INTERVJU
LJUBODRAG STOJADINOVIĆ, KOLUMNISTA PEŠČANIKA IZ BEOGRADA: Srbija je mafijaški sindikat

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Valja strepjeti da je konačan bilans trogodišnje vladavine Aleksandra Vučića osiromašena i porobljena Srbija, jer je on sa svojim gangom spreman da iskoristi svaku mogućnost za pljačku, tiraniju i strahovladu
MONITOR: Aleksandar Vučić je prije tri godine postao predsjednik Republike Srbije. Kakav je saldo njegove vladavine?
STOJADINOVIĆ: Ako bi se sažeto definisao učinak Aleksandra Vučića u propadanju Srbije, onda su rezultati impresivni. I dalje traje putovanje u katastrofu, bez dobre građanske ideje o mogućnostima spasenja.
Izgubili smo slobodu koju grabimo samo u restlovima, Vučić je na sam vrh države doveo nedostojne epigone, kao što je nedostojan i on sam. Vladajuća stranka je zarobila društvo, a državu pretvorila u korumpirani mafijaški sindikat. Svaka kritika predsednika ili njegovih državnih službenika proglašava se napadom na državu.
Mediji su zarobljeni, a tabloidi pod kontrolom vlasti su sredstva agresivnog i primitivnog agitpropa.
Srbija je osiromašena i porobljena, pod senkom velikih, nerasvetljenih kriminalnih skandala, i nije dobro mesto za život.
Valja strepeti da to nije konačan bilans Vučićeve vladavine. On je sa svojim gangom spreman da iskoristi svaku mogućnost za pljačku, tiraniju i strahovladu.
MONITOR: On se hvali – došli smo do zemlje koja je među najboljima po stopi rasta u Evropi i „Stvorili smo novo lice Srbije”…
STOJADINOVIĆ: Stopa rasta je statistički parametar i ta kategorija Vučiću služi za optimističke obmane o stanju stvari. Ona nema značaja u sirotinjskom životu većine stanovništva. To je kulisa čiji je cilj da se prikaže lični uspeh predsednika SNS-a, koji je izmaštana propagandna zabluda. Istina je da je i legenda o stopi rasta deo laži o uspesima koji menjaju lice Srbije.
Lice Srbije je puno ožiljaka, poljoprivreda je potpuno zapuštena, najplodnije njive Pomoravlja su zaparložene. Vučić misli da menja lice Srbije svojim licem koje se ne može skloniti izvan vidnog polja većine žitelja Srbije. On svakodnevno nešto otvara ili pušta u pogon, a malo ko zna o čemu je reč. Njegov manir da bude svuda dolazi iz okolnosti da nije nigde. Beograd je jedini grad u svetu koji nema železničku niti autobusku stanicu, ali ima zamenika gradonačelnika koji nekada veliku metropolu uporno pretvara u zapuštenu orijentalnu palanku.
MONITOR: Da li po Vašem mišljenju ima uslova za predstojeće demokratske i fer izbore i treba li opozicija da ih bojkotuje?
STOJADINOVIĆ: Ne pripadam nikome, ali sam uveren da su moji nazori demokratski. Ne mislim da Demokratska stranka ima monopol na vrednosti koje baštini. Inače se zalažem za potpuni bojkot, jer nema elementarnih uslova za fer izbore. Svi oni koji izađu ne nadmeću se sa političkim protivnikom, već sa kriminalnom grupacijom koja je uzurpirala vlast. Uz apsolutnu uzurpaciju, ta kriminalna grupa organizuje i određuje uslove i rezultate izbora. Tu nema nadmetanja, rezultati su poznati. Nije dovoljno objašnjenje da svi koji izađu na takve izbore daju neki nivo legitimnosti režimu. Važnije je što delegimitišu sebe, i pristaju da budu deo nečasne igre u kojoj svi gube, da bi rušioci bojkota dobili simbolično mesto i postali deformisani džak za udaranje u skupštini. To je smisao izlaska na izbore i pored dogovorenog bojkota i nekakve farse koja se zove „Ugovor sa narodom“. Narod je epska fikcija, ovde i svuda postoje samo građani, kao realno tkivo društva. Ljudi koji se bore za vlast, ne znaju u ime koje socijalne kategorije to čine, SNS osvaja vlast za račun političke sekte i kriminalne grupacije kojoj njena elita pripada.
MONITOR: Kakav izborni rezultat očekujete?
STOJADINOVIĆ: Mislim da se epilog izbora ne može realizovati kao izborni rezultat, jer rezultata nema. Vućić će nastojati da dostigne najveći procenat u istoriji, što je njegova bolesna ideja u svemu gde se zatekne. Ali će smanjenje cenzusa na tri odsto dovesti nepostojeću opoziciju u parlament i tako legalizovati sve što je kriminalno i ilegalno. Oni koji su prekršili bojkot prestaju da budu opozicija i postaju željena margina režima. To će biti veliki korak nazad u demokratskim nastojanjima da režim padne na izborima. Ali se tako povećavaju izgledi za druge oblike otpora, posle kojih slom vlasti može biti brz i potpun.
MONITOR: Predsjednik Stranke slobode i pravde Dragan Đilas u pismu premijerki Brnabić naveo je da je za nju „opozicija nešto što treba uništiti“.
STOJADINOVIĆ: Đilas je postavio relativno dobru definiciju, ali nije posao opozicije da se boji Ane Brnabić, niti ona može da uništi srpsku opoziciju, iako to želi. Najveća opasnost po srpsku opoziciju je srpska opozicija, koja je u godinama kada je to najopasnije po društvo, u depresivnoj strategijskoj defanzivi.
MONITOR: O Vučićevom konceptu politike prema Kosovu dosta se nagađa. Analitičari sada tvrde da on otvoreno lobira za razgraničenje.
STOJADINOVIĆ: Vučić već godinama navodno pregovara sa delegacijama Kosova, ali niko ne zna o čemu se pregovara i šta je na stolu. Srbija pregovara o uslovima pod kojima će predati ono što više nije njeno. Vučić se trudi da neizbežan poraz, koji se inače davno dogodio, preimenuje u svoj istorijski trijumf.
Ideja o razgraničenju je, naravno, sumanuta, neostvariva i pogubna. Razgraničenje podrazumeva bar dve tragične premise: razmenu teritorija i transfer stanovništva. I jedan i drugi proces vode u tragedije nezamislivih razmera. To su istorijska iskustva, bez izuzetaka. Misli se da Zapad čuva Vučića na vlasti dok on ne potpiše akt o tome da Srbija priznaje Kosovu pravo na stolicu u UN. To je za njega politički manje opasan politički rizik. Ali Kosovo, ma gde bilo, jeste mit, i tamo bi mogao da polomi zube ne zbog onoga što mora da uradi, nego zbog nemoći da shvati o čemu se radi.
MONITOR: U Srbiji se slave osuđeni ratni zločinci i postali su simboli nacionalnog herojstva…
STOJADINOVIĆ: U svim državama bivše SFRJ licitira se o tome čiji su osuđenici za ratne zločine bolji. U Srbiji još ponegde postoji mitologija ratnog zločina koja jednači zlikovce sa junacima. Ratni haos je brutalno porušio etičke kriterijume, a etničke mržnje su i te kako strastvene. Mislim da u Srbiji postoji i varijanta mrzilačkog revanšizma na slavljenje zločina u Hrvatskoj, uz Tomsonove pesme. I naravno uz hipotezu da je Haški sud po svojoj suštini i po statistici presuda bio antisrpski. Ako Srbija prihvata međunarodne zakone, pravosudne presude i civilizacijska merila, oni koji su osuđeni kao zločinci, ako su već odslužili svoje, imaju prava da žive kao slobodni ljudi. Ali ne da budu povampireni lideri javnog patriotskog mnjenja, niti predmet divljenja i falsifikovane ratne slave.
MONITOR: Kako objašnjavate to što je vlast otvoreno stala uz Srpsku pravoslavnu crkvu, pa je bezmalo SPC iznad zakona iako je Srbija formalno sekularna država?
STOJADINOVIĆ: Mislim da nije jedino vlast stala uz Crkvu, SPC je stala uz vlast. Patrijarh Irinej slavi Vučića kao božijeg izaslanika, a Amfilohije ga proglašava izdajnikom Kosova. Srbija se ne može definisati kao sekularna država, nego kao haotični provizorijum. Crkva je politički epigon takve države, u svoj svojoj nacionalnoj konzervativnosti, koja se ispoljava kao neprekidna politička ambicija. I na tom nivou moguća je realna sumnja povodom sekularnosti srpske države.
Režim izaziva masovni otpor
MONITOR: Analitičari kažu da vlast Srbiju vodi u sve veće građanske tenzije, a strahuje se i od sukoba među polarizovanim građanima?
STOJADINOVIĆ: Srpska napredna stranka je organizovana kao paravojna stranačka formacija. Cilj je verovatno da to, u vremenima koja bi bila krizna po režim, postane stranačka vojska, neka vrsta Vučićevih SA odreda. Udarne grupe su sastavljene od navijača i oni su se već deklarisali kao stranački batinaši.
Ne verujem u dramatičnije građanske sukobe koji bi izbili spontano, u tom domenu su mogući izolovani incidenti. Ali režim bezobzirno izaziva masovni otpor, koji će, makar u vidu opšte građanske neposlušnosti, uskoro biti neizbežan. Ako Vučić odluči da se tome suprotstavi svojim batinaškim odredima, moguće da dođe do sukoba, ali bi se u ambijentu opšte građanske pobune, batinaške formacije brzo razbežale. Sigurno je da vitalni deo vojske i policije (srednji operativni kadar) nije na strani režima.
Fukujamin prekor Ani Brnabić
MONITOR: Jedan od najvećih svjetskih politikologa Frensis Fukujama nedavno je u pismu premijerki Ani Brnabć poručio da režim u Srbiji ne predstavlja evropski sistem vrijednosti i kada kaže režim, misli i na nju.
STOJADINOVIĆ: To je relativno benigno zapažanje u odnosu na stanje stvari. Ovde nema sistema vrednosti, postoji plastični ili gipsani kult, tragikomična beatifikacija jedne opskurne ličnosti. Nije ta ličnost sama odgovorna za svoj urnebesni božanski status u potčinjenoj zemlji, nego njeni melanholični građani pre svega, koji neopravdano nose osobinu buntovnosti. Srbija je pretvorena u krotko, poslušno i pitomo društvo podanika. Nama niko neće vratiti slobodu, koja je belodano izgubljena. Za to se moramo izboriti.
Prekor Ani Brnabić je samo primedba osobi koja je privedena na funkciju zbog toga što je „drugačija“, a ne zato što je sposobna da bude prvi ministar. Ali ona je počela sebe da shvata ozbiljno i da drži nepristojne, neuke, nepismene lekcije građanima. Želi da bude Vučićev klon, osoba neodređenih svojstava zadužena za obraćanja javnosti koja su čak prljavija nego Vučićeva. U suštini ona je beznačajna i pismo gospodina Fukujame, ako je upućeno njoj, nije otišlo na pravu adresu.
Režimu u Srbiji su potrebni neprijatelji
MONITOR: Odnosi između Srbije i Crne Gore su vrlo zategnuti. Iz Beograda Crnu Goru proglašavaju fašističkom državom, Crnogorce ustašama…
STOJADINOVIĆ: Vrlo je zanimljiva i na granici apsurada je istorija odnosa između Srbije i Crne Gore. Od neupitne ocene da su Crnogorci Srbi, do stava da su Crnogorci najveći mrzitelji Srba. Jasno je da obe teze ne mogu da opstanu istovremeno i uporedo, i da su nastale na ideji o negaciji jednog naroda. Ali, ne može se kroz euforične kampanje o raspodelama nepravdi, ljubavi i mržnje odrediti nivo odnosa među građanima dve države. To je, pre svega, odnos elita, koje pretenduju da budu nacionalne.
Kvalifikacije koje ste naveli nema među ljudima koji su u stanju da jasno vide o čemu je reč, to su tabloidne konstrukcije, proizašle iz promocije nacionalšovinističke ideje srpske desnice, koja postaje ideološki stub vlasti.
Režimu u Srbiji ne odgovaraju normalni odnosi sa bilo kim iz komšiluka, njima su potrebni neprijatelji, i oni će ih naći svuda gde žele. Znam da Crna Gora nije neprijatelj Srbije, prijateljstvo je vrednost koja se neguje među ljudima, neprijatelji se traže u recipročnosti političkih projekata.
Imati neprijatelja, za totalitarne vladare je okolnost koju sami grade. Iz toga se traži realizacija istorijski poražene, ali zlokobne ideje: jedan narod, jedna partija, jedan vođa. I jedna istina, naravno. Mi u Srbiji prepoznajemo takvu ideju kao razornu po društvo koje je zarobljeno unutrašnjom okupacijom.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
2 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
2 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
1 sedmicana
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU2 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO3 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
Izdvojeno3 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno3 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
DRUŠTVO1 sedmica
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
INTERVJU3 sedmice
DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati