Dvojica Pobjedinih uglednika iz Sarajeva Marko Vešović (67) i Šemsudin Radončić (55), podnijeli su, kako su izvijestili režimski mediji, krivičnu prijavu protiv Monitora, njegovog suvlasnika Miodraga Perovića, direktorice Milke Tadić Mijović, glavnog urednika Esada Kočana i zamjenika glavnog urednika Veseljka Koprivice. ,,Prijavljeni se terete da su izvršili krivično djelo negiranja genocida, negiranja četničkih zločina i veličanje fašizma u produženom trajanju, šireći tako rasnu i vjersku mržnju, podsticanje na nasilje i kršeći osnovna ljudska prava na pravdu i sjećanje miliona Jevreja, Srba, Crnogoraca, muslimana i svih drugih žrtava nacizma…”

Sarajevski par za te teške zločine podastro je debele dokaze. Prvi, Monitorov komentar u kojem je ocijenjeno da je lijepo to što predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić osuđuje rehabilitaciju Draže Mihajlovića, ali i da bi bilo red da razjasni i svoju ulogu u pranju biografija bivših Miloševićevih saboraca sadašnjih njegovih koalicionih partnera. Drugi dokaz – Monitorov feljton od Vezirovog do Zidanog mosta, objavljen prije tri godine.

Pošto smo se kao inkriminisana četvorka na mrtvo ime isprepadali od Kusovčevih kolumnista i Milovih tužilaca, ostali smo bez teksta što se tiče naše odbrane, ali imamo veliku moralnu obavezu da odbranimo lik i djelo pokojnog Branislava Kovačevića, istaknutog crnogorskog istoričara i univerzitetskog profesora.

Služeći su falsifikatima i ispisujući bezočne laži o nama, po Vešoviću i Radončiću ispalo je da je Kovačević četnik, ma šta to značilo u njihovoj verziji.

Veseljko Koprivica je po knjizi Branislava Kovačevića Stradanje crnogorskih četnika 1944-1945. pomenuti feljton samo pripremio, a nije njegov autor kako tvrde Pobjedini kolumnisti. Feljton je objavljen u trinaest nastavaka počev od 27. marta 2009. godine, a počinje intervjuom sa Kovačevićem pod naslovom Kako su stradali crnogorski četnici u Sloveniji. Kovačević je, iako teško bolestan, rado pristao da govori za naš list, i, kako se pokazalo, to je, nažalost, bio njegov posljednji intervju.

Uzgred, u to vrijeme Šemsudin Radončić bio je ne samo saradnik Monitora, nego i član njegove redakcije.

Povod i za intervju i feljton bila je vijest o otkrivanju masovnih grobnica u Sloveniji, u kojima se nalaze i posmrtni ostaci crnogorskih četnika. Vijest je izazvala veliku pažnju na prostoru bivše Jugoslavije, ali nije bila iznenađenje za istoričara dr Branislava Kovačevića. On je godinama proučavao dokumenta o sudbini četnika posljednjih dana Drugog svjetskog rata. Rezultat tih istraživanja je i njegova knjiga Stradanje crnogorskih četnika, koja je objavljena 2005. godine u Podgorici.

,,Trebalo je da prođe 45 godina od završetka Drugog svjetskog rata pa da se sazna šta se dogodilo sa desetinama hiljada ustaša, domobrana, bjelogardejaca, četnika, ljotićevaca, nedićevaca i Kozaka na zapadnim jugoslovenskim granicama krajem i po završetku Drugog svjetskog rata. Kada su topovi već bili zaćutali, mnogi od njih likvidirani su bez suđenja. Ta tema je prvi put otvorena raspravom povodom objavljivanja izvoda iz studije slovenačke publicistkinje

Spomenke Hribar 1985. godine o tragediji slovenačkih domobrana i njenog predloga o slovenačkom nacionalnom pomirenju i podizanju zajedničkog spomenika u Ljubljani svim slovenačkim žrtvama. Zanimljivo je da je to dočekano burnim reagovanjima i u Sloveniji i u Hrvatskoj”, kazao je Kovačević na početku intervjua Monitoru.

To je i u Crnoj Gori decenijama bila tema o kojoj se malo pisalo. Kovačević je to objasnio činjenicama da je ,,represivna ideologija nametala zaborav ćutanjem” i da su mnoga dokumenta još nedostupna istoričarima.

,,Vrijeme nameće zahtjev da se omogući saznavanje istorijske istine o onome što se dešavalo na jugoslovenskim zapadnim granicama u zimu 1944/45. i u proljeće 1945. Treba utvrditi istinu o sudbini više hiljada naoružanih crnogorskih četnika i brojnih izbjeglica, koji su krajem novembra i početkom decembra 1944. napustili Podgoricu. Istina se sigurno neće saznati sve dok arhive ostanu zabravljene i nedostupne istraživačima”, kazao je Kovačević u pomenutom intervjuu Monitoru.

Kovačević je kao posebno vrijedne knjige o crnogorskim četnicima izdvojio studiju Radoja Pajovića Kontrarevolucija u Crnoj Gori, zatim Đilasov Revolucionarni rat i Pramen tame Mihaila Lalića. ,,To su prvorazredna svjedočanstva o tom vremenu”.

Osvrnuo se i na publikacije o četničkom pokretu koje su se u novije vrijeme pojavile u Srbiji i Crnoj Gori. Konstatujući da je objavljeno više literarnih i istoriografskih radova o četničkom pokretu ,,s jasnom tendencijom revizije istorije”, Kovačević je, govoreći za naš nedjeljnik, upozorio: ,,To je zapravo izgovor da se negira doprinos narodnooslobodilačkog pokreta antifašističkoj pobjedi i komunizam optuži za sva zla u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnom periodu. U njima se ranija oficijelna jednoznačnost preobrazila u drugu, ideološki suprotstavljenu i isto tako isključivu i linearnu. Dok antifašizam u Evropi i danas predstavlja stožernu moralnu, političku i civilizacijsku okosnicu, u najvećem dijelu bivših jugoslovenskih republika njegova suština se relativizuje. U Crnoj Gori se uporno istrajava na podizanju spomenika Pavlu Đurišiću, kao ‘prvom crnogorskom ustaniku’. U srpskoj istoriografiji, dijelom i u crnogorskoj, pojedini istoričari proglašavaju četnički pokret antifašističkim. Bard jugoslovenske savremene istoriografije Branko Petranović utvrdio je da je četnički pokret samo deklarativno antifašistički. Četnici nijesu bili ideološki, nego vojnički saradnici okupatora”.

Ove stavove Kovačević elaborira i u predgovoru knjizi Stradanje crnogorskih četnika, upozoravajući da se radi o ,,poplavi radova bez neophodne kritičnosti i jednoznačnog prikazivanja prošlosti, s izrazitim ideološkim i antikomunističkim nabojem”.

U feljtonu se prećutkuju, tvrde uortačeni Vešović i Radončić, svi zločini Pavla Đurišića, ali ne i njegove „vrline”. A, već u prvom nastavku feljtona Monitor je objavio dio iz Kovačevićeve knjige koji svjedoči kakve su to ,,vrline” u ,,borbi” protiv fašizma i njemačkog okupatora krasile Pavla Đurišića. ,,Prije pokreta trupa Njemci su uslišili molbu Pavla Đurišića i sa svojim ranjenicima avionima noću prebacivali i pedeset četnika teških ranjenika za Zagreb, odnosno Beč. Bila je to velika usluga četnicima. Njemačkim avionima nijesu prenijeti svi četnički, kao ni njemački ranjenici zbog nevremena koje je onemogućavalo avio-letove.”

U feljtonu je citirano između ostalog i ovo iz Kovačevićeve knjige: ,,Četništvo je bilo anahroni, prevaziđeni u svakom pogledu, i vojnički i politički konzervativni pokret”.

Sad čekamo da ugledna Pobjeda i njeni ugledni kolumnisti Monitor optuže za deportaciju izbjeglica, etničko čišćenje Bukovice, organizovani kriminal u Crnoj Gori… Za Pobjedu Srđana Kusovca, za koju je ratnohuškačka Pobjeda bila akademija nauka, ništa nije nemoguće. To nas ne dodiruje. Ali, bio bi red da na monstruozne optužbe, koje idu i na račun pokojnog Branislava Kovačevića reaguju njegove kolege – istoričari.

Istoričar, političar, profesor

Branislav Kovačević, akademik DAN-u, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću, umro je 5. juna 2009. godine u Podgorici. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu. Bio je profesor, pomoćnik i zamjenik republičkog sekretara za obrazovanje, nauku i kulturu, sekretar Pedagoškog savjeta Crne Gore, predsjednik SSRN Titograda i Crne Gore, direktor Istorijskog instituta Crne Gore.

Bio je predsjednik Društva istoričara Crne Gore, član Senata Univerziteta Crne Gore, predsjednik Saveza za fizičku kulturu Crne Gore i član Predsjedništva Jugoslovenskog olimpijskog komiteta.

Autor je knjiga: Komunistička partija Crne Gore 1945-1952, Crvena mrlja (koautorstvo), Đilas heroj -antiheroj, Od Vezirovog do Zidanog mosta, sudbina crnogorskih četnika, Savezničko bombardovanje Crne Gore 1943-1944…

Dobitnik je Ordena rada sa zlatnim vijencem, nagrade Oktoih i Oslobođenja Podgorice, kao i više priznanja za rad u oblasti sporta.

Istorijsku nauku zadužio je svojim ukupnim stvaralačkim djelom koje je i značajno i obimno. Pri tom, nije se libio ni najdelikatnijih stvaralačkih tema, koje su drugi zaobilazili.

Kovačevićeva knjiga Stradanje crnogorskih četnika je obimna studija od blizu sedam stotina stranica, za koju je autor koristio brojne izvore.

U njenom pisanju pomogli su mu, pored ostalih, kako navodi u Predgovoru, poznati crnogorski istoričar dr Radoje Pajović, dr Bojka Đukanović, profesorica i bivši dekan Filozofskog fakulteta u Nikšiću, publicista Marijan Miljić. Recenzenti su bili dr Slavko Vukčević i dr Milan Terzić.

Veseljko KOPRIVICA