret. Đukanović radi crnogorskim građanima sve ono što bi radio Hrvatskoj da nije u Crnu Goru vraćen preko Debelog brijega.”

Veseljko KOPRIVICA