Povežite se sa nama

INTERVJU

LENA RUTH STEFANOVIĆ, KNJIŽEVNICA: Crna Gora mora da se odboluje

Objavljeno prije

na

Lena Ruth Stefanović rođena je u Beogradu. Diplomirala je ruski jezik i književnost na Univerzitetu Klement Ohridski u Sofiji, gdje je odbranila i magistarsku tezu iz savremene ruske književnosti. Studije kineskog jezika i kulture pohađala je na Beijing Language and Culture Universitety u Pekingu. Završila je Diplomatsku akademiju Gavro Vuković u Podgorici. Živi na relaciji Podgorica – Moskva, gdje je na doktorskim studijama na državnom institutu za ruski jezik A.S. Puškin. Piše kratke priče i do sada je objavila knjige Arhetip čuda i Io triumpe. Bavi se književnim prevođenjem sa ruskog, bugarskog i makedonskog jezika. MONITOR: Prve priče ste objavljivali u časopisu ,,Ars”, onda je nastala knjiga ,,Arhetip čuda” – zbirka crtica iz života. U predgovoru piše da su priče pisane isključivo za fioku, bez namjere da budu štampane. Kako su nastajale priče i kad ste odlučili da ih objavite?
STEFANOVIĆ: Te pričice, crtice iz života, proizvod su mog prilagođavanja Crnoj Gori, pisane su uglavnom u nekim mojim dvadesetim godinama i samim tim su odraz tadašnjih pogleda na našu stvarnost… Odnosno, ubeđenja da postoji neki duhoviti i lagani način da se svari Crna Gora. Kasnije sam se ubedila da taj način ne postoji, da Crna Gora, ipak, mora da se odboluje i otpati.

Mislim da kod većine ljudi te stvari idu spontano, ne verujem da dobri, misaoni pisci imaju u vidu neki kasniji komercijalni uspeh svog dela – odnosno ono što je pisano sa tim ciljem se prilično lako prepoznaje. To obično nije kvalitet.

Ja i dalje obrađujem iste teme – potragu za smislom, crnogorske arhetipe, magičnost našeg postojanja tako često prekrivenu velom apsurda, pišem o onom najboljem u najgorima od nas i o najgorem u najboljima – na neki potpuno drugi način, doduše.

MONITOR: Kažete da je vaša najveća frustracija što ste od malena dresirani da budete dobra Crnogorska, da recitujete Njegoša i da znate porodično stablo petnaest generacija unazad. Rođeni ste u Beogradu, a živjeli u Sofiji, Pragu, Londonu, Firenci, Pekingu… Zašto ste se odlučili da živite u Podgorici?
STEFANOVIĆ: To su neke dosetke iz prve knjige, iz perioda dok sam još na neki laganiji način pokušavala samoj sebi da objasnim to što nam se dešava. Moja porodica se vratila u Crnu Goru devedesetih godina prošlog veka u vreme najvećih političkih previranja. Do tada smo živeli u inostranstvu i sada shvatam da je to čudo što su moji roditelju uspeli da mi usade takvu ljubav prema Crnoj Gori. Mislim da je kriza identiteta i asimilacija dela Crnogoraca nastala upravo zbog pomanjkanja takvog vaspitavanja u nekom određenom periodu – odnosno zbog prenebregavanja sopstvene istorije i nacije i poistovećenja sa nečijom tuđom. To je greška koja nas je mogla koštati države, no srećom te teme su već daleka prošlost.

MONITOR: Ipak, sve vaše priče se dešavaju u Crnoj Gori? Da li je ona za vas baš toliko inspirativna?
STEFANOVIĆ: Meni je Crna Gora bila suđena. Mislim da svako ko je makar nekim poreklom odavde, ili ko je na neki drugi način vezan za ovo podneblje oseti u nekom trenutku taj zov krvi, tu neobjašnjivu ljudima sa strane potrebu da budemo čvrsto povezani sa ovom zemljom i sa svojim narodom, ta veza, spona sa Crnom Gorom osmišljava i nas same, čineći srž našeg identiteta.

MONITOR: Priče su „lagane”, vrlo duhovite, ali u njima se ipak osjeća ironija, kritika svakodnevice i društva?
STEFANOVIĆ: U noveleti Teshuva, po kojoj je i naslovljen ciklus objavljen 2010. u Arsu, a noveleta je zatim objavljena u Short Stories – Contemporary Montenegrin Short Stories u izdanju knjižare Karver, pojedine rečenice duže su od čitavih priča pisanih sredinom devedesetih.

Mada, moram reći da to nije vezano isključivo za neko lično sazrevanje – na tu nepodnošljivu lakoća postojanja moje prve knjige i minimilizam u pisanju velikim delom je uticalo proučavanje kineske misli, neki fundamenti kineske filozofije, poimanje taoa i istočnjačko viđenje nepromenljivosti promene same .

Kasnije sam se mnogo više bavila proučavanjem Talmuda i kabalističke misli i to se, naravno, odrazilo i u pisanju.

MONITOR: Druga knjiga „Io triumpe” veoma je neobična jer su priče povezane sa dvadeset i dvije tarot karte. Kako ste došli na ideju da nam kroz karte pričate događaje iz vašeg života?
STEFANOVIĆ: Proučavala sam umetnost tarota intenzivno deset godina. Dvadeset dva je broj takozvanih velikih tajni u tarotu, arhetipa kako ih je Jung nazvao, odnosno – dvadeset dva mistična stepenika koji svako od nas treba da pređe na svom duhovnom putu.

Ja sam u tom smislu rasla u Crnoj Gori i zato su arhetipi tarota – carevi, đavoli, lude i ljubavnici – u mojim pričama prenešeni na ličnosti iz naše svakodnevice, na naše književnike, političare i druge javne ličnosti, reference su očigledne, a linija koja deli dobro i zlo se nastavlja u nekoj višoj dimenziji gde stvari više nisu crno -bele i često poprimaju obličja viđena u snovima i iskrivljenim ogledalima.

MONITOR: Upravo treba da objavite zbirku „Đavo, autobiografija”. Da li su i pjesme autobiografske?
STEFANOVIĆ: Ne znam da li se bilo šta može staviti na papir, a da nije lično, da nije proživljeno, da nije na neki način pretočeno kroz nas same i makar na čas, bilo deo naše nutrine. Ova zbirka je o bolu, o neveri, o patnji, može se reći naličje moje prve knjige – ali svetlo i tama su nerazdvojni, i čine celinu ne samo rada jednog umetnika već i života samog.

MONITOR: Evropsku nagradu za književnost ove godine dobiće i crnogorski pisac, a laureata bira žiri kojim vi predsjedavate. Šta mislite o savremenoj našoj književnoj sceni?
STEFANOVIĆ: Volim da citiram Vlatka Simunovića, koji je jednom prilikom rekao da su naši pisci i naši pesnici naš najbolji izvozni brend. To je tačno, bez lažne skromnosti i preterivanja. Ne mislim samo na savremene klasike poput Sretena Asanovića i Zuvdije Hodžića, već na pisce sada već srednje generacije – legendarnog Balšu Brkovića čija je uloga u našem društvu bila često na samoj granici između najcenjenijeg pisca i duhovnog vođe; na briljantnog Ognjena Spahića, Andreja Nikolaidisa, Dragana Radulovića i druge.

Kod nas je uloga pisca veoma kompleksna – dobar pisac je ujedno i uzor od kojeg se mnogo očekuje i koji zaista ima veliku odgovornost prema društvu; kod nas je pisanje vokacija, a ne profesija.

Mi imamo sjajne mlade pesnikinje – poput Tanje Bakić, Dragane Tripković i drugih, čije je delo najotmenije i najurbanije lice savremene, evropske Crne Gore.

Znate kako je rekao Orson Vels – Italija je za trideset godina terora, mučenja i krvoprolića pod Bordžijama dala Mikelanđela, Da Vinčija i renesansu, dok nam je Švajcarska za svojih pet stotina godina sveopšte ljubavi, mira i demokratije dala tek sat sa kukavicom.

Tako nekako je i sa Crnom Gorom – mučne, proklete devedesete dale su nam jednu dobru stvar – vrhunske književnike i pesnikinje.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo