Dio plaže na kojoj se kupam je pun. Nema mjesta za peškir, a kamo li dva, pa ga presavijam, sjedim na njemu. Drugi je još u rancu. Junioru to ne smeta. On trči do vode ne mareći previše za činjenicu da elegantno gazi ljudima po stvarima. Niti ga pogađa glasno negodovanje. Ja se pravim da ga ne poznajem, mada kada drekne Majko, vidi me kako ronim, osjećam nekoliko desetina pari očiju kako bijesno gleda u mene.

Postoji još jedan dio plaže. Ograđen kanapom, sa lijepim ležaljkama i bijelim suncobranima. Na njemu nema nikog. Ja sam naravno u ovom getoiziranom dijelu. Na plaži postoji i spasilac, sa sve kabinom. Spasilac ne diže glavu s telefona. Nisam sigurna da bi primjetio da se neko davi. Proces davljenja je mnogo tiši nego što se obično misli. Jednostavno davljenik počne da se topi a od vode nema mogućnost da vikne.

Spasilac vjerovatno ima licencu za rad. Moraće da je objasni davljeniku. Ili poslodavcu. Ali zato brzo reaguje kada neko slučajno zaluta u ograđeni dio.

Na sve ovo, niotkuda se pojavljuje psetance – njemački lovni terijer. Bez vlasnika. Dopalo mu se da trči za talasima, otima djeci gumene igrače i ženama peškire. Ljudi se bune, ali niko ne preduzima ništa. Ustajem, uzimam mališu u ruke i nosim ga van plaže. Dok ga držim, objašnjavam okolo da nije moj pas a u sebi psujem sve po spisku svojoj inteligenciji što sam uopšte krenula da nešto uradim.

– Nije tvoj?? Pa kako te ne ujede, a na nas reži???

– Zato što sam ja Cezar (mislim na Cezara Milana – šaptača psima)

Vraćam se i napokon ulazim u vodu. Prije nego što uspijem da zaronim, uleće mladić od nekih dvadesetak leta, prska me – onaj divan osjećaj kada stojiš u vodi do pola, hladno ti je jer si bio izložen suncu, a neki kreten ometa tvoje postepeno prilagođavanje. Mrzim ga pogledom. Želim to jasno da mu stavim do znanja. On ne haje. Pliva i skandira.

– Ukrainaaaaaaaaa!!!!! Putin je …- pretpostavljam neka prosta riječ. Pliva i ne staje. I prska na sve strane. Krajičkom oka primjećujem nekoliko naturalizovanih budvanskih Rusa. Gledaju ga mrko, ali ne reaguju. Ovo je jedna od onih reklama Montenegra kao bastiona slobode i slobodne misli – how yes no!

Tema dana na plaži – Novakova ženidba. Svi su uzbuđeni kao da im se ženi neko iz kuće. Što se mene tiče, lijep gest najpoznatijeg sportiste na planeti. Kao što neko reče – više nećemo morati da objašnjavamo strancima đe je taj Montenegro. Jednostavno – Novak was here!

Dok tako razmišljam, pokušavajući da ignorišem nesnosnu kakofoniju dječije vriske, žamora, urlanja iz vode i neke nedefinisane muzike za nijansu glasnije nego što treba, pogled na ostrvo mi okupiraju dvije djevojke. Onako, fino sređene curice, našminkane, isfenirane. Nemaju peškire, već telefone. Poziraju jedna drugoj za nezaboravne slike sa vjerovatno najluđeg ljetovanja. Ali baš poziraju. To nije ono: Ajd me slikaj pa šta bude. To je proces. Traje to namještanje kose, hvatanje ugla, pućenje, provokativne poze.

Jeste da mi nije jasno čemu sve to, ali ajde. Dođe mi da im zatražim dozvolu da ih ja slikam. Zašto? Pa zato da napravim svoju ličnu kolekciju napućenih morskih sirenica. Bez posebnog razloga. Čisto da gledam u likove koji uspiju pola svog ljetovanja o trošku roditelja da potroše na fotografisanje.

Pakujem stvari i požurujem Juniora da krenemo. Nesnosan smrad iz R2D2 (artuditu) kontejnera, parkiranih tik uz plažu nas tjera kući. Šta reći osim- Life is a Beach!

Iva BAJKOVIĆ