Ne zna se koliko ljudi u Crnoj Gori muče reumatske bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija definiše da reumatske ili mišićno-skeletne bolesti obuhvataju preko 150 bolesti i sindroma, koji su obično progresivni i povezani sa bolom. Prema različitim izvorima, svaki četvrti stanovnik Evrope ima neku od reumatskih tegoba, odnosno neku od različitih degenerativnih i zapaljenskih oboljenja.
U skladu sa propisima u našem zdravstvenom sistemu, reumatološke bolesti se liječe na tercijarnom nivou, što praktično znači u Kliničkom Centru Crne Gore. Tamo trenutno rade tri reumatologa, od kojih su dvije doktorice internisti reumatolozi.
Prema rasporedu na internet stranici Kliničkog centra u reumatološkoj ambulanti poliklinike ordiniraju: dr Koviljka Kažić, dr Ana Bulatović, dr Nataša Miketić i dr Hatidža Divanović. Doktorka Koviljka Kažić nedavno je otišla u penziju, te je broj ordinirajućih reumatologa u javnom zdravstvu smanjen za četvrtinu.
Bolovi koje običan svijet zove reumom, najčešće su, kažu stručnjaci, izazvani osteoartritisom, odnosno artrozom. To je degenerativna bolest do koje dolazi usljed ,,trošenja” hrskavice, kasnije se javljaju i promjene na kostima, što rezultira bolom i ukočenošću u zglobovima.
Reumatoidni artritis je najčešće oboljenje iz grupe zapaljenjskih reumatoidnih bolesti. To je hronično, sistemsko, progresivno, zapaljenjsko reumatsko oboljenje čiji uzrok još uvek nije dovoljno poznat. Učestalost ove bolesti u populaciji je oko 0,5 procenata. Znatno češće pogađa žene.
Da biste u Crnoj Gori ustanovili od koje reumatske bolesti patite, morate se, na primjer, iz Pljevalja ili Ulcinja uputiti u Podgoricu. Isti put vas čeka i za ljekarske kontrole. Ako od reumatoidnog artritisa boluje 0,5 odsto stanovništva, to bi u Crnoj Gori bilo oko tri hiljade ljudi. Trenutno – hiljada i po po doktoru, samo za reumatoidni artritis. Na tu brojku treba dodati ljude koji boluju od sistemskog eritremskog lupusa, gihta, ili nekog od brojnih drugih oblika reumatizma. Prema podacima koji su ranije objavljivani u medijima, u Kliničkom centru samo tri ljekara u ambulanti pregledaju između 12 i 15 hiljada pacijenata.
Da je naš zdravstveni sistem drugačije udešen, pritisak na ljekare u Kliničkom centru mogao bi biti manji. U Crnoj Gori, naime, ima još reumatologa, ali oni ne mogu da rade u svojim mjestima jer to nije propisima predviđeno. Riječ je o reumatolozima koji su na primjer, specijalizirali opštu ili urgentnu medicinu i nakon toga, kao subspecijalizaciju, izabrali reumatologiju.
U Beranama, na primjer, ako vas muči reuma, ne možete otići kod dr Muha Muratovića, čija je subspecijalizacija reumatologija, jer on radi kao šef Hitne pomoći. U Crnoj Gori, kažu Monitorovi izvori, postoje još dva doktora nauka reumatologa, ali, budući da im osnovna specijalizacija nije interna medicina ili, možda, ne žele da žive u Podgorici, znanje koje su stekli ostaje neiskorišteno. Ljekara kojima je uža specijalizacija reumatologija ima još, ali oni ili rade neke druge poslove ili su van sistema javnog zdravstva.
Tu se otvara crna rupa pitanja – ko, kako, zašto i na osnovu čega određuje ko će u Crnoj Gori postati specijalista ili subspecijalista određene grane medicine. Ili – zašto država školuje ljude koje poslije ne pušta da rade ono za šta su učili. Monitorovi izvori kažu da ti problemi ni slučajno ne postoje samo u oblasti reumatologije.
,,Imamo fizijatara reumatologa i reumatologa opšte prakse, ali oni ne mogu da se bave reumatologijom u svojim primarnim ustanovama i ne mogu da propisuju ljekove koji su potrebni za liječenje zapaljenskog reumatizma”, objasnila je ranije za Dan dr Nataša Miketić, načelnica reumatološke ambulante u Kliničkom centru.
Dr Koviljka Kažić, koju veliki broj pacijenata smatra neprikosnovenm autoritetom za reumatologiju, za Monitor kaže da Crna Gora „formalno pravno” ima dovoljno reumatologa, ali da nijesu dobro raspoređeni. „Zamislite apsurd da dr Hatidža Divanović radi u Hitnoj pomoći u Baru, a Bar vapi za reumatologom”, kaže dr Kažić. Dr Divanović, prema našim nezvaničnim izvorima, u KCCG trenutno radi kao „ispomoć”. Ona pripada grupi ljekara koji su reumatolozi, ali im osnovna specijalizacija nije internistička.
„Nama je strašan problem degenerativni reumatizam. Pedeset odsto pacijenata uopšte ne bi trebalo da ide u Klinički centar, jer njihove probleme može da riješi reumatolog u Domu zdravlja, samo kad bi bili tako raspoređeni”, kaže dr Koviljka Kažić.
,,Trebalo bi ‘iskoristiti’ ljude koji su završili subspecijalizaciju reumatologije, a osnovna specijalizacija im je opšta medicina, fizijatrija ili urgentna medicina i dati im mogućnost da rade u mjestima gdje žive kako bi se rasteretio Klinički centar. Pored toga što bi mogli da pripreme pacijenta za liječenje zapaljenskog reumatizma – koji bi onda kod interniste reumatologa u KCCG došao sa svom potrebnom dokumentacijom, medicinskim nalazima, snimcima i slično – mogli bi rješavati veliki broj pacijenata sa degenerativnim reumatizmom”, kaže za Monitor dr Svetlana Aligrudić, internista reumatolog, predsjednica Udruženja reumatologa Crne Gore. Ona smatra da u Crnoj Gori nedostaju internisti reumatolozi, posebno zbog činjenice da se neke terapije moraju primati u zdravstvenim ustanovama.
Po riječima dr Aligrudić nekoliko mladih ljekara je na specijalizaciji za potrebe reumatologije što, kako kaže, znači da je problem uočen.
Senka Stijepović, donedavno predsjednica Udruženja za pomoć oboljelima od reumatskih bolesti kaže za Monitor da trenutno pregled elektronski može da se zakaže samo kod dva reumatologa u Kliničkom centru. Ovih dana, međutim, na pregled se ne čeka dugo, što se može objasniti i time da se malo kome po ovako visokim temperaturama dolazi u Podgoricu.
U Udruženju takođe smatraju da internista reumatologa nema dovoljno. „Ako vi ne možete da dođete na red onda kad vam treba ljekar, znači da ih nema dovoljno. Reumatolozi se već godinama žale da imaju previše pacijenata, zatrpani su raznim kostoboljama, dok ljudi koji, na primjer imaju sistemski lupus i mogu biti živorno ugroženi, čekaju. Već godinama se ne nalazi rješenje za taj problem”, kaže Senka Stijepović. Ona, ipak, naglašava da treba oprezno suditi o lakšim i težim oboljenjima: „Mi nemamo pravo da kažemo nekome da ne traži doktora reumatologa ako ga nešto boli”.
Rješenje, kažu u Udruženju za pomoć oboljelima od reumatskih bolesti, nije ni da odete kod ljekara koji rade u nekoj od privatnih ordinacija. „Svaka terapija koju dobijete mora da prođe reumatološku ambulantu u KCCG i, eventualno, ljekarsku komisiju”, objašnjavaju, uz napomenu da reumatolozi najčešće uvažavaju izvještaje svojih kolega koji rade privatno, ali da je odgovornost, ipak, na onome ko određeni lijek zvanično propiše.
Igor Medojević, predsjednik Udruženja za pomoć oboljelima od reumatskih bolesti objašnjava za Monitor da su pacijenti uglavnom zadovoljni dostupnošću biološke terapije, relativno novog i prilično skupog načina za ublažavanje tegoba oboljelima od reumatoidnog artritisa. Pozitivno je i to što se od 1. januara ove godine oboljelima od autoimunih bolesti, ukoliko su na bolovanju, plate ne umanjuju.
Na drugoj strani, pacijenti su veoma nezadovoljni zbog pravilnika prema kojem osobe sa reumatoidnim artritisom imaju pravo na rehabilitaciju u Igalu – jednom u životu. U Udruženju trenutno pišu peticiju kojom žele da postignu kakav takav napredak – bilo da se Igalo može dobiti jednom u tri godine, bilo da o tome odlučuje posebna komisija. U stručnim člancima piše da su fizikalne terapije neophodne u liječenju reumatskih bolesnika. Važne su u terapiji bola ali su i ključ za održavanje funkcionalne sposobnosti – pokretljivosti lokomotornog aparata. Stručnjak koji je smislio da oboljeli od reumatoidnog artritisa mogu u Igalo o trošku države jednom u životu zaslužuje da se po njemu nazove nagrada za uštede u budžetu i maltretiranje pacijenata. Koji nekad noćima od bola ne spavaju.
Igor Medojević objašnjava da bolesnici sa reumatoidnim artritisom imaju i problem sa procedurom za utvrđivanje invaliditeta. ,,Ja sam prošle godine 1. juna Zavodu za zapošljavanje predao dokumentaciju sa molbom da mi se utvrdi stepen invaliditeta, do danas nijesam dobio odgovor”, kaže Medojević.
Većina reumatskih bolesti nije izlečiva. Medicina oboljelima može da pomogne tako što će im smanjiti bol i usporiti napredovanje bolesti.
Nerazumno je i nehumano ne učiniti što se može kako bi se pomoglo ljudima koji stalno trpe bol i ne omogućiti ljekarima koji su, iako nijesu internisti, specijalizirali reumatologiju, da rade kao reumatolozi. Ni promjena pravilnika o rehabilitaciji u Igalu ne izgleda kao nerješiv problem. Samo sve to treba riješiti.
Miloš BAKIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice