Povežite se sa nama

INTERVJU

LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

10 mjeseci

na

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

 

 

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena. .

MONITOR:  Rezolucije GS UN-za razliku od onih koje se izglasaju u Savjetu bezbednosti, nemaju obavezujuću moć. Rezolucija o genocidu u Srebrenici je, ipak, specifična,  posebno što podrazumijeva i Dan sjećanja i promišljanja…Tu je i obaveza članica UN da ne dozvole negiranje genocida u Srebrenici. Da li je njen značaj prevashodno simbolički i omaž žrtvama ili bi njena snaga mogla nadmašiti neprinudni nivo rezolucija izglasanih u Generalnoj skupštini?

VELJAK: Hoće li učinci izglasavanja Rezolucije nadmašiti simboličku razinu – ovisi u prvom redu o zemljama članicama. Sasvim je sigurno da će značajan dio demokratskih država (a vjerojatno i nekih islamskih) zaista uvesti spomendan sjećanja na genocid, te unijeti u zakonodavstvo zabranu negiranja genocida (kao što je to već učinjeno sa zabranom negiranja holokausta i s kriminalizacijom antisemitizma), ali nije realno da će se išta od toga dogoditi u zemljama koje sponzoriraju režime u Beogradu i Banjaluci. Obilježavanje Dana sjećanja bit će još jedna globalna razdjelnica.

MONITOR: Nedavno je izabrana nova Vlada Hrvatske koju pobjednički HDZ ne bi mogao formirati bez ultra- desnog Domovinskog pokreta. Hoće  li ovo novo partnerstvo HDZ-a uticati na njen rezultat na izborima za Parlament EU?

VELJAK: U novoj vladi nema predstavnika srpske nacionalne zajednice, što predstavlja Plenkovićev ustupak Domovinskom pokretu. Ujedno, ova nova koalicija favorizira skretanje HDZ-a u desno. Ne mogu predvidjeti kako će se to odraziti na rezultate predstojećih izbora za Europski parlament, ali po svemu sudeći, neće imati značajnijeg utjecaja.

MONITOR: Kakva su Vaša predviđanja u vezi sa djelovanjem ove treće vlade Andereja Plenkovića ?

VELJAK: Vlada će do daljnjega biti stabilna, sve dok bude zadovoljavala financijske interese Pave Vujnovca, danas najznačajnijega hrvatskog tajkuna, financijera Domovinskog pokreta i navodno bliskoga Putinovim tajkunima. Naravno, to ograničava Plenkovićev utjecaj u sferi ekonomije. Usput, novi ministar privrede, čiji otac i brat posjeduju jednu značajnu firmu u Bosni i Hercegovini, dospio je ovih dana u centar pažnje javnosti, kad je otkriveno da je svoju diplomu stekao iz područja fizičke kulture na Univerzitetu u Travniku: tvrdi se da se u Travniku diploma može kupiti na lokanom buvljaku, te se iskazuje sumnja da je upravo to bio slučaj s dotičnom diplomom. Travnički rektor zaprijetio je tužbom zbog povrede ugleda institucije kojoj je na čelu, našto ga je jedna zastupnica u Hrvatskom saboru pozvala da iznese dokaze kojima bi se opovrgla sumnja u kupovinu diplome (čak magisterija!) na buvljaku.

Do eventualne destabilizacije vlade može doći u slučaju većih iznenađenja na izborima za parlament EU (u kojem god smjeru oni išli) ili pak u slučaju kakve nepredviđene krize (domaće ili globalne). Ne vjerujem da se tako nešto može dogoditi u bližoj budućnosti – ali nikad se ne zna!

 MONITOR:  Glavni tužilac MKS, Karim Kan, zatražio je od Pretpretresnog vijeća, izdavanje naloga za hapšenje Benjamina Netanjahua, Joava Galanta i trojice lidera Hamasa-Jahje Sinvara, Mohameda Deifa i Ismaila Hanijea koje smatra odgovornim za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Šta očekivati?  

VELJAK: Ukoliko MKS prihvati pokretanje postupka to će biti veoma značajan doprinos uspostavljanju kulture kažnjivosti ratnih zločina, a ujedno i jačanju uloge međunarodnog kaznenog i humanitarnog prava. Osobno sam skeptičan da će taj postupak doista biti pokrenut, veći je broj razloga koji govore u prilog toj skepsi, počevši od nevoljkosti SAD i Europske unije da izjednačavaju ratne zločine što ih izraelska vojska čini u Gazi sa zločinima što ih čini Hamas. To je velika šteta, jer pragmatični motivi (konkretno Bidenova bojazan da će podrškom progonu Netanyahua izgubiti značajan dio svojega biračkog tijela, koja će rezultirati pritiscima na sud) i dalje dominiraju nad prakticiranjem principa pravednosti, koje uključuje i kažnjivost svakog prekoračivanja humanitarnog prava.

 

Može se očekivati intenziviranje podrivačkih aktivnosti za  povratak Crne Gore u okvire „srpskog sveta“

MONITOR:   Vučić je diplomatsku akciju Crne Gore sa unošenjem amandmana u  tekst Rezolucije protumačio  kao nametanje Srbiji i Srbima političke i moralne odgovornosti. Da li je Vučić tek neprijatno iznenađen neposlušnošću Podgorice ili se radi i o nečem drugom?

VELJAK:  Radikali i nacionalsocijalisti doživjeli su emancipaciju Crne Gore kao težak udarac svojim velikosrpskim pretenzijama i do danas se nisu pomirili s činjenicom da je Crna Gora krenula putem euroatlantskih integracija. Danas su posebno uznemireni neposlušnošću aktualne crnogorske vlasti: niti je ona otpriznala Kosovo, niti se solidarizirala s beogradskim režimom u njegovom pokušaju odbacivanja spomenute rezolucije Generalne skupštine UN. Stoga se može očekivati da će ruska agentura u Crnoj Gori zajedno s domaćim kvislinzima intenzivirati podrivačke aktivnosti usmjerene na povratak Crne Gore u okvire „srpskog sveta“. A o sposobnostima i o odgovornosti racionalnog dijela političke elite i građanskoj podršci većinske Crne Gore emancipatorskoj politici ovisit će hoće li – i u kojoj mjeri – uspjeti projekt vraćanja Crne Gore u okrilje „srpskog sveta“ (koji inače nije ništa drugo neego proširenje politike „ruskog svijeta“ na ovu regiju).

 

Nije na Crnoj Gori da donosi rezoluciju o Jasenovcu, bar ne dok ne počisti vlastito dvorište

 MONITOR: Hrvatska je na predlog Rezolucije o Jasenovcu koji je podržala vladajuća većina u Crnoj Gori uputila  zvaničnu protestnu notu, a šef diplomatije Gordan Grlić Radman, izjavio je da bi izglasavanje te rezolucije moglo štetiti crnogorskim EU integracijama. Kolika je ne samo simbolička već i politička uloga narativa o Jasenovcu, u životu ljudi u Hrvatskoj?

VELJAK: Nervozna reakcija hrvatskih vlasti može se vjerojatno pripisati činjenici da je Domovinski pokret sada konstitutivni faktor nove vladajuće koalicije. A Domovinski pokret je stranka koja je s jedne strane obilježena utjecajem ruskih financijskih interesa a s druge strane snažnom prisutnošću historijskog revizionizma (koji relativizira ili čak i negira genocidni karakter ustaškog pokreta i pokušava pozitivno vrednovati kvislinšku NDH). Ta dvostrukost DP-a samo je prividno kontradiktorna: dovoljno je uzeti u obzir Putinovu podršku pokretima i strankama radikalne i ekstremne desnice na Zapadu. Podrška historijskom revizionizmu ekvivalentna je izbornom uspjehu Domovinskog pokreta i srodnih manjih stranaka koje nisu prešle izborni cenzus, dakle ne više od dvadesetak postotaka biračkog tijela.

Zločinački karakter NDH, koji je kulminirao u Jasenovcu, nije nažalost, nikad bio formaliziran nekom parlamentarnom rezolucijom, tako da bi na prvi pogled rezolucija crnogorskog parlamenta bila dobrodošla. Međutim, nije na Crnoj Gori da donosi takve rezolucije, bar ne prije nego što na adekvatan način osudi zločine etničkog čišćenja što su ga za vrijeme Drugoga svjetskog rata četnici provodili u Crnoj Gori protiv bošnjačkog naroda a devedesetih godina nastavili njihovi sljedbenici, ovaj puta uz direktnu podršku tadašnjih crnogorskih vlasti. Smeće treba čistiti u vlastitom dvorištu – i samo onaj tko je to učinio ima pravo prigovoriti susjedu koji u svom dvorištu uzgaja gamad (pa možda i ponuditi pomoć u čišćenju, ali samo nakon što je djelom pokazao kako se može izaći na kraj s glibom i gamadi u vlastitoj kući i vlastitom dvorištu).

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

1 dan

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

1 dan

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

1 sedmica

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo