Povežite se sa nama

OKO NAS

Ljubav na prvi pogled

Objavljeno prije

na

Nema te osobe koja je jednom bila na Adi Bojani, tu se odmarala, kupala, šetala tim prelijepim ostrvom, gledala najljepši zalazak sunca na planeti, doživjela čari te ljepote, a da se nije poželjela vratiti.

Prije četiri decenije Ada je zamišljena kao nudistički raj, mjesto đe bogati naturisti sa Zapada mogu bezbrižno uživati punih šest mjeseci kupajući se istovremeno i u moru i u rijeci. Činjenica da je plaža na Adi duga skoro četiri kilometra i da je taj otok daleko od ulične buke u atmosferi potpuno različitoj od ostalih turističkih mjesta na Mediteranu, motivisala je početkom sedamdesetih godina njemačku turističku agenciju Miramare braće Halgat, koja se bavila isključivo naturističkim turizmom, da uloži oko pola miliona maraka u izgradnju turističkih vila na tom ostrvu. Na Adi, veličine 5,4 kvadratnih hektara, Ulcinjani su, inače, ostavljali stoku, nije bilo imovinsko-pravnih problema, ali ni struje, vode, ili prikladnih pristupnih puteva. Divljina i ljepota, bila je kombinacija koja je učinila da se vlasnici Miramare na prvi pogled zaljube u Adu.

Pokazalo se već poslije prve godine da je njihova vizija realna. Jer, 100 ležaja koji su izgrađeni 1973. godine, bili su premalo da prime sve zainteresovane Njemce. Samo nekoliko godina kasnije smještajni kapaciteti prošireni su na više od hiljadu ležaja. Nalazili su se na jugozapadnom kraku ostrva, a svojim prisustvom te niske građevine nipošto nijesu ugrožavale jedinstveni i autentični ambijent ostrva.

Izgrađen je i auto-kamp, pa je na Adi gotovo svakog dana od aprila do oktobra tokom naredne dvije decenije bilo oko 1.500 isključivo stranih gostiju. Biti na Adi bila je privilegija ne samo za goste, već i za zaposlene. Jer, sredinom osamdesetih na Adi je ostvaren promet od oko sedam miliona maraka, a profit je bio deset puta manji. Bilo je to pravo bogatstvo koje je zaposlenima omogućavalo 14 plata u godini, zimnicu, regres, mogućnost stručnog usavršavanja, a da se ne govori o bakšišu koji su zarađivali svi – od konobara preko recepcionera do radnika u Školi jahanja.

Bile su to zlatne godine ulcinjskog i crnogorskog turizma, kada je Ada, uz Sveti Stefan, bila najpoznatiji turistički brend zemlje, raj koji su posjećivali ne samo turisti nego i poznati državnici, političari, umjetnici.

Jedan od najpoznatijih svakako je bivši njemački kancelar Vili Brant, koji je na Adi boravio 1979. godine, reditelj Živko Nikolić je tu snimio svoj čuveni film Ljepota poroka, a savezni i republički funkcioneri tu su posebno voljeli doći u lov na pernatu divljač i divlje svinje.

Jedna od karakretistika Ade dugo vremena bio je splav kojim se do nje dolazilo, a prije tri decenije izgrađen je most. Mnogi turistički poslenici smatrali su da je takav nezgrapan infrastrukturni objekat jedan od uzroka kasnije degradacije prirodne sredine na obalama Bojane i banalizacije Ade.

Zato će trebati još dosta vremena da Ada u potpunosti povrati stari sjaj. Da ponovo napravi krug od provincije do evropski prepoznatljivog brenda. ,,Čujem da su nešto renovirali i drago mi je da je tako. To mjesto mora da radi, a radiće dobro samo ako se vrati vrijeme kada je sezona počinjala u aprilu. Osamdesetih godina prve goste smo imali već za Uskrs. Njemci su tada imali nekoliko nedjelja odmora i mi smo to koristili. Za djecu bi bilo besplatno, a odrasli bi boravili tri, a plaćali dvije nedjelje. Nekoliko stotina gostiju u aprilu, ima li toga danas”, pita se sa sjetom bivši direktor Ade Bojane Ruždi Karamanaga.

No, Ada i dalje nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Njezini fanovi na FB stranici s pravom je opisuju kao ,,mjesto đe sve počinje i đe sve završava”. Posebno ta konstatacija vrijedi za surfere, kojima su zbog vjetra i pješčane plaže, Ada i Velika plaža već desetak godina postale baze na Jadranu. Predveče su i nebo i voda ušća Bojane i šireg ulcinjskog akvatorijuma prekriveni jedrima i kajtovima.

Djelo prirode i čovjeka

Ada je nastala na veoma neobičan način i može se kazati da je djelo i prirode i čovjeka. Na ušću rijeke Bojane u more je 1858. godine potonuo brod Merito, vlasništvo Antuna Alegretija iz Trogira, kojim je upravljao kapetan Naporeli. A sredinom 19. vijeka na ovoj su lokaciji postojala dva manja ostrva. Brodske olupine su, onda, zajedno sa dva manja obližnja ostrva zadržavali rječne sedimente i stvorile Adu. Ona se počela nazirati dvije decenije kasnije, 1882. godine. Upravo na prijelazu 1858/59. godine Drim je promijenio tok i od tada se jedan krak te rijeke uliva u Bojanu, južno od Skadra. Ostrvo Ada je trouglastog oblika. Dvije strane zapljuskuju rječne, a jednu morska voda.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo