Da li se država konačno zainteresovala za slučaj beranske Ciglane, fabrike koja je nakon privatizacije porušena do temelja? Policija je počela da „prikuplja obavještenja od građana”. Tako je naslovljen zapisnik koji je dobio predsjednik sindikata ove kompanije Veselin Radičević nakon što je sa njim obavljen informativni razgovor u Odjeljenju za privredni kriminal UP Područne jedinice Berane.

„Bio sam iznenađen kada sam dobio telefonski poziv. Samo sam pitao gdje ste bili do sada” – kaže Radičević.

On podsjeća da su radnici još prije dvije godine pisali državnom tužiocu i tadašnjem ministru policije, ali da nije bilo nikakvog odgovora ili interesovanja za njihov problem.

PROBLEM DRŽAVE: „Nije to samo naš problem. To je problem države. Po ovakvom modelu kako je to urađeno sa našom fabrikom, svako ko kupi iz stečaja neku kompaniju, može da radi sa njom šta hoće, pa i da je sruši. Neće biti da je baš tako. Postojale su neke kupoprodajne obaveze i neko ko je to morao da prati” – dodaje Radičević.

Kako Monitor saznaje, osim predsjednika sindikata, inspektori za privredni kriminal saslušali su još četiri osobe u vezi sa „slučajem Ciglana”, među kojima i vlasnika te privatizovane kompanije, podgoričkog biznismena Petra Đurišića.

„Mi smo sproveli policijske radnje onog trenutka kada smo dobili zahtjev Osnovnog državnog tužioca. Prikupili smo određene podatke i slučaj vratili tužiocu na dalji postupak” – rekao nam je sagovornik iz beranske policije.

Šta je moglo da prethodi naglom interesovanju državnog tužioca za privatizaciju Ciglane Rudeš, dvije godine nakon njenog rušenja? Sva prilika da je inicijalna kapisla bilo pismo koje su nakon jednog neuspjelog sastanka krajem maja u Beranama Osnovnom državnom tužiocu uputili generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore Srđa Keković i potpredsjednik Opštine Berane Radivoje Merdović.

RUŠENJE BEZ DOZVOLE: „Prije skoro dva mjeseca Unija slobodnih sindikata je organizovala sastanak na koji smo pozvali Ministarstvo ekonomije, tužilaštvo, stečajnog sudiju i stečajnog upravnika, i predstavnike Opštine Berane. Taj sastanak nije uspio jer se odazvao samo potpredsjednik Opštine, i mi smo zajednički uputili dopis Osnovnom državnom tužiocu da preispita privatizaciju Ciglane, s obzirom na to da je tamo vlasnik sam sebi uveo stečaj i oslobodio se radnika” – kaže Keković za Monitor.

On dodaje da su Unija i potpredsjednik Opštine nakon toga uputili dopis i Ministarstvu ekonomije sa namjerom da se organizuje novi sastanak u Beranama i da se preispitaju svi navodi radnika Ciglane koji očekuju da budu upošljeni „jer se kupac privatizacionim ugovorom obavezao da investira u Ciglanu i održavanje proizvodnje”.

„Mi smo u međuvremenu bili dosta zauzeti drugim poslovima, ali ono što znamo je da nijesmo dobili odgovor iz resornog ministarstva, i da taj novi sastanak na temu Ciglane još nije održan” – kaže Keković.

Informacije u vezi sa tim potvrđuje nam i potpredsjednik Opštine Berane zadužen za privrednu djelatnost Radivoje Merdović.

„Tražili smo od državnog tužioca da se ispita zakonitost rušenja fabrike. Ona nije kupljena da bi bila rušena, to je prvi industrijski objekat u našem gradu. Da bi je rušio vlasnik je morao da ima dozvolu iz Opštine, a nije je imao. Osim ako je nije dobio na nekim noćnim sedjeljkama, u posebnim stanjima. Pisanog traga, uglavnom, o tome nema” – kaže Merdović.

PRIVATNI BAHATLUK: Merdović ističe da se principijelno zalaže da se preispitaju „sve sumnjivo, netransparentno, tajanstveno i centralizovano sprovedene privatizacije u Beranama”.

„Želimo da znamo prije svega ko su kupci i kakve su njihove obaveze. Evo, mene između ostalog, vrlo zanima ko je, recimo, kupac i vlasnik Hotela Berane. Znate li vi da mi kažete” – pita Merdović.

Slučaj beranske ciglane, bez ikakve sumnje, predstavlja najdrastičniji primjer privatnog bahatluka u Crnoj Gori. Podgorički biznismen Petar Đurišić je polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio ovu fabriku, koja je zapala u probleme, za svega 254 hiljade eura.

Kupovina jeste obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja. Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u narednih dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.

Radnici tvrde da ništa od toga nije ispoštovano, uprkos nekakvom nalazu komisije koju je poslalo Ministarstvo ekonomije.

„Ta komisija na čijem je čelu bio izvjesni Slobodan Perović konstatovala je da su sva ulaganja ispoštovana i u krajnjem je dala pozitivno mišljenje o privatizaciji. Nas je to malo začudilo, a onda smo saznali da je taj gospodin Perović bio potpisnik ispred Agencije za privatizaciju i strana ulaganja da će pratiti investiranja. Kako se od njega mogao očekivati objektivan izvještaj. Javno ga pitam da li i dalje vjeruje Đurišiću na riječ da će napraviti novu fabriku. Nema problema, samo neka nam kaže kada će to biti, i kada ćemo ponovo biti upošljeni. Lakše ćemo da spavamo”- kaže Radičević.

Da apsurd bude veći, ministar ekonomije Branko Vujović, nakon nalaza te komisije, na poslaničko pitanje u vezi sa ciglanom odgovara da nije zadovoljan privatizacijom ove kompanije.

STEČAJ I OTKAZI: Ko bi, uostalom, mogao biti zadovoljan, koliko god se trudio da žmuri? Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. To je i učinio, uz pomoć radnika, kojima je obećao da će nova fabrika biti vrijedna 20 miliona eura i da će predstavljati posljednju riječ tehnike.

„Pitali su nas zašto smo mi na to pristali? A ja vas pitam šta bi se desilo da on najavi takva ulaganja, a da mi kažemo ne može? Javnost bi nas pojela. Bili bi neprijatelji države” – kaže Radičević.

Onda su počeli da prolaze mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa. Izgovor je bila globalna finansijska kriza i nemogućnost zatvaranja finansijske konstrukcije, odnosno dobavljanja kredita po povoljnim uslovima.

„Mi ne možemo uzeti kredit od 12 do 13 odsto kamate, i tako skočiti sebi u stomak. Promijenile su se okolnosti na tržištu kapitala” – ponavljao je Đurišić, obećavajući čvrsto da od toga posla ne odustaje.

Uslijedilo je nešto što je malo ko očekivao i što je takođe nezabilježena praksa u crnogorskoj privredi. Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice zbog devet hiljada eura duga uveo stečaj u beransku Ciglanu koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrija građevinskih materijala Opeka. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika, šaljući ih na biro rada.

DVOSTRUKI SUDSKI ARŠINI: „To je nečuveno. On samom sebi i nama uvodi stečaj zbog devet hiljada, a Katel duguje Opeci oko sedamdeset hiljada po osnovu zakupa bagera koji je za naše potrebe kupio nakon rušenja Ciglane. Taj bager nikada nije stigao u Berane, odrađuje mu poslove u Podgorici, ali u ugovoru o korišćenju stoji da je dužan da na osnovu toga svakog mjeseca Opeci uplati četiri hiljade eura. Sada mi tražimo da se zbog toga duga uvede stečaj Katelu, ali Privredni sud ima izgleda dvostruke aršine” – kaže bivši predsjednik sindikata Ciglane.

On se pita kako je moguće da Crna Gora koja uvozi godišnje, kako tvrdi, dvadeset pet miliona eura opekarskih proizvoda, dozvoli rušenje jedine ciglane u državi.

„Može biti da su namjere gospodina Đurišića da napravi novu fabriku bile iskrene, ali da je prosto zagrizao preveliki kolač. U svakom slučaju on je Ciglanu platio 254 hiljade eura, a ostalo mu je nakon rušenja pet hektara zemljišta na atraktivnoj lokaciji, vrijednog dva miliona” – kaže Radičević.

Priča o beranskoj Ciglani time nije završena, mada je zaplet odavno kulminirao. Sada ostaje da se vidi da li će rasplet ići preko državnih institucija, odnosno državnog tužioca, i da li će biti još nekih konkretnih radnji, krivičnih prijava u lancu odgovornosti i slično, ili će se sve završiti na policijskim saslušanjima i prikupljanjima obavještenja.

Tufik SOFTIĆ