Povežite se sa nama

INTERVJU

Lično – Katarina Vujović (RTS Bunt, Bedem fest)

Objavljeno prije

na

Katarina Vujović rođena je u Nikšiću 1984. godine, gdje je stekla osnovno obrazovanje i mnoga presudna životna iskustva, posebno kada je riječ o rokenrol kulturi. Završila je produkciju na FDU na Cetinju i doktorand je na Interdisciplinarnim studijama u Beogradu, na odsjeku za Teoriju umetnosti i medije Radi kao novinarka u emisiji Bunt na RTS-u. Dio je organizacionog tima Bedem Festa, a povremeno objavljuje tekstove i intervje za muzičke portale

Dio ste ekipe koja na RTS-u realizuje emisiju Bunt.
Televizija ima posebnu dinamiku rada i ona se razlikuje kako od stanice do stanice, tako i od redakcije do redakcije, kada je u pitanju javni servis. Meni je velika čast što radim na emisiji Bunt, koja toliko godina traje i ostaje vjerna sebi i alternativnoj kulturi, kojoj je ta emisija jedini prostor na medijskoj sceni. Baš zato što smo jedina emisija, veliki je teret na nama da pokrijemo sve i posvetimo pažnju svemu onome što se dešava. Pored toga, emisija Bunt je inicijator i pokretač prvog televizijskog demo festivala, Bunt Rok Fesivala (BRF), koji se paralelno planira i realizuje sa emisijom, evo već treću godinu za redom.

Koliko ovaj, prilično usamljeni primjer, može popraviti krvnu sliku rokenrola?
Mediji su tek jedna karika, tu je važnija šira slika, cijela infrastruktura, koja podrazumijeva bendove, odnosno neki kvalitet, do kojeg oni moraju svoj put krčiti, koji podrazumijeva veliku organizaciju, ulaganje, motivaciju i požrtvovanost; izdavačke kuće, menadžment, klubovi, institucije, festivali, na kojim oni mogu da prezentuju svoj rad; tu je naravno I publika, kao i siva eminencija, recenzenti, teoretičari, kritičari… Cijela ta infrastruktura je razrovana i jedna karika u svemu tome ne može da nadomijesti sve nedostatke, ali može održavati scenu u životu, ako je to uopšte ideja ili cilj… Jako je važno da se svi ti elementi osnaže i umreže. Nekih pomaka ima, bolja je i jednostavnija komunikacija među ljudima, otvaraju se neki paneli, konferencije, udružuju se ljudi, potpisuju se memorandumi, prave platforme… Ali i dalje se neke stvari moraju radikalno mijenjati, a one nažalost idu duboko u odnos sa društvom u kom se nalazimo.

Nažalost, velika je letargija zavladala među ljudima, koji gutaju samo što im se servira. U sve je uletio krupan novac, sem u kulturu. Valjda zato što ljudi koji su zgrnuli veliku lovu, ne ulažu u nešto što ne poznaju, a niti imaju razvijene potrebe i ponašanje neke više klase, u koju su uskočili iz trenerki u koje su upasavali kožne jakne. Oni podržavaju neke druge priče, guraju neke svoje “male” i “malog”, koji se ne skidaju sa TV-a, u punoj svojoj vulgarnosti, čijim “kraljevima”, “carevima”, “bratu mom” ne smiješ reći da je go.

Muzika u medijima?
Ako je riječ o elektronskim medijima, nemam baš veliki uvid u cio region. Mislim da se cijela scena oslanja na Domaćicu na MTV-u i RTS, koji je jedini zadržao i ima emisije posvećene toj muzici, kada je riječ o televiziji. Što se Srbije tiče, medijska scena se dosta izmijenila promjenama “vlasničke” strukture, pa je tako između ostalih nestala emisija Gruvanje, kao i mnoge kultne emisije na radiju Studio B I B92, što je strašno! Radio je uprkos tome ipak lakše zadržao neko zdravo tkivo. Internet je preuzeo primat, iako je i on sada već pod ozbiljnom cenzurom i kontrolom. U Crnoj Gori, primjećujem da je radio preuzeo primat, zajedno sa par internet portala. Postoje dosta kvalitetne stanice, neke su nove, neke su lokalne, stare, ali one održavaju tu neku vatru, da se ne ugasi ognjište. Kada je u pitanju televizija, nisam ništa značajno primijetila. Bez obzira na cijelu situaciju i manjkavost specijalnih emisija, koje bi se bavile tom muzikom, moj je savjet bendovima da koriste svaku medijsku pažnju i mogućnost. Svih emisija! I svakako da koriste medijske potencijale festivala, koje oni imaju.

Dio ste i ekipe Bedem festa?
Biti dio toliko čiste i pozitivne priče, kao što je Bedem Fest, je za mene još jedna velika čast i zadovoljstvo. Sa direktorom festivala Petrom Šundićem se poznajem od ranih dana i dobri smo drugari. Saradnja u vezi Bedem Festa je počela od njegovog trećeg izdanja. Posljednjih godina, organizaciono se to dosta učvrstilo i konkretizovalo, tako da se uglavnom bavim PR-om, a ove godine ću biti i medijator na panel diskusiji, koju ćemo organizovati u Tehnopolisu, na teme turizma i festivala. Ovogodišnji program je izazvao veliku pažnju, opet zbog svoje osobenosti, možda čak i nelogičnosti, kao što je ta da u istom danu, na istoj sceni možete da čujete i doživite jednu legendu kakva je Zvonko Bogdan i legendarni njujorški sastav Pro Pain, koji okupljaju sasvim različitu publiku. A Bedem Fest upravo to i želi, da animira sve ljude, od najmlađih, do najstarijih, i da tvrđava bude mjesto susreta, mjesto upoznavanja i druženja. Prave godine Bedem Festa tek slijede, a mi idemo laganim, odmjerenim koracima, govorimo tiho i nosimo psa sa sobom.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo