Poseban događaj za ljubitelja poetske riječi predstavlja upoznavanje pjesnika kome je postalo tijesno u jezičkom iskazu, pa traga za novim odnosom riječi i posve drugačijim kontekstom, ne izbjegavajući pritom ni preformulaciju riječi koja kao takva, iako nova djeluje posve razumljivo i prirodno, jer bi u protivnom to predstavljalo teror nad dušom čovjekovom, preko iste riječi koja je samo njen blijedi odraz.

Smjestiti poetske opservacije ovoga poete moguće je jedino u drevni mitološki kontekst i njegovu univerzalnost. Na ovaj način postaje dostupno veliko intelektualno poimanje Gradimira Gojera, ali ipak nije mjerljivo ni za samog pjesnika, jer samo tako se naslućivanjem nedostižnosti uvijek kreće iznova sa novom nadom i željom da vidici dopru dalje od vidljivog, jer prava pjesnička riječ ne dozvoljava uniformno definisanje.

U tom smislu Sizifov put jeste put pjesnika na izvjestan način, ali kao što mit o Sizifu živi, i dalje traje, pa osim uzaludnosti ima i pouku po kojoj ljudski duh ne posustaje pred preprekama. Ne miri se ovakav duh sa datostima nastavljajući približavati orlovski vijek kraju, no ipak uskrsla mramorja upućuju i na drugačije mogućnosti, sve ovisno od strane sa koje je sve započelo; vraća li se Iskonu preko onostranog trajanja, a jednako se prisutno i tamo i ovamo.

No ipak Vrijedi živjeti razmak od Nausikajina/ Vriska do odisejske istrage… pored svih brodoloma u kojima Vrisak Princeze daruje život i nudi nadu da postoji put, ali i da je taj tren dragocjeniji od ostatka, poput onog koji nam nudi i Njegoševa „Noć skuplja vijeka”. Cijena takvog stremljenja, mjerena svakodnevnim aršinima previsoka je. Haračlije ne moraju bdjeti; oni i pospani dobijaju harače (Razmak).

Sva težnja prema lijepom, a ono nema alternative, bez obzira na tlapnje kako o ukusima ne treba raspravljati postaju bespredmetne. Kako povjerovati kanibalu da se o ukusima ne raspravlja!? U takvom kontekstu ta težnja ka estetici gubi vjerodostojnost kako kaže ovaj čudesni pjesnik o čijoj poeziji javno promišljati u nekim trenucima postaje veliki rizik s obzirom na misaonu razuđenost za koju je potrebno imati dobru saznajnu podlogu. Zna Gradimir Gojer da nadanje stanuje u umjetnosti, koju ne treba naučno raščlanjivati, jer ona ne mora ništa dokazivati, a u nekoj dalekoj budućnosti će je i nauka potvrditi.

Kako poslati poruku ako se ne povjeruje krilatoj misli, koju nakon očajničkog pjeva ipak čeka uzlet i neka nova svjetlost svanuća (Inat posljednje ptice). Sjeta kojom je pjesma prožeta nije paralizirajuća, već ona koja opasno izoštri sva čula kako ljepost u svom kratkom trajanju ne bi otišla neprimijećena. Ko će je učiniti vječnom, ako ne pjesnik?

Stoga Gojer u molitvenom šapatu (Na bjelini Međugorskog zida) prepoznaje i svu bol čovjekovu, bol koja je nesnosna a sva naša; čuje on kameni jek i zvuke muzike i zadnji psalm, jer svi damari su uskomešani pa se i sva ta ośećajnost utapa u rajski mir blagog gospinog pogleda o kojem se samo sanjati može.

Svjetlost u plamenu božanskom (Lojanica) i vjesnik smiraja gnjeva zbog pregrešenija ne sagorijeva niti posrće ispred moćnog mraka hukom jer raskrižju kobnom povjesnica je neumoljivi svjedok! Božanska poruka glasi: Ja sam onaj koji jesam! I dobro zaključuje Gradimir Gojer: Mi s njom jesmo! Sa povjesnicom svjetlosti, dakako!

Daljim iščitavanjem ove poezije ostaje zagonetno i donekle intuitivno golicavo, koji je to hram u kojem je Gojer jedini monah i egzarh, čuvar dragocjenosti, kada u nekom gotovo zaumnom momentu ostaje samo muzika i svećenika glas traje. Je li to glas iskušenika, koji je dobio toliku moć, pa pjesnik, kako sam kaže: Naričem, radujem se, / Ohol sam, ohol, oprosti… Čemu kajanje, čemu radost, čemu suze, ako ne zbog čarolija tuzemnosti, raznih, koje mogu udaljiti od uzvišenog cilja! (Ovdje, onkraj staklenog sveca; Golubica iz Bijakovića; Putnik za vječnost; Na brdu ukazanja)

Za Gojera život bez nade zasigurno postaje prizorište bez svetosti, pa tako, kako je bilo i za očekivati, bol biva hram u kome obitavaju oni što shvataju da kod čovjeka samo taj i takav ośećaj može imati sadržajnost, koja nije samo puka neprijatnost za čula, već cijela životna povijest sa svim značajkama ljudskog, dakle Božanskog bića! Zato poeta i zaključuje: Ostajemo njemacima smrtnosti/ I neočerkivano; besmrtni jesmo! (Zabluda „E”)

Pjesnik sumnja ali ne kako bi poništio često bolna saznanja, već zato što voli tu čudnu kreativnu skepsu koja otvara nove vidike, pa zato gotovo ironično na klupi u parku upisuje mali križ našega vjeruju!, jer samim imenovanjem neizrecivog i smještanjem u vremensko-prostorne okvire ljudske slabosti i nesavršenosti, sve osuđujemo na prolaznost i time oduzimamo svojstva koje vjerovanju kao ishodištu postanja pripadaju. (Park).

Kod Gojera ni ljubav nije od ovoga svijeta. Zato čulnost i postaje ritual u raspolućenosti između ove i one obale Aheronta. U toj dvojakosti se slavi samoća bez nade, jer obale su jedno u svojoj nepomirljivosti, pa zato tu Bog nas sanja i šuti (Stoljetna hladovina; Poziv „T”).

I konačno, život umjetnika daje tragičan pečat našoj nesavršenosti, sa svim osobenostima antičke tragedije; problem na koji artista upućuje se ne rješava, ali njegova poruka post festum izoštri čula, nekim čudom probuđene, nedefinisane, našminkane rulje pozera, pa su stoga Na posljednjoj izložbi Nade Pivac/ Najviše su pričali o prošlom životu/ Slikarice koju za života jedva/ Da primjećivali jesu.

Uz sve rečeno valja napomenuti da pjesnička zbirka Lađar sa Aheronta, akademika Gradimira Gojera, predstavlja zaokruženu i koherentnu cjelinu u kojoj se ništa ne dešava slučajno i ništa nije nasumice postavljeno. Tome svjedoče i naslovi ciklusa, koji tvore novu pjesmu ukoliko se stave u isti kontekst:

Kod našeg lava, vremešnog,
u grbovniku, slutnja,
šapat Isusov, drhtavica.
Ljetni panoptikum,
Plavi herbarij, ili o „E” molu.

Uz zahvalnost autoru što mi je dozvolio da se poigram naslovima ciklusa, ova zbirka, prave ljubitelje poetske riječi ne može ostaviti ravnodušnima.

Sreten VUJOVIĆ