Za upis na Akademiju sam se borio, upisao je iz petog pokušaja i tako naučio da bez rada i truda nema uspjeha
MONITOR: Na nedavno završenom Podgorica Film Festivalu prikazan je film”Odvedi me na neko lijepo mjesto” Ene Sendijarević, u kojem tumačite jednu od glavnih uloga. Film je osvojio Srce Sarajeva, ali i nagrade na filmskim festivalima u Seulu, Roterdamu, Tirani… Sada kada film niže zaslužene uspjehe, kažite mi o procesu rada i izboru da vi tumačite glavnu ulogu.
DRAGOJEVIĆ: Sve je počelo pozivom kasting agentice Timke Grahić iz Bosne i Hercegovine koja je tada radila ranu fazu kastinga za dugometražni holandski film. Nakon što smo snimili moje predstavljanje, rekla je da će mi javiti ako budem izabran za audiciju. Mjesec dana nakon prvog susreta, uslijedio je i drugi, ovog puta u prisustvu rediteljke Ene Sendijarević, koja je nakon dvije audicije meni dodijelila jednu od tri glavne uloge – Denisa. Kroz proces sam učio glumu pred kamerama. Mnogo se razlikuje od teatarske glume, jer kao što u teatru postoje pravila, tako postoje i na filmu. Jedno od glavnih načela glume pred kamerama koje sam naučio tokom prvog procesa, kojeg se pridržavam i kojeg ću se pridržavati jeste: Less is more. Sva poenta glume jeste ne glumiti, nego jednostavno biti ja u datim okolnostima.
MONITOR: Film ima humoristični ton, a teme koji obrađuje je život mladih, njihova neprilagođenost, nasilje, migracije, ženska seksualnost… Koliko je važno danas obrađivate baš ove teme, na indirektan način analizirati svakodnevicu i sve probleme kroz koje mladi sa ovih prostora prolaze?
DRAGOJEVIĆ: Mnogo mladih ljudi sa naših prostora svoju sreću traži van granica Balkana. U zemlji u kojoj trenutno živim i studiram, vrše se mnoge podjele koje pritiskaju i guše mladu generaciju poput likova koje ste imali priliku vidjeti u filmu Take me somewhere nice. Zbog toga, mladi se često zatvaraju u sebe, dobijaju razne komplekse zbog kojih se vrlo često ponašaju i nasilno, dobijaju potrebu da se izraze, ali zbog osuđivačke sredine, mišljenje ostaje duboko u njima i nerijetko postaje toksično. Ena je to prikazala u filmu na direktan i indirektan način, uglavnom humorom. I sam Gogolj je u sred svojih predstava na kratko šou prekidao, upitavši publiku čemu se smiju, a nakon što publika ne bi znala odgovor, on bi rekao: Sebi se smijete i nastavljao sa performansom.
MONITOR: Na Sarajevo Film Festivalu prikazana su dva filma u zvaničnoj selekciji u kojima glumite. Pomenuo bih film “Sin” Ines Tanović koji je i otvorio festival.
DRAGOJEVIĆ: Sarajevo film festival je postao najznačajnije mjesto za plasiranje jugoistočnoevropskog filma i mjesto okupljanja svih profesionalaca i publike koju zanima kinematografija.U filmu Sin tumačim lik po imenu Memi. On je najbolji prijatelj glavnog lika Armana, koji je usvojen po rođenju i koji je obilježen kao problematičan momak, iako je veoma inteligentan. Odnos njih dvojice je takav da će moj lik uraditi sve za svog najboljeg druga, potući se zbog njega, čuvati najveće tajne, pa čak i nekom prijetiti smrću. Prvi put sam taj film gledao na samom otvaranju SFF-a. Oduševljen sam energijom koju smo, moje mlade kolege i ja kao tim, donijeli u film. Film je nominovan za BiH oskara tako da ovo možda može biti ulaznica za neko lijepo mjesto, vidjećemo.
MONITOR: Iako ste još student, glumili ste u još nekoliko filmova. Možemo konstatovati da ste jedan od najangažovanijih glumica u svojoj generaciji. Je li bilo teško da se izborite da kao student dobijete sve ove uloge? Kakve su bili audicije?
DRAGOJEVIĆ: Ovaj posao je jedna velika lutrija, ali kako kaže Balašević: Ja ne odustajem od svog broja dok igra traje. Za upis na Akademiju sam se borio, upisao je iz petog pokušaja i tako naučio da bez rada i truda nema uspjeha. Na prvoj godini moj prosjek je iznosio skoro deset i moj kvalitet su vidjeli ljudi sa kojima sam uplovio u svijet filma.Iz projekta u projekat preporučivao sam se svojim vaspitanjem, za šta su glavni krivci moji roditelji, dobrom energijom i naravno talentom za glumu. Audicije meni ne predstavljaju problem i strah već neko neobično zadovoljstvo. Svaki put kad uđem na kasting, trudim se sa budem što prirodniji i da se pokažem u najboljem svjetlu. Mnogo sam srećan što iznova dobijam prilike za rad, a takođe, za projekte kojih je sve više, preporučujem i kolege i koleginice sa Akademije. Nisam jedan od sebičnih ljudi koji će se sakriti u ćošak i krišom pojesti cijelu jabuku pored gladnih ljudi. Uvijek ću je podijeliti na jednake djelove i zajedno sa drugima uživati u trenutku.
MONITOR: U Podgorici, Vašem rodnom gradu, glumite u pozorišnoj predstavi “Ivanov” crnogorskog nacionalnog teatra u režiji Andrija Žoldaka. Kako je bilo imati zajedničke scene sa ocem – Davorom Dragojevićem?
DRAGOJEVIĆ: Proces kod Žoldaka je nešto iz čega sam mnogo naučio o teatarskoj glumi. Andrij ima znanje koje je veličine grada. Velika mi je čast bila raditi sa nekim ko je zaista vješti majstor svog zanata. On za glumce kaže da su kao cvijet koji mora redovno da se zaliva, orezuje i njeguje. Sa tatom mi je ovo bio prvi profesionalni projekat. Uživao sam gledajući ga i diveći se velikom djetetu koje ima u sebi i koje nikada nije izgubio. Bili smo prave kolege i nakon probe bi jedan drugom davali sugestije. Najdraže mi je bilo kada ujutru nakon popijene kafe, tata meni sa osmijehom kaže: Sine, ajmo na posao. U predstavi imam par uloga: Gosta kod Lebedevih, Ivanovu imaginaciju i u poslednjem činu sam preuzeo ulogu Kosiha, mladog kockara-ženskaroša. Svakog mjeseca predstavu igramo u CNP-u i svako ko je nije pogledao, treba doći jer ovakva predstava se ne vidja često.
MONITOR: Studirate u Srajevu, na akademiji koju takođe uspješno pohađaju još nekoliko mladih iz Crne Gore. Zašto je izbor bio Sarajevo?
DRAGOJEVIĆ: Zoran Dragićević, Anja Drljević, Lidija Kordić, Pavle Novaković, Pavle Marković i Ivona Raković su moje kolege iz Crne Gore koji studiraju u Sarajevu. Ekipa koju sam nabrojao su izuzetno talentovani ljudi i važe za dobre i primjerne studente. Sarajevo je grad koji ima duh, dobru Akademiju i dobre profesore. Iz nje su izašli mnogi dobri glumci koje imamo priliku gledati na filmovima, serijama, u predstavama. Vjerovao sam da će mi taj grad donijeti mnoga dobra. Moja očekivanja su bila nadmašena i dobio sam mnogo više nego što sam mislio. Svakome bih toplo preporučio ovaj grad kao mjesto za studiranje.
Miroslav MINIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice