Staro je pravilo u odnosima s EU: nikada nije gotovo dok zaista nije gotovo. To vrijedi i za Crnu Goru čiji su zvaničnici sve do nedavno bili uvjereni da će 1. juna naša zemlja dobiti datum početka pristupnih pregovora s Briselom. Jer, u situaciji kada pokazuju apsolutnu nemoć i nesposobnost da se suoče s ekonomskim i socijalnim problemima koje su sami izazvali, samo im uspjeh u evropskim integracijama može biti marketinški adut za domaću upotrebu. No, naši čelnici ništa suštinski ne čine od onoga što Brisel i Berlin od njih već godinama traže. I dalje se bave formiranjem radnih grupa, komisija, odbora i pododbora. Vlada Igora Lukšića pokazala se sasvim nedoraslom da se uhvati u koštac s bilo kojim strukturnim problemom crnogorskog društva i ekonomije i stoga izgubila svoj raison d’etre. Lijepo lice režima koju je nastojao prikazati i demonstrirati mladi predsjednik Vlade, topilo se lani kao snijeg na Primorju. Kap u čaši prelili su izlet u Maroko, odnos prema organizatorima protesta u Podgorici i – KAP. Njegova Vlada je postala prepreka bržem napredovanju Crne Gore k EU. Evropljani s vidnom nelagodom konstatuju da je Crna Gora 2011. završila slično kao 2010. godinu. Više niko nema dilema da li će Lukšić biti crnogorska Jadranka Kosor, ili crnogorski Dmitrij Medvedev. Njegovog mentora Mila Đukanovića evropski analitičari s pravom nazivaju crnogorskim Putinom.
A naš je Putin još prošlog ljeta poručio da „nikog nećemo priložiti kao žrtvu na oltar evropskih integracija”. Poruka je bila jasna: Vlada neće demonstrirati odlučnost u borbi s korupcijom i organizovanim kriminalom, „ahilovim petama” ove zemlje, a samim tim ni napraviti Crnu Goru državom vladavine prava. Lukšić je i dalje bio ohrabrivan da to ipak učini. Nije se usudio. Svojim nečinjenjem potrošio je sve kredite na Zapadu.
Zato ovih dana mora da guta gorke pilule koje mu stižu s tih strana, a kojih će ubuduće biti sve više. Prvo je objavljeno da je američka agencija Stratfor još 2009. godine zaključila da je ,,cijela Crna Gora, uključujući i njenu Vladu, u organizovanom kriminalu”, a slične ocjene iznijela je i njemačka fondacija Fridrih Ebert. Naime, u godišnjem izvještaju o stanju u našoj zemlji ocjenjeno je da će ,,zbog bliskog miješanja politike, ekonomije, korupcije i organizovanog kriminala Crna Gora teško u bliskoj budućnosti moći da ispuni uslove za ulazak u EU”. Konstatujući da vlast ovđe nije promijenjena od 1945. godine, eksperti ove ugledne njemačke organizacije ocijenili su da je Crna Gora ,,polukonsolidovana demokratija”. Nikada do sada se ovako oštre kritike sa Zapada nijesu čule na račun crnogorskih vlasti, a činjenica da dolaze iz SAD i Njemačke daje im dodatnu težinu. Stoga je logično što je jedan funkcioner Demokratske partije socijalista izjavio da su ,,zbunjeni ovim ocjenama i da, ukoliko se one pokažu zaista tačnim, Crna Gora neće uspjeti da u junu dobije datum za početak pristupnih pregovora s EU”.
Čini se da se u crnogorskoj vladajućoj koaliciji još ne shvata da nema više manevarskog prostora za kalkulacije, ni vremena za omiljenu taktiku ,,aktivnog čekanja”. U njezinim redovima dnevno narastaju strah i nepovjerenje prije svega od unutarstranačkih obračuna. Đukanović za sada kontroliše situaciju držeći na ,,tihoj vatri” najistaknutije ,,sumnjive prijatelje” Svetozara Marovića i Filipa Vujanovića. Prvog, istragama oko niza sumnjivih poslova po Budvi, posebno onog oko Akva parka, a drugog odbijanjem da ga podrži za još jedan predsjednički mandat. Sve ostale bliske saradnike vezao je funkcijama, privilegijama, novcem i zataškavanjem njihovih afera.
Đukanović procjenjuje da bi žrtvovanje nekog zvaničnika moglo urušiti cijeli sistem, pa je mogućnost da se bar jedan slučaj korupcije na visokom nivou u Crnoj Gori procesuira do juna veoma mala. Takav stav imaće za posljedicu gubljenje koraka u pridruživanju Uniji, a posljedice će na svim poljima po Crnu Goru bile veoma loše. Naša zemlja bi izgubila i tzv. prvenstvo u evropskim integracijama na Balkanu, jer Srbija, kako je poručio britanski premijer Dejvid Kameron, ukoliko nastavi da ide putem na kome se sada nalazi i otarasi se balasta Kosova, nema razloga da uskoro ne počne pregovore o ulasku u EU.
Osim nekoliko drugorazrednih lobista u nekim evropskim institucijama, Đukanović i Lukšić više nemaju nikog ko bi ih podržao u Berlinu i Briselu. Ekspresnim ćeranjem njihovog i Marovićevog prijatelja Silvija Berluskonija s funkcije italijanskog premijera, akcije crnogorskih čelnika na Zapadu pale su na minimum. U tom kontekstu razumljivo je što su se nedavnim sklapanjem sporazuma s Putinovom partijom, ponovo okrenuli ,,majčici Rusiji”. To se dešava u po njih veoma lošem trenutku, jer retorika i potezi Putina pokazuju da je on otpočeo hladni rat sa Zapadom.
U evropskim prijestonicama novi-stari predsjednik Rusije se prihvata kao nužno zlo. Tako nešto se, međutim, neće prihvatiti u Crnoj Gori, u dvorištu EU. Izvjesno je takođe da ni Putin neće pristati da se ćeraju iz Crne Gore ,,strateški investitori” koje je upravo on ovđe poslao. Crnogorski zvaničnici razapeti su na sve strane. Računi prošlosti svom su silinom došli na naplatu.
Mustafa CANKA
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice