Pet godina nakon privatizacije nekadašnje Fabrike kože Polimka ne zna se gdje su nestale njene vrijedne mašine i oprema. Bivši sindikalni lider Dušan Veljić uvjeren je da su sve mašine legalno iznesene iz Crne Gore, „u sprezi ljudi bliskih vlastima i carinika koji su to bili u prilici da omoguće”.
„Nažalost, za sada nema materijalnih dokaza za to. Prvo su blokirali naše inicijative za popis imovine prije privatizacije, a nakon što je obavljena privatizacija nijesu nam dozvolili da uđemo u krug kompanije i izvršimo popis opreme i sredstava koji su ostali u fabrici” – kaže Veljić.
Prema njegovom mišljenju, radi se o toliko vrijednoj imovini koja je organizovano opljačkana da je realno da će to jednog dana, kada dođe do promjene vlasti, morati detaljno da se istraži, a krivci kazne, kao što je to rađeno u zemljama u regionu.
„U Srbiji za mnogo manje stvari i manje vrijednosti bivši direktori i stečajni upravnici, ljudi koji su upravljali imovinom u vrijeme kada je nestajala, idu iza rešetaka. A ovdje se radi o desetinama miliona eura. Iz beranske industrijske zone sve je odnešeno. Ničega osim praznih fabričkih hala i zidina nema”, objašnjava Veljić.
On podsjeća da je samo iz njegove bivše fabrike odnešena oprema vrijedna nekoliko miliona eura.
„Mašine su bile vrijedne makar pet miliona eura. Ko ih je pokrao i preprodao ne znam. Da li je to obavljeno prije ili poslije privatizacije, i to je pitanje. Ono što se zna je da je Fabrika kože promijenila djelatnost i postala trgovinski centar, a vrijednih kožarskih mašina i opreme nema” – priča Veljić.
Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS koje je fabriku zatvorilo, a u dijelu prostorija otvorilo prodajni salon građevinskog materijala, opreme za kuću i drugih stvari, koje nemaju nikakve veze sa kožarskom industrijom.
Industrija kože AD Polimka Berane, pod kojim nazivom se kompanija još vodi u registru Centralne depozitarne agencije, prodata je više nego bratski, za simboličnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program, i obavezu investicionih ulaganja od milion. Sve bi to moglo zvučati lijepo, kada se ne bi znalo da su samo dvije najvažnije mašine za preradu kože koje su ostale u fabrici bile, kako radnici tvrde, vrijedne više miliona, a u magacinu još milion eura robe na zalihama.
„Mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju kod nas” – kaže Veljić.
Prema nezvaničnim informacijama, jedna od milionski vrijednih kožarskih mašina iz Berana „preseljena” je u Tursku.
„Čuli smo da je druga prebačena u Peć, mada tamo ima dosta kožarske opreme i mašina. Treća mašina, takođe milionske vrijednosti, prebačena je u Vojvodinu i navodno radi u Kuli. Koliko je ovo sve tačno, ne znam, ali se nadam da će doći vrijeme da se pođe tragom tih mašina i tragom lopova koji su ih iznijeli iz Polimke i iz države” – kaže bivši sindikalni lider ove nekada najmoćnije fabrike na sjeveru Crne Gore.
Monitor je u jednom od prethodnih brojeva pisao o tome kako je beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović izvukao iz beranske Fabrike papira parni kotao. Dobro obaviješteni izvor ispričao je kako je za tu priliku skinut krov sa hale u kojoj se kotao nalazio, da bi kotao potom bio podignut uz pomoć specijalnih dizalica. Time je potvrđeno da je kotao iznesen u komadu, a ne u djelovima, i da nije otišao u staro gvožđe već je odvezen i preprodat.
Vjeruje se da je i ovaj veliki parni kotao, vrijedan do milion eura, takođe odnesen iz Crne Gore, što bi značilo da je neko Gomilanoviću dao saglasnost da ga transportuje preko granice. Ovaj biznismen je ranije iz fabrike iznio i rezač papira, prebacio ga preko granice i navodno „ustupio na korišćenje” drugom crnogorskom biznismenu u Beogradu. Radnici su tražili da sve to ispita državno tužilaštvo, ali od toga nije bilo ništa.
Bivša Fabrika celuloze i papira inače je temeljno opljačkana odmah po zatvaranju, po odluci rukovodstva AB revolucije. U tom trenutku samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo je opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti sa makar deset miliona eura. U otpad su, prema riječima nekadašnjih radnika, otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave da rade nezavisno od ugašenog giganta.
Kasnije je pokrenut samo pogon proizvodnje papira, za koju priliku je kupljen novi, sporni parni kotao. Nakon što je Gomilanović ovu fabriku privatizovao kroz stečaj, iz nje je iznio sve što se dalo iznijeti. Tako je i parni kotao nedavno nesmetano prešao preko crnogorske granice. Naravno, uz nečiji blagoslov.
Za razliku od Polimke i Beranke, mašine iz Fabrike za protektiranje guma Gumig, koja je takođe temeljno opljačkana, kako se vjeruje, nijesu napustile Crnu Goru, odnosno završile su kod jednog privatnika u Podgorici. Iz ove fabrike su izvlačeni čak i bakarni kablovi iz zidova i prodavani kao stari materijal. Od trafostanice u krugu kompanije, koja je bila njeno vlasništvo, svojevremeno postavljene i projektovane za još nekoliko pogona, ostala je samo cigla. Sve što je unutra bilo vrijedno, odnešeno je. Iz hale nije odnešena jedino presa teška pet tona. Lopovi vjerovatno nijesu mogli da joj priđu i da je podignu, inače bi i ona završila u starom gvožđu. Nestali su svi rezervni djelovi i tri tone aluminijuma, koji je možda otišao preko granice.
Nije bez značaja činjenica da se sve to dešavalo u trenutku dok je postojala sudska zabrana otuđivanja imovine, zbog postupka koji su radnici poveli i dobili, potražujući na ime plata oko 220 hiljada eura.
„Policija je znala da se to radi. Sud je znao. Niko nije ništa preduzeo da spriječi pljačkanje. Interesuje nas kako je taj koji je prodavao mogao to da čini pored sudske zabrane. Nosilo se i danju i noću. Očigledno da je imao debelu zaštitu” – pričaju bivši radnici.
Euroturist GMBH, na čijem čelu je zvanično bio Borislav Dvoržak iz Berana, i Monte-adria Slovenca Damjana Hoste, kupili su ranije većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je njena nominalna vrijednost bila preko milion. Bilo je to neposredno poslije pljačkaške privatizacije hotelsko-turističkog preduzeća u Beranama. Fabrika Gumig je kasnije prelazila iz ruke u ruku, u vrijeme kada je oprema nestajala. U svakom slučaju ostala je priča da su i hotelsko i Gumig bili Hostini „rani radovi”. I njegovih drugova sa sjevera.
Monitor je detaljno pisao i o pljačkanju HTP Berane, koji je „pojeden” kao u najezdi skakavaca. Vjeruje se da su samo umjetnine vrijedne više nego je družina okupljena oko Dvoržaka i Hoste kupila većinski paket akcija ove kompanije. Takođe se vjeruje da su mnoge vrijedne umjetnine, među kojima su bili i triptih Uroša Toškovića, ulje na platnu Aleksandra Prijića, skulptura „Kupačica” – izneseni iz Crne Gore.
Priča se i da su mašine iz, do temelja srušene, beranske ciglane završile kod privatnika u Srbiji. Preletjeti nijesu mogle, osim ako šleperi nijesu imali krila. Kao i u svim drugim slučajevima, neko je za to morao znati i dati odobrenje da se ogromna fabrička oprema i umjetnine prebace preko granice.
Pljačkanje industrijske zone na Rudešu u Beranama i iznošenje materijalnih vrijednosti iz Berana i Crne Gore bilo je, po svemu sudeći, dobro organizovano u sprezi vlasti i tajkuna.
Tufik SOFTIĆ
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice