Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Kulturni rasizam Zapada

Objavljeno prije

na

I lumpenrasizam u našoj maloj i jedinoj kao njegov najvulgarniji oblik

 

Opravdavajuće, mrzilačke i ubilačke ideologije postoje od kada je čoveka i čovekovog sveta a to je unazad sto do dvesta hiljada godina. (U tom pogledu više nam govori odličan film Apokalipto Mela Gibsona nego sve naivne utopije našeg vremena.) Ipak, svaka od ovih ideologija, uvek je konkretno istorijski oblikovana, konkretnim istorijskim sistemom kojem pripada. Tako i moderni rasizam. U njemu sigurno ima recikliranih komponenti iz predmodernih vremena i sistema, ali je njegov glavni izvor, snaga i funkcija, kapitalizam kao moderni polumilenijumski istorijski sistem. I Zapad kao njegov polumilenijumski, globalni i geopolitički domen.

Istorijska, strukturalna i funkcionalna sraslost modernog kapitalizma, rasizma i Zapada, ubrzano se razgolićuje u poslednjih sto godina, u kojima ovaj istorijski sistem prolazi svoju istorijsku krizu, opadanje i kraj. Po Imanuelu Volerstinu, ocu teorije svetskog sistema, to je period od početka Prvog svetskog rata početkom dvadesetog veka do sredine dvadeset prvog veka. To jasno pokazuje i ubrzana mutacija i smenjivanje rasističkih patogena ovog sistema. Tako, samo u ovih oko sto potonjih godina, ovaj patogen promenio je najmanje tri svoja glavna ubilačka soja.

Prvi je bio onaj stari, prastari, biološki rasizam ili soj, koji je, udružen sa najnaprednijim tehnologijama prve polovine dvadesetog veka, kulminirao u obliku starog fašizma. Nakon teškog poraza i kompromitacije, biološki rasizam je zamenjen drugim, socijalnim rasizmom takozvane neoliberalne ekonomije i kapitalizma u poslednjih četrdeset godina. Iako i on već prilično kompromitovan, ovaj patogen je među nama i dalje. To je ono naizgled benigno, „pobednici“ i „gubitnici“, ili, u našoj lokalnoj varijanti, „oni koji su se snašli“ i „oni koji se nisu snašli“ u takozvanoj tranziciji, što permanentno opravdava odnosno nastoji da opravda, opasno rastuću nepravednu ekonomsku i klasnu polarizaciju.

Treći je kulturni rasizam Zapada. Dok socijalni rasizam vlada kao vladajuća ideologija unutar zapadnih ali i ostalih pojedinačnih društava savremenog sveta, kulturni rasizam Zapada je vladajuća ideologija u globalnim razmerama. Opravdavajuća a kada zatreba i ubilačka funkcija socijalnog i kulturnog rasizma, to je ono što je ovim dvema vrstama rasizma zajedničko. Što, naravno, ne znači da su ova dva današnja patogena, ekskluzivni patogeni Zapada. Autor ove kolumne dugo je imao neku vrstu pozitivne predrasude o Istoku a posebno budizmu. Posle etničkih progona i nasilja nad muslimanskom manjinom Rohinja u Mijanmaru pre pet godina, neretko predvođenih i od strane lokalnih budističkih sveštenika, postao je oprezniji.

Kako god, poenta je u tome da ono što važi za Zapad, važi i za sve druge istorijske i globalne entitete, pa i za čoveka kao vrstu u celini. A to je njihova izrazita dvostrukost, ambivalencija i kontradikcija. Čovek, Zapad, Istok, to su vrhovi svetlosti i ponori tame. Pravi džekilihajdovski potencijal. I realizacija koju pokazuje i dokazuje celokupna čovekova istorija. Koja je uvek i do kraja multifaktorska i neizvesna.

Tek nakon ove uvodne, opšte i istorijske konceptualizacije, moguće je razumeti i današnju dramu Ukrajine, Evrope i sveta. Koja je i sama samo najava moguće nuklearne apokalipse čitavog sveta. Pri čemu najviše zabrinjava nedovoljna svest o samoj ovoj mogućnosti. U glavi poluludog Putina i njegovih sledbenika u Rusiji i šire, pa i u Crnoj Gori, plamti fantazija o obnovi Ruskog sveta, srednjovekovnog carstva i cara, kao alternative mrskom Zapadu. U realnosti, Putinova Rusija je nezadovoljna i usplamtela državnokapitalistička poluperiferija jednog jedinstvenog svetskog kapitalističkog sistema. To najbolje znaju sami ruski oligarsi i silnici. Imena dovoljno govore. Ekonomska i svaka druga zavisnost od Zapada još više. Zbog toga su NATO i Putinova Rusija deo jednog jedinstvenog smrtonosnog međunarodnog političkog mehanizma. Koji funkcioniše kao negativna hemija. U kojoj dva neprijatelja podižu i hrane jedan drugog.

Odgovornost Putinove Rusije za rat i ratne zločine u Ukrajini danas je najveća i najočiglednija, ali ne treba zaboraviti ni odgovarajući doprinos i odgovornost Zapada, posebno SAD, za ovakav razvoj u Ukrajini i drugim delovima sveta, u poslednjih trideset, a posebno u poslednjih deset godina. A posebno ne treba dopustiti kulturnim rasistima na obe strane da svoje zločine opravdavaju zločinima druge strane. I to je, nedavno, odmah nakon napada Putinove Rusije na Ukrajinu, najbolje sažeo Noam Čomski, inače poreklom Jevrej iz Ukrajine, kada je ponovio i aktualizovao ono o čemu je pisao i govorio decenijama, naime da su ratovi i ratni zločini vladajućeg Zapada u poslednjih nekoliko decenija i vekova poznati, nesporni, i, najvećim delom, nažalost, nekažnjeni, ali da oni nikako ne mogu da opravdaju isto takve ratove i ratne zločine Putinove Rusije danas u Ukrajini.

A sve prethodno, opet, bilo je samo približavanje stanju naše teme, kulturnog rasizma i kapitalizma, u našoj maloj i jedinoj. Crna Gora jeste samo jedna mala tačka na (polu)periferiji svetskog kapitalističkog sistema, ali se aktuelna ukrajinska drama tog sistema, i njoj odnosno nama, veoma približila. Pa se zbog toga i naša tema, u našoj maloj i jedinoj, baš rasplamsala. U ovoj kolumni, o ovom našem plamu, još samo dva kratka komentara.

Prvi od ova dva komentara prosto primećuje kako kulturni rasizam Zapada, u Crnoj Gori ovih dana, ima najogoljeniji oblik ispoljavanja. Kao još jedan, treći oblik onog lumpenstva, o kojem je u relevantnoj literaturi već dosta pisano. Prvi oblik ovog lumpenstva bio je „lumpenproletarijat“ Karla Marksa i drugih marksista još pre oko sto pedeset godina. Drugi je bila „lumpenburžoazija“ Andre Gunder Franka, koju je ovaj razvio na odgovarajućem iskustvu Južne Amerike druge polovine dvadesetog veka. Treći je ovaj naš, u poslednjih trideset godina. „Lumpenrasizam“, da ga ovde tako nazovemo. Zaista, asocijacija odnosno analogija je neizbežna i jaka. Kada čujete naše (bez)brojne mafiokrate, od vrhovnika do poslednjeg oligarha, o mladim partijskim kadrovima i bojovnicima da i ne govorimo, kako, u vezi sa aktuelnom ukrajinskom tragedijom, patetično i lažljivo liju suze, i govore o „vrednostima Zapada“, sve vam je jasno. Da to nisu nikakve vrednosti, ni Zapada, ni bilo koga, ni bilo čega drugog, nego samo njihove beskonačne oligarhijske maske. Propagande, narativi i alati. Putem kojih oni samo skrivaju stvarno stanje stvari.

Naš drugi kratki komentar baca nešto jaču svetlost upravo na ovo stvarno stanje stvari (i ono njegovo najogoljenije ispoljavanje). To je kapitalizam, realkapitalizam, svetski kapitalistički sistem. U njegovoj poznoj, veoma poznoj, ultramonopolističkoj, oligarhijskoj i apokaliptičkoj fazi. I to na njegovoj uvek, a posebno danas, usplamteloj (polu)periferiji, na kojoj se, oduvek, pa i danas, najogoljenije, pa onda i najvidljivije, ispoljavaju sve njegove glavne patogene karakteristike. Posebno dve takve. Njegovo ekstremno nasilje, „permanentna prvobitna akumulacija kapitala“, kako je ovu, u jednoj od najinteligentnijih parafraza našeg vremena, nazvao Samir Amin. I njegova ekstremna, opravdavajuća, a kada zatreba i ubilačka ideologija kulturnog rasizma Zapada, kako je ova ideologija nazvana u ovom kratkom tekstu.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Naša

Objavljeno prije

na

Objavio:

A nebeska

 

 

Naslov ove kolumne je najkraći podsetnik na Našu malu i jedinu. Crnu Goru 1990-ih i 2000-ih. Posebno na nas, njene tadašnje i sadašnje indipendiste. A podnaslov, najkraći, ali i najsumorniji podsetnik, na njenu današnju, mafiokratsku realnost. O kojoj je, pre nekoliko godina, počeo da nas obaveštava Europol. Preko danas već (ne)slavnih Sky odnosno nebeskih aplikacija.

Ali zbog čega uopšte podsećanje na jednu od najsramnijih stranica naše novije istorije? Zar je to uopšte bilo neophodno? Na žalost, jeste. S tim što razlog za ovo nije obična ljudska zaboravnost, nego nešto što je mnogo, mnogo složenije, dublje i jače. Elementarna politička nekonsekventnost.

A spektar ove nekonsekventnosti, u današnjem crnogorskom društvu, zaista je izuzetan, širok i sveobuhvatan. I, naravno, počinje sa DPS, a kako bi i moglo da bude drugačije. Posle čitavih trideset godina nesmenjivosti vlasti ove partije, i samo pet godina tridesetoavgustovske alternative, koja se najvećim delom pokazala kao ista ili slična, DPS je ponovo postao pojedinačno najjača politička partija u Crnoj Gori. Što, samo po sebi, dovoljno govori.

Nakon izostajanja ustavne zabrane ove partije 2020., zbog njene najveće političke odgovornosti za ratove i ratne zločine 1990-ih, a onda i za mafiokratiju, sve do danas, i danas, naravno da je morala da izostane i reforma i oslobađanje te partije, od njenog strašnog istorijskog balasta. A jedini dobitnik iz svih ovih izostanaka, do današnjeg dana, ostao je magnumkrimenski vrh ove partije, na čelu sa njenim Vrhovnikom, od skoro još i Počasnim.

Spektar elementarne političke nekonsekventnosti današnje Crne Gore, nastavlja se sa takozvanim bivšim DF, štagod to danas značilo ili ne značilo. Koji je nekonsekventnom DPS ostao kao glavni partner. U takozvanim identitetskim polarizacijama, koje su bile i ostale glavni alat i maska za one magnum krimene. Zajedno sa DPS, negde oko tri četvrtine političkog tela naše male i jedine. Kako 1990-ih, kada su se, onako udarnički, takmičili u lojalnosti nebeskoj Srbiji, tako i danas, kada se, ovako identitetski, svesno ili nesvesno, to oni najbolje znaju, takmiče u podršci našoj a nebeskoj.

Pa ipak, najtužniji deo našeg današnjeg političkog spektra, one naše elementarne političke nekonsekventnosti, jesu Naši bivši, da ih i ovde tako nazovemo. Indipendisti iz slavnih i herojskih antiratnih 1990-ih, koji su nakon ovih, postali sateliti DPS, i posluga na dvoru Vrhovnika.

U poslednjih nešto više od dve i po godine, preciznije od pada četrdesettreće vlade Crne Gore u avgustu 2022., kada sam izgubio poslednju nadu u tridesetoavgustovce, nekoliko puta sam se zalagao za takozvanu koncentracionu vladu svih. Za ovu i ovakvu vladu, kao najmanje lošu, ako ne i kao najbolju, zalažem se i danas. Ali danas znam, da ove i ovakve vlade, ne može biti, bez ispunjenja najmanje dva prethodna uslova. Bez makar početka krivičnopravnog procesuiranja Vrhovnika i vrha DPS, za najteže ratne zločine 1990-ih, i organizovani kriminal nakon toga.

Drugi prethodni uslov je manje zahtevan, ali ne manje značajan. To je ona toliko puta pominjana,  ali istovremeno i isto toliko ignorisana, minimalna politička reforma DPS. Čiji bi simbolički početak morao biti javno i principijelno odricanje od svog Počasnog, odnosno Vrhovnika.

Bez ostvarivanja ova dva minimalna prethodna preduslova, taoc mafiokratije, naše, a nebeske, ostaće ne samo DPS, uključiv i one u njemu, koji pokazuju makar prve znake političke emancipacije, nego i cela Crna Gora. A to je ipak previše.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Tramp(izam)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrh ledenog brijega

 

 

Donald Tramp i trampizam samo su vrh ledenog brega. A vrh ledenog brega, koji je iznad površine vode, i zbog toga vidljiv, samo je dve jedanaestine ovog brega. Što znači da je mnogo veći deo ukupne mase ovog brega, njegovih devet jedanaestina, ispod površine vode, i zbog toga nevidljiv. Naravno, ne za sve, nego samo za one koji ne znaju ništa, ili čak i ne žele da znaju bilo šta, o ledenom bregu koji pluta u vodi.

Metafora iz naslova i podnaslova ovog teksta sasvim je opravdana, zbog toga što su oni koji vide dalje i dublje od samog Donalda Trampa i trampizma, kao našeg vrha ledenog brega, ne samo u Crnoj Gori, nego i u svetu, u manjini. Još gore, u manjini su i oni koji uopšte žele da vide dalje i dublje od ove dve jedanaestine. I još jedna važna, čak najvažnija stvar. Devet jedanaestina aktuelnog međunarodnog sistema i haosa, koje neki ne vide, a neki i ne žele da vide, nisu proizvod Donalda Trampa, nego upravo obrnuto, ova „very special“ osoba je proizvod tog sistema i haosa, u poslednjih više od trideset godina. Zbog toga se na ovoj osobi kao takvoj i ne treba previše zadržavati.

Ovo poslednje, posebno i zbog toga, što ne male zasluge za drugi mandat ovog ekstremnog egocentrika, ima i establišment Demokratske stranke, koji je, u poslednjih trideset i više godina, ne jednom, nego više puta, izdao radne klase koje je predstavljao, setite se samo sa koliko upornosti je ovaj establišment već dva puta odbio Bernija Sandersa, predvodnika levog krila ove stranke. I zbog toga što se isto ili slično dogodilo i događa, i na celom Zapadu, i u čitavom svetu. Tako da su ne samo SAD, nego i čitav Zapad, i čitav svet, ostali sa ostacima levice koja je daleko od kritične mase. Pa i SAD, i Zapad, i čitav svet, dramatično isklizavaju u ultrakapitalizam i novi fašizam to jest trampizam. Koji, međutim, može biti i gori, mnogo gori od starog fašizma Benita Musolinija i Adolfa Hitlera.

Ali, čak ni ovo nije sve. Teorija svetskog sistema Imanuela Volerstina, već je predvidela mogućnost ne samo jednog nego najmanje tri velika kraja do sredine našeg odnosno XXI veka. Prvi je kraj hegemonije SAD, sa otvaranjem pitanja novog hegemona, ili nekog novog, kolektivnog i koliko-toliko demokratskog upravljanja svetom. Drugi je kraj kapitalizma kao polumilenijumskog istorijskog i svetskog sistema. Treći je kraj čoveka kao vrste koja postoji već sto do dvesta hiljada godina.

A ako je za išta zaslužan nesrećni Donald Tramp, onda je to veliko i trostruko razgolićivanje. Najpre i najočiglednije, to je razgolićivanje SAD hegemonije, koja završava na najsramniji mogući način, bahaćenjem nad žrtvom, napadnutom i nejakom Ukrajinom, i izdajom višedecenijskih saveznika, EU i drugih. Ništa manje, to je i potpuno razgolićivanje tržišne i kapitalističke mitologije, uvođenjem onih krajnje voluntarističkih i haotičnih carina. Na kraju, ali i najviše preteće i zabrinjavajuće, posebno zbog toga što i ovo vide ili hoće da vide samo retki, to je pretnja samom opstanku čoveka kao vrste. Za početak, dovoljno je samo udubiti se u poglede, retorike i mimike, trojice lidera na planeti, koji raspolažu nuklearnim oružjem, u zenice i ostalo Donalda Trampa, Vladimira Putina, i Kim Džong Una. Ne morate biti neuropsihijatar da bi videli. Ludilo u kojem, pored haosa, ima i sistema.

A Crna Gora? Koliko je u njoj onih koji o svemu ovome, pa i o opasnosti za opstanak ljudske vrste, uopšte imaju svesti? Uz pomoć jedne jezičke figure, koju je svojevremeno koristio Vuk Drašković, naš odgovor na ovo pitanje, mogao bi da glasi, da se takvi u našoj maloj i jedinoj mogu nabrojati, ne na prstima jedne ruke, nego na prstima jedne, daleko bilo, invalidne ruke. Situaciju donekle olakšava to što naša mala i jedina nema nuklearnu bombu. Mada je i njena populacija deo ljudske vrste, tako da i ovo olakšavanje situacije, baš i nije neko.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Tri sporazuma

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ništa. Zbog čega?

 

Da odmah razjasnimo pitalicu iz naslova i podnaslova ovog teksta. Tri sporazuma su: Koalicioni sporazum parlamentarne i vladine većine u Crnoj Gori iz 2023., Barometar 26 Vlade Crne Gore iz 2024., i Sporazum između vlasti/PES i DPS/opozicije u Crnoj Gori sklopljen uz posredovanje EU od 15. marta 2025. I ništa, u smislu da, makar do danas, nijedan od ovih sporazuma, nije ispoštovan, a u određenim momentima, poslednji od njih, čak odmah nakon potpisivanja, izazivali su reakcije suprotne od samih sporazuma, dakle povećane identitetske polarizacije, koje namerno ili nenamerno ali svakako usporavaju ili onemogućavaju evropsku integraciju Crne Gore. Zbog čega?

Zaista, zbog čega? Kada je potpuno jasno da su evropska integracija i savladavanje mafiokratije, jedini i najmanji zajednički imenitelj, identitetski ali i klasno veoma razlomljenog i ranjivog crnogorskog društva. Kada je evropska integracija, već godinama, ako ne i decenijama, jedan od retkih, ako ne i jedini, više nego dvotrećinski konsenzus građana Crne Gore. Kada je alternativa ovome, produžena i opasna haotizacija. I unutrašnje nasilje većih razmera, da ne kažemo građanski rat, zbog toga što kod nas ima previše onih, koji na izazivanju ovoga udarnički rade dvadesetčetiri časa, ali, kao, ne vole tu reč.

Pa onda, još jednom, zbog čega ova beskonačna politička korektnost, retorike i potpisivanja, uz istovremenu beskonačnu opstrukciju istog? Odgovor se nameće sam od sebe. Neiskrenost potpisnika. Preciznije, nekih potpisnika. Kojih? Sudeći prema realnom političkom ponašanju, pre svega, reč je o ponašanju dela bivšeg DF, ili, preciznije NSD i DNP, kada je o vlasti reč, i o ponašanju DPS i njegovih satelita, kada je o opoziciji reč. A šta se krije ispod ove neiskrenosti? Pa, očigledno, uverenje ovih aktera, da je za njih, njihova takozvana identitetska stvar, ipak, preča i važnija, od svega ostalog, uključiv i evropsku integraciju Crne Gore.

A da li ovi akteri znaju, da je najveći deo identitetskih polarizacija, već godinama i decenijama, samo alat i maska za crnogorsku mafiokratiju? Neki znaju, neki ne znaju. Naša pretpostavka je da najveći deo vrhovništava ovih subjektata zna ali za to ne haje nego naprotiv to zloupotrebljava za svoj politički i partitokratski ćar, dok najveći deo njihovih običnih sledbenika to ne zna, što ove druge, naravno, ne oslobađa u potpunosti odgovornosti, nego tu odgovornost samo kvantifikuje i precizira. A na vrhu crnogorske mafiokratije i svih rečenih vrhovništava je i dalje vrhovnik broj jedan. A u našoj maloj i jedinoj i dalje produženo i opasno dvovlašće nove vlasti i stare mafiokratske moći. Do kada?

Sve prethodno može da se formuliše i ovako. U Crnoj Gori, naravno, ima i svesti, i snaga, i aktera, koji su iskreno za realizaciju tri sporazuma o najmanjem zajedničkom imenitelju, ali su i ta svest, i te snage, i ti akteri, još uvek daleko od kritične mase. Ono, međutim, što je još više zabrinjavajuće, to je činjenica da su u Crnoj Gori, svest, snage i akteri koji prate i razumeju aktuelno i preteće stanje međunarodnih odnosa, još dalje od kritične mase.

A ovo poslednje, potencijalno i dodatno otežava sve naše unutrašnje sporazume i nesporazume. Zbog najmanje dva krupna razloga. Prvo, zbog toga što su male države, kao što je Crna Gora, čak i u relativno stabilnim, mirnim i normalnim međunarodnim vremenima, kao što su bretonvudska osamdesetogodišnja vremena koja upravo odlaze, prilično nemoćne i ograničene. I drugo, zbog toga što, od drugog mandata Donalda Trampa, počinje veliki haos u međunarodnim odnosima, koji će za ovako male zemlje, pa i za našu malu i jedinu, biti još veći problem i iskušenje.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo