Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Lažni državni udar

Objavljeno prije

na

Pre više od pola godine, dok optužnica u ovom slučaju još nije bila ni podignuta, jedan analitičar je dobro primetio, kako slučaj državni udar u Crnoj Gori, 16. oktobra 2016., ne može da se završi nerešeno, nego će vlast ili dokazati da je deo opozicije pripremao nasilno zauzimanje vlasti, pa će onda taj deo opozicije za to (ne)delo i odgovarati, ili vlast ovo neće dokazati, ali će se onda jasno pokazati kako je upravo ona, to jest ova vlast, čitav ovaj slučaj, fabrikovala i (zlo)upotrebila, za potrebe nasilnog zadržavanja vlasti, a i to je jedna vrsta državnog udara. Danas, usred glavne rasprave pred Višim sudom u Podgorici, jasno je da je po sredi ovo drugo, a ne ono prvo.

Istini za volju, ovo je bilo jasno i pre pola godine, kada je optužnica ugledala svetlo dana. Optužnica za jedno od najtežih krivičnih dela bez i jednog valjanog dokaza. U normalnoj državi, takva optužnica, od strane suda, bila bi glatko odbijena. U Đukanovićevoj latifundiji, ovo niko nije čak ni primetio. Naivni su se nadali da će dokazi uslediti pred sudom, u glavnom pretresu, posebno u fazi iznošenja dokaza. Ali ništa od toga. Postupak pred sudom upravo je u ovoj fazi, ali od dokaza i dalje ni traga ni glasa.

Najpre, nema najznačajnijih materijalnih dokaza, pre svega inkriminisanog oružja. I ne samo da ovoga nema, nego je ovo, prema tvrdnji samog Glavnog specijalnog državnog tužioca (GSDT), po njegovom izričitom nalogu, uništio jedan od svedoka saradnika. U normalnoj državi, ovo bi mogao biti razlog za procesiranje samog GSDT-a, zbog saučesništva u prikrivanju dokaza. U latifundiji, sama ova neverovatna storija dobija ulogu dokaza.

Zatim, pred sudom nema ni dvojice glavnooptuženih, izvanjaca, mrskih Rusa, Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova. Naravno, ukoliko se u prisustvo ne računa, superfantomska egzistencija onog prvog, „Edija”.

Slično je i sa merama tajnog nadzora. Zahvaljujući mitskim merama, koje su obelodanili GSDT i režimski mediji, mogli smo da se obavestimo o komunikacijama jednog od dvojice domaćih glavnooptuženih sa devojkom u inkriminisanom Beogradu, prečestim putovanjima ovoga i drugog domaćeg glavnoptuženog u još inkriminisaniju Moskvu, i sličnim duškokovačevićevskim balkanskošpijunskim minijaturama, ali ne i o bilo kojem a kamo li najtežem krivičnom delu.

Ipak, vrhunac pravnog ništavila ovog procesa, predstavlja svedočenje Glavnog svedoka saradnika (GSS), Saše Sinđelića. Za koje se ispostavlja da je jedini ali superkompromitovani pa stoga i superobezvređeni dokaz čitavog slučaja. Podsetimo samo ukratko, GSS je svojevremeno pravosnažno osuđen za teško ubistvo, u jednoj drugoj prilici proglašen i za neuračunljivog, a još tamo početkom 2000-ih, u jednoj drugoj stvari, po prvi put uspostavio (kompromitujuću) saradnju sa aktuelnim GSDT-om.

Pa sada glavno pitanje i nije ima li dokaza, nego zbog čega je vrhovni oligarh, poznat po zavidnoj uspešnosti u očuvanju vlasti, kada treba i svim sredstvima, uopšte odlučio da u ovaj pravni proces krene bez dokaza, i tako rizikuje kompromitaciju i gubitak vlasti. Odgovor je upravo u onim svim sredstvima. Na dan poslednjih parlamentarnih izbora, 16. oktobra 2016., on očigledno nije imao drugog izbora. Stvarni državni udar, koji je vrhovni oligarh putem fabrikovanja i (zlo)upotrebe lažnog državnog udara, započeo toga dana, bio je jedini način da vlast koju je na izborima izgubio – nasilno zadrži. Neskrivena suština ovog odgovora bila je i ostala – gola sila.

Aktuelni slučaj državni udar ima najveći mogući značaj, i to ne samo za rasvetljavanje nedavne prošlosti, nego, još više, i za proizvodnju neizvesne, nasilne ili nenasilne budućnosti Crne Gore. Zbog toga su ovom slučaju posvećene ne samo ova nego i tri naredne Altervizije.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Koncentraciona vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ili još veći haos

 

 

Umesto onog istorijskog i slavnog: Optužujem, reći ću nešto što se, posebno u našoj maloj i jedinoj, retko, veoma retko kaže: Priznajem. Priznajem da mi je bilo potrebno pune dve i po godine, od 30. avgusta 2020. do početka 2023., da zaključim kako je i tridesetoavgustovska alternativa, u svom najvećem delu, to jest u njenih čitavih ili najmanje 70-90 posto obolela od onih istih bolesti, od kojih je bolovao i boluje i DPS.

Pa sam zbog toga, od tada do danas, objavio nekoliko kolumni o urgentnoj potrebi formiranja koncentracione vlade. Kao, u ovakvim uslovima, najboljem, ako ne i jedinom načinu, za ostvarivanje najznačajnijeg i najmanjeg zajedničkog imenitelja i interesa svih građana Crne Gore. A to je, pre svega, borba protiv mafiokratije i za evropske integracije.

Ovim kolumnama pridružujem i današnju kolumnu. U njoj, kao i u prethodnim kolumnama, neke tehničke elemente menjam, ali ne zbog nedoslednosti, nego zbog neophodnog prilagođavanja ekstremno nestabilnim i promenljivim okolnostima.

Tako, kada sam shvatio, da u Crnoj Gori, ni na jednoj strani, nema onih, koji bi hteli i mogli, da naprave koncentracionu vladu, spustio sam cilj, na formiranje koncentracione vlasti, dakle makar na onaj minimalni sporazum o najmanjem zajedničkom imenitelju/interesu, između vladajuće parlamentarne većine i parlamentarne opozicije.

Umesto da se ovde i sada bavim ovim sporazumom, čiji su elementi uglavnom poznati, mada još uvek nedovoljno razvijeni,  radije ću izneti najmanje tri glavna negativna, veoma negativna faktora, o kojima ne postoji ne samo dovoljna, nego ni minimalna svest, najvećeg broja naših subjekata. A od čijeg što bržeg i potpunijeg osvešćivanja i uvažavanja, odlučujuće zavisi konačno razvijanje onih elemenata i sporazuma. Bez kojeg Crnoj Gori preti najgora moguća opcija. Unutrašnji haos i nasilje većih razmera.

Od ova tri faktora, prva dva su unutrašnji, treći je spoljni. Dva unutrašnja faktora su parlamentarna vlast i opozicija. Ne ulazeći u odmeravanje čija je odgovornost veća, a čija manja, u poslednjih trideset, ali i u potonjih pet godina, ono što je u ovom momentu očigledno, to je da im je današnje ponašanje, u odnosu na kritični sporazum, dosta slično, ako ne i identično. A to je, najkraće rečeno, veliki suficit partikularnog, uz istovremeno još veći deficit zajedničkog zalaganja i interesa. A bez otklanjanja ovog suficita i deficita, naravno, ništa od sporazuma.

Pri tome, nije teško uočiti ni razlike među njima. Dok je kod vladajućih subjekata, čak i unutar same vladajuće većine, najveći problem onaj partikularizam, kod DPS-a glavni problem je ipak mnogo veći, a to je negativno tridesetogodišnje nasleđe. Nebeska Crna Gora iz Skaj aplikacija odnosno mafiokratija. I činjenica da se ova partija od svega ovoga nije ni ogradila a kamoli reformisala. Čak suprotno od toga. Nedavni izbor tridesetogodišnjeg Vrhovnika za Počasnog predsednika ove partije, dovoljno govori o tome.

A ostavljanje ovog istog Vrhovnika, bez i jednog jedinog, makar započetog procesuiranja, za brojna i najteža krivična dela, indikacija je koja upućuje na naš treći, spoljni faktor. Na Kvintu, Brisel i Vašington. Na njihove lobije, realpolitike i geopolitike. Zaista, zar je moguće da je Europol za sve vrhove našeg Vrhovnika imao onoliko Skaj aplikacija, a da za njega samog nije imao ni jednu jedinu?

Ali je i ovo već skoro zastarela stvar. Drugi mandat Donalda Trampa već je najavio još veću, mnogo veću, danas čak nezamislivu haotizaciju i pogoršanje takozvanog međunarodnog faktora. U odnosu na koje će njegovo današnje stanje biti raj.

Rečju, i spolja, i unutra, stanje naše male i jedine, radikalno i brzo se pogoršava. A baba se, kako naš narod kaže, češlja. Ili autor ove kolumne greši? I bolje bi bilo da greši. U tom slučaju ništa. Ali šta ako ne greši?

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Poslednji Behemot

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ne-svijest o njemu. U velikom svijetu i u našoj maloj i jedinoj

 

 

U prošlom broju Monitora, na samom kraju Altervizije, nagovestio sam, da bi trampizam, putinizam, kimdžongunizam i slični oblici novog fašizma, u SAD, Evropi i svetu, pa i u našoj maloj i jedinoj, u prvoj polovini XXI veka, mogli biti gori, čak i od starog fašizma iz prve polovine XX veka. Naravno, to je najviše zbog toga što stari fašisti nisu imali a novi imaju nuklearno i druga oružja za masovno uništavanje. Pa je zbog toga, već najmanje deceniju-dve, po prvi put u celokupnoj ljudskoj istoriji, čitavo čovečanstvo, na samoj ivici nuklearno-ekološke apokalipse i  samouništenja.

Opasnost o kojoj je reč, utoliko je veća ukoliko znamo, da se na njenom preveniranju, kontroli i sprečavanju, u ovom momentu, ne radi apsolutno ništa, još gore, radi se u suprotnom, apokaliptičkom smeru. Ni m od neke, makar i samo inicijalne, ali relevantne međunarodne inicijative. Umesto toga, beslovesno rivalstvo, takozvana realpolitika, kolosalna ne-svest ili odbijanje svesti o opasnosti. I to ne samo u vlastoljubljem opijenim vrhovima vlasti velikih i drugih sila, nego, sudeći makar prema rezultatima poslednjih predsedničkih izbora u SAD, i unutar polovine odnosno nešto više od polovine običnih građana.

Zbog toga je ova kolumna posvećena buđenju i širenju ove svesti. Ovoga puta, podsećanjem i upućivanjem na tri velika mislioca modernog doba, i na tri njihova glavna dela. Na Levijatan Tomasa Hobsa (1588-1679), Behemot Franca Nojmana (1900-1954), i The Modern World-System Imanuela Volerstina (1930-2019). Prvi je bio na samom početku, druga dvojica na produženom zalasku našeg polumilenijumskog (rečima trećeg) savremenog svetskog kapitalističkog sistema. Prvi i drugi složili su se da je Levijatan, starozavetno čudovište poretka, pa čak i njegova ovakva ili onakva autokratija, ipak, manje, a Behemot, starozavetnio čudovište neporetka, veće zlo. Fašizam. Treći nam je ostavio najsistematskiju i najegzaktniju teorijsku i naučnu analizu kapitalizma kao istorijskog sistema i najdublljeg izvora svih njegovih čudovišta.

Verujem da je jasno i zbog čega je u naslovu ove kolumne baš Poslednji Behemot. Pa zbog onog istog razloga koji je istaknut na samom početku ovog teksta. Zbog toga, naime, što posle eventualne nuklearno-ekološke apokalipse ovog Behemota, ne bi više bilo ni jednog jedinog Behemota. Ni Levijatana. Ni Kapitalizma. Ni Čoveka. Ničega. Najjači razlog, da se čudovište neporetka, konačno stavi pod neku, makar i minimalnu kontrolu.

A da li je za sve ovo dovoljna samo svest? Naravno da nije. Svest je samo nužan, ne i dovoljan uslov za to. Dovoljan uslov je moć. Autor ove kolumne potpuno je svestan da tu moć nema. I da verovatnoća, da će uticati na svest i moć onih koji tu moć imaju, na sve trampove, putine i kimdžongunove ovoga sveta, nije velika. Behemotska moć danas se može zaustaviti samo svakodnevnim osvešćivanjem i nenasilnom akcijom masa.

Slična stvar je i sa našom malom i jedinom. I ona zna da tu moć nema. I da je malo verovatno da može uticati na behemotske vrhove velikih sila. Ali se može pridružiti osvešćenoj i nenasilnoj mobilizaciji i akciji čovečanstva. Kao što je to učinila u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 18. septembra 2024., glasajući za Rezoluciju kojom se najveći deo sveta bezrezervno  suprotstavio behemotskom nasilju nad palestinskim civilima Gaze.

Istorijsko ime i slavu, Crna Gora je stekla boreći se oružjem protiv neuporedivo jačih sila. Protiv Otomanske imperije, u četiristogodišnjem ratu, o kojem su pisali Lord Bajron, Aleksandar Puškin i Momir Marković. I protiv fašizma, u Trinaestojulskom ustanku 1941., o kojem su nadahnuto govorili Žan-Pol Sartr, Lajoš Zilahi i drugi. Ali je danas vreme drugačije. Protiv nuklearno naoružanih behemoćana, može se samo osvešćenom i nenasilnom akcijom masa.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Mutant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Donald Trump i trampizam. Stari i novi fašizam

Naslov i podnaslov ove kolumne najkraće sažimaju ono što sledi. A to se izborom Donalda Trampa, na njegov drugi mandat, za predsednika SAD, 6. novembra 2024., samo pojačalo. U tom smislu, već je rečeno, trampizam je bio i ostao samo simptom.

Oni koji se i dalje nadaju i misle da ovaj simptom nije simptom novog fašizma, nego nešto drugo, pri tome se najčešće pozivaju na tri glavne opsesije Donalda Trampa. Onu o tome da će SAD pod njim ponovo postati „velike“ (MAGA), onu o njegovoj merkantilističkoj ekonomiji, i onu o njegovom i američkom libertarijanizmu.

Od ove tri, najveća ali i najopasnija je njegova prva opsesija. Jedan drugi Amerikanac, Imanuel Volerstin, sociolog i otac teorije svetskog sistema, jedan od najvećih, ako ne i najveći naučnik našeg vremena, o ovoj opasnosti, dovoljno je rekao, još u knjizi Opadanje američke moći (The Decline of American Power) iz 2004.

Slično je i sa merkantilizmom i libertarijanizmom Donalda Trampa. Koji spadaju u najstarije mantre kapitalizma. Ali koje se više ne mogu konvertovati ni u šta pozitivno. U neki novi suverenizam pogotovo. Vreme kapitalizma je prošlo. Na stolu su ostale još samo dve opcije. Prva je alternativna i progresivna postkapitalistička globalizacija. Druga je ona Donalda Trampa. Nemilosrdna kapitalistička deglobalizacija, fragmentacija i dehumanizacija. Koja je delom već i počela. Kao spoj najnaprednijih tehnologija i najnazadnijih socijeteta. Kao tehno-feudalizam Janisa Varufakisa. Ili kao Pobesneli Maks (Mad Max) Džordža Milera i Mela Gibsona.

Pri tome, ova velika istorijska regresija, dešava se ispod maske velelepnog ali nepostojećeg političkog centra. I to ne samo u SAD, nego, ne manje, i na najvećem delu Zapada. U Francuskoj i u Nemačkoj posebno. U Francuskoj Emanuela Makrona, bivšeg socijaliste, koji upravo ove 2024., kao đavo od krsta, beži od udružene levice, dok istovremeno sve više zapada u gravitaciju novih fašista Marin Lepen, a sve to u ime nepostojećeg ili, u najboljem slučaju, nejakog i nemoćnog centra. U sličnoj, samo tamo u socijaldemokratskoj i zelenoj  kamuflaži, u Nemačkoj sve više jača, i dolazi do samog predvorja vlasti, ultradesna Alternativa za Nemačku.

Treba li se onda čuditi što se sličan igrokaz igra i u našoj maloj i jedinoj. Pa se i u Podgorici još uvek čeka nepostojeći centar. Uz neke zaista zanimljive lokalne varijetete. Ilustracije radi, i onaj, po kojem, u našoj maloj i jedinoj, ima najviše „antifašizma“ po glavi stanovnika u svetu, i onaj, po kojem su, kod nas, najbučniji „antifašisti“, upravo novi fašisti, oni iz 1990-ih, ali i neki novi.

Na kraju, još samo jedan kratak komentar iz metodologije. Odgovor na pitanje, da li je sve ovo, od velikih SAD, Francuske i Nemačke, do naše male i jedine, zaista proces rađanja i razvijanja novog fašizma, ili je, ipak, nešto drugo i manje opasno, u najvećoj meri zavisi od toga, da li onaj koji ovo pitanje postavlja, u metodologiji društvenih nauka, pripada idiografima, koji smatraju da je svaka društvena pojava individualna i neponovljiva, ili nomoteticima, koji smatraju da u svakoj društvenoj pojavi ima i ponavljanja i zakonitosti. U nezavršenom jednoipovekovnom sporu između ove dve metodološke orijentacije, bio sam i ostao, ne na ovoj ili onoj ili-ili, nego na i-i poziciji i, upravo kao takav, došao sam do zaključka, da sve ovo, na žalost, jeste novi fašizam. Pri čemu, naravno, nisu nezanimljivi ni njegovi idiografski elementi, na primer „demokratski fašizam“, o kojem piše Đovani Arigi, ni njegovi nomotetski elementi, pre svega ona trojna formula fašizma, krupni kapital plus lumpenproletarijat jednako fašizam.

Ali, da na kraju kažem i to da, čak i kada bi me neko od takozvanih čistih idiografa ubedio, da sve ovo nije nikakav novi fašizam, nego nešto drugo, ne bih se kolebao ni oko toga, da je to drugo, gore čak i od fašizma.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo