Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2019. oduševilo, a šta smatraju za promašaj
Lena Ruth Stefanović, književnica
Tradicionalne manifestacije
Ove godine se nastavilo više sjajnih tradicija, po kojima se Crna Gora sve više prepoznaje: Ratkovićeve večeri poezije, UnderhillFest, festival Odakle zovem, treća po redu izložba Dnevnik čitanja, koju su realizovali profesor i đaci danilovgradske Gimnazije, a pod pokroviteljstvom Fondacije Petrović Njegoš; Biblioteka u Budvi je imala tradicionalno dobar promotivan program, sa predstavljanjem aktuelnih pisaca i djela iz Crne Gore, regiona i svijeta; naše umjetnice su nas veličanstveno predstavile i u okruženju, Marina Abramović izložbom Čistač u Beogradu, a Olja Knežević je u Hrvatskoj dobila nagradu VBZ. za neobjavljen roman – Katarina, Velika i Mala. Centar savremene umjetnosti nas je i 2019. radovao izvanrednim izborom postavki, a meni lično kulturni događaj godine je ipak objavljivanje i promocija knjige Tanje Bakić Brajan Džons i njegov bend. U smislu kulturne i duhovne dekontaminacije, smatram da je nepocenjiv doprinos kurseva mindfulnessa, koji se u organizaciji Mindflness Montenegro redovno održavaju u Podgorici.
Za one koji se profesionalno bave umjetnošću duže vremena, ne vjerujem u neke velike promašaje: neka knjiga ili izložba može biti aktuelnija ili popularnija od druge (istog autora i umjetnika), no srećom kod nas se sam taj status „umjetnika“ ne pripisuje lako i de facto garantuje određeni kvalitet. Uvijek nas mogu neprijatno iznenaditi naši političari, i mada govorimo o kulturi ne mogu da ne istaknem jedan ne samo kultorološki, već i civilizacijski korak unazad: u Skupštini Crne Gore na sjednici održanoj poslednjeg dana jula, nije usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola. To je sramota. Ne možemo u Evropu flertujući sa vjerskim radikalizmom.
Balša Brković, pisac
Osobeni duh
U sjećanju ovoga građanina događaji koji su obilježili 2019. su – Radovan Zogović u tri toma (CID i ZUNS), ugledna zagrebačka nagrada VBZ Olji Knežević i njenoj Katarini, FIAT i ti dani u Podgorici koji su obilježeni osobenim, fiatovskim duhom, zatim Božo Koprivica i njegova fascinantna Vježbanka Danilo Kiš, hrabar i vizuelno zanimljiv Hamlet Ane Vukotić u CNP, Bečanovićeva Vlatka ali i širi izbor za francusku nagradu Markiz de Sad koji je Bečanović zaslužio francuskim prevodom romana Arkej, Ljubišina nagrada Dragu Jančaru… Mislim da je i ljetošnji Festival kulture mladih održan u Beranama događaj koji vrijedi zapamtiti i podržati…
A promašaj? To što i dalje komesarske bukve kroje sudbinu crnogorske kulture, a jedan od rezultata toga je da sve više mladih stvaralaca, pisaca, slikara, filmadžija, muzičara bježi odavde… I nije im za zamjeriti, zov normalnosti je neodoljiv ako živite u kulturi čija je mjera jedan smiješni dvor i njegove dvorske lude… To ne samo da je promašaj danas, mnogo su veće i strašnije posljedice koje ćemo osjećati sjutra. Ali, ovdje sjutra nikoga ne zanima.
Atvija Kerović, direktor izdavačke kuće “Almanah”
Promovisanje “manjinske kulture”
Moram da iskažem svoju razočaranost što u većini najmoćnijih institucija, i ove godine, nije prepoznata važnost permanentnog promovisanja “manjinske kulture”. Tako se propuštaju i odlažu prilike da se naša zemlja istinski transformiše u multikulturno društvo. To se jasno vidi iz spiska kulturnih događaja upriličenih tokom Podgoričkog kulturnog ljeta, Decembarskih dana kulture, dva sajma knjiga u Podgorici, Crnogorskog narodnog pozorišta i uvidom u kulturne rubrike naših dnevnih listova.
U fokusu mojeg interesovanja za kulturnu scenu u Crnoj Gori su knjige. Zato ću da istaknem kao pozitivan primjer, suprotan od navedenih, knjige Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja: Aleksandra Čogurića Avdo Međedović Ženidba Smailagić Meha (analiza nematerijalnih i materijalnih elemenata orijentalno-islamske kulture u epu), Pjesmarica Julija Balovića i Pjesmarica Andrije Balovića (zbornici pjesama iz Perasta, iz 18. vijeka, koje su priredili Aleksandar Radoman i Adnan Čirgić). Iz produkcije “Almanaha” ističem izuzetno značajna izdanja i autore: Šerbo Rastoder, Murteza Karađuzović (1865-1941) – muftija crnogorskih muslimana, Elbisa Ustamujić, Svjetovi u kovitlacu – o poetici Huseina Bašića i Saladin Dino Burdžović, Rifat (Tršo).
Od ostalih žanrova, na mene je najjači utisak ostavila pozorišna predstava Gradimira Gojera “Deportacija”,(po tekstu Željka Vušurovića), izvedena u prepunoj velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici.
Vanja Vukčević, muzička kritičarka
Muzički centar Crne Gore
Kada je riječ o muzičkoj umjetnosti u Crnoj Gori, najdominantniji utisak u 2019. na žalost nije pozitivan, budući da smo bili svjedoci nepostojanja osnovnog preduslova za rad i realizaciju planiranih aktivnosti i programa JU Muzički centar Crne Gore, a to je infrastruktura. Crnogorskom simfonijskom orkestru, mjesecima “bez krova nad glavom”, onemogućen je dalji razvoj, jer rekostrukcija zgrade nekadašnjeg Doma vojske ni nakon sada već dugog niza godina nije okončana. Mnoga planirana gostovanja dirigenata i solista sa našim državnim orkestrom su iz tih razloga morala biti otkazana, a sezona u većoj mjeri improvizovana. Ipak, izvjesno je da ovakvo stanje neće potrajati još dugo, te da će se ulaskom u novi objekat otvoriti sasvim novo poglavlje razvoja crnogorske muzičke kulture. Dragocjen doprinos nematerijalnoj kulturnoj baštini u 2019. dale su ,,Crnogorske narodne pjesme” Miodraga A. Vasiljevića, nedavno promovisano izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Muzičkog centra Crne Gore kojeg čini bogata muzička riznica folklornih melodija iz svih krajeva Crne Gore
Stefan Bošković, pisac i scenarista
Bez velikog iskoraka
Vrlo je teško napraviti presjek, pogotovo u noćima novogodišnjih praznika. Prebiram po protekloj godini i trudim se da nekog ne izostavim, ali samo prebiranje znači da se veliki iskorak i nije desio. Veliki kao što je bilo prošlogodišnje učešće filma Ti imaš noć Ivana Salatića na venecijanskom festivalu. Ono što je zaista na mene ostavilo utisak, a kao događaj je vrijedan za crnogorsku književnu scenu jeste zbirka poezije Ilije Đurovića Brid. Drugi događaj je svakako moje upoznavanje i fascinacija podgoričkom klapom Štiglići koju sačinjavaju nekoliko učenika srednje muzičke škole ” Vasa Pavić”.
O promašaju i promašajima teško da bih govorio ove godine, naročito o konkretnim promašajima. Skloni smo da omalovažimo sve što i proviri nos u jedva izlegli prostor crnogorske kulture, tako da ću ove godine ostati blag. Možda iduće izvadim sablju.
Anđelka Nenezić – producentkinja
Nezavisna kulturna scena
Može se reći da u Podgorici i Crnoj Gori ima dosta kulturnih dešavanja. Mnogi, u oblasti filma i pozorišta zavređuju pažnju domaće i regionalne, pa i svjetske javnosti. Tu mislim na institucionalnu kulturu. A šta je sa kulturom iniciranom od strane civilnog sektora? Ima li mjesta za nezavisnu kulturnu scenu u Crnoj Gori i civilni sektor kao ključni akter promjena jednog društva u svim oblastima. A od kulture treba početi. Ono što je vidljivo, a neophodno za razvoj kulture jednog društva je ograničeno postojanje nezavisne kulturne scene, koja promoviše savremenu crnogorsku umjetnost i kulturu. Ona je još uvijek na margini crnogorskog društva, s obzirom na to da nema infrastrukturu za realizaciju svojih projekata, a i razmjenu programa sa civilnim sektorom okruženjea. Svakako mogu da istaknem pokretanje Kolektora od strane Saveza arhitekata Crne Gore kao doprinos produkciji i promociji savremene kulture i umjetnosti Crne Gore i regiona. Možda su manjak entuzijazma i prisutnost straha ono što nedostaje civilnom sektoru u oblasti kulture u Crnoj Gori. Za to je kriv sistem koji nema sluha za inicijative koje potiču sa adrese civilnog sektora. U državi u kojoj niču muzički festivali u koje se ulaže da bi se i vratilo, zaboravili smo prave kulturne vrijednosti i događaje koji će podstaći konzumente na dalje ramišljanje i stvaralaštvo. Ono što će kulturna javnost Crne Gore osjetiti kao nedostatak je odlazak Sloba Milatovića, koji je koračao tom “uskom ulicom” nezavisne kulturne scene poslednjih 40 godina.
Vuk Perović, filmski kritičar
Snažan festivalski filmski zamah
Pozitivno – filmska publika u Podgorici. Podgorica tokom proteklih deset godina ima snažan festivalski filmski zamah i rezultati su više nego vidljivi. Bez obzira da li govorimo o festivalima koji već traju deceniju ili o onim mlađim, jasno je da Podgorica ima publiku za drugačiji filmski izraz nego što to nude komercijalni bioskopi. Ta borba nije laka nigdje, ali su rezultati tu. Valjano programiranje, dostupnost aktuelnih naslova, pokazuju da bez obzira na brojne realne probleme, od kojih je najteži piraterija, publika želi i hoće da vidi ono što se događa u svjetskoj kinematografiji, ono što prikazuju najveći filmski festivali, djela o kojima se govori, autore koji itekako imaju šta da kažu i koji istražuju i pomjeraju filmski jezik. Osim festivala, pojavljuju se i drugi programi koji pokazuju da ta publiku želi da vidi aktuelne naslove i u redovnijem ritmu nego što to nude festivali koji se prirodno održavaju jednom godišnje. Dobar primjer za to je program CNP-a Cinema Studio, ali i nekoliko novih inicijativa koje su okrenute razvoju filmske publike, nudeći promišljen sadržaj, nepotcjenjujući gledaoce, omogućavajući im da vide ostvarenja koja bar na dva sata mijenjaju ljude, a tako i svijet.
Negativno – razjedinjenost. Svjedoci smo da kada je god neka inicijativa imala podršku esnafa, našao se način da se ona i realizuje. Da je takvih inicijativa više, vjerovatno da bi se stvari mnogo brže mijenjale. Ne bi trebalo da bude toliko teško da se pronađu zajedničke osnove, a pojedinačne razlike ostave po strani i da se onda bori se za profesiju jer sistem koji funkcioniše i koja im pravila je dobra vijest za sve.
Branka Otašević, glumica
Svaki pomak je za pamćenje
Promašaj i događaj godine… U ovom dimu od magle zvane “praznično ludilo” čovjek ne zna šta je proživio – od sjaja jelki i dosta lažnih osmijeha. Gladni smo sjaja i ljepote života, pa i ne znam šta smo imali u 2019. Svaki događaj nalik “Pazaru” smatram hranom za dušu za naš narod, za dječije osmijehe. Svaki festival, svaki pomak…
A promašajem smatram činjenicu da u Crnoj Gori u to malo dana ljeti, kada svi uživamo u divnom bogatom programu naših festivala, u kojem se svi ponaosob potrude i dovedu najbolja djela prethodne godine – da stave u par dana premijere i onemoguće da čovjek stigne na svaku.. Kao da se i tu takmičimo da međusobno ne damo užitak i raj. I promašaj mi je svaki dan kada nema kastinga i nema snimanja, nema serija, nema filma, ljudi? Ne oduzimajte nam to.
Aleksandar Gavranić, glumac
Bez jasne vizije
Negativan utisak – uporno ne izlazimo iz “ti meni ja tebi” sfere koja predstavlja idealan ambijent za uzgajanje prosječnosti. Čini mi se da nam nedostaje jasna vizija jer se mnogo toga svodi na proizvoljne odluke donijete od strane proizvoljno odabranih ljudi koji odlučuju o važnim stvarima. Šta je kultura? Šta je njena osnovna funkcija? Zašto nam je uopšte potrebno pozorište ili film? Šta su moralne obaveze svakog kulturnog radnika? Premalo se bavimo suštinskim pitanjima i suštinskim problemima. Vrlo rijetko preispitujemo odluke koje direktno utiču na živote svih nas. Dominira nezainteresovanost, letargija i fatalno odsustvo ljubavi.
Pozitivan utisak – svi ljudi koji se bore svojim talentom i bespoštednim davanjem; koji posjeduju stav, princip i radnu etiku su pozitivan utisak protekle godine. Takvih ljudi je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Meni lično takvi ljudi daju snagu i vjeru u bolje sjutra.
Tijana Todorović, dizajnerka
Dado u Parizu, „Grudi“ u Seulu
Teško mi je da govorim na pitanje s obzirom da ne živim u Crnoj Gori i ne dolazim tako često doma. Definitivno mogu istaći kao kulturni događaj, i sa tim činom sam bila u toku, konačno postavljanje slika Dada Đurića u Pompidou u Parizu. Od maja Dadove slike se nalaze u dvije sobe – Dado i njegov uticaj na slikarstvo 20. i 21. vijeka i Dadove slike zajedno sa slikama njegovih svjetskih savremenika. Ovo je značajno za našu kulturu, kao i promociju, a posebno je značajno što se tokom prethodnih godina dosta manipulisalo u našim medijima oko “Dadove sobe” koja zapravo nije postojala sem tokom kratke postavke povodom njegove smrti. Pored pomenutog na sajtu Pompidoua možete prelistati dio kolekcije Dadovih slika, grafika i crteža koje su vlasništvo pomenutog muzeja u Parizu.
Nažalost u Crnoj Gori izložbe sa slikama i crtežima Dada Đurića se olako doživljavaju i prate ih priče koje ne priliče kulturi. Kao važan kulturni događaj navodim da će Podgorica konačno dobiti zgradu muzeja koja se čeka možda i duže od zgrade gradskog pozorišta. Posebno me raduje što sde crnogorski stvaraoci i njihovi radovi se sve više predstavljaju na međunarodnoj sceni. Ovaj pomak je veoma značajan za razvoj naše kukture kako bi konačno dobili neku sliku – mjeru đe smo mi u odnosu na svjetsku kulturnu scenu. Ovakvi događaji, naravno, jedino imaju smisla, ako se predstavljamo međunarodnoj publici i kritici a ne samo dijaspori. Kao takav iskorak istakla bih učešće i nagradu mini serije “Grudi” u Seulu, ovaj događaj ističem zbog aktuelnosti teme kojom se ova serija bavi i njenoj društveno korisnoj angažovanosti što vjerujem da će podstaći mnoge stvaraoce da budu više društveno angažovani, kritični, konkurentni i korisni.
Kao najveći kulturni promašaj izdvojila bih crnogorsku kulturnu scenu koja se ne bavi suštinom kako u stvaranju tako i u odnosu na prostor i vrijeme u kojem nastaje i za koga nastaje.
Goran Ćetković, slikar
Veliki autor i velika prašina
Što se tiče 2019. godine i dešavanja u oblasti kulture, a naročito likovne umjetnosti u Crnoj Gori izdvojio bih izložbu slika Miodraga – Dada Đurića u Podgorici. Izložba je predstavljala presjek njegovog stvaralaštva i tu su se mogli vidjeti njegovi radovi iz najranijeg perioda do onih iz njegove najzrelije faze. Posebno me raduje to što sam dobar dio djela od ovog majstora fantastike prvi put vidio na ovoj izložbi i što sam još sigurniji u svoje mišljenje da je Dado sigurno jedan od najvećih svjetskih slikara. Izložbom Dada Đurića u Podgorici sam bio oduševljen. Međutim, kao i što javnost zna, kasnije se digla velika prašina, na ovaj veliki događaj. Jedan dio javnosti je tvrdio da se na izložbi nalaze dva plagijata. I onda je priča otišla u potpuno drugom pravcu, na štetu i ljubitelja istinske umjetnosti, i velikog autora.
Jelena Đukić, glumica
Posebna ženska solidarnost
Ovo je bila godina eksperimentalnog, angažovanog i ambijetalnog teatra. Naše predstave su igrane i nagrađivane u regionu i svijetu, a onda su i velika imena iz tog regiona i svijeta postavljali predstave u našoj zemlji. Cjelokupna ovogodišnja pozorišna produkcija bila je događaj sama po sebi. Isprazna stvarnost, rutina i otuđenost preselili su se iz naših ulica na scenu. U ovoj godini su hrabro izrečene neke parole, a neke i bolje da nisu, na i van scene. Falilo je šutnje, pogleda i emocije, pauza i uzdaha, nekako smo često zaboravljali da čovjek nije samo sve što misli i govori, nego i što osjeća, na i van scene. Iako mislim da je ova godina donijela i niz neophodnih i radikalnih promjena, koje su dobra polazišna tačka za još veći napredak, nekako se nadam da nećemo dalje ići lišeni svakog unutarnjeg osjećaja.
Moja 2019.obilježena je radnim odmorima, projektima u pozorištu i na ekranima, premijerama, gostovanjima i festivalima. Obilježena je Katarinom iz Bokeškog d molla, Hitlerom iz Lažnih sjećana, Biserom Bojane i mojom prvom lutkarskom predstavom Na ivici neba. Ovo je bila godina neke posebne ženske solidarnosti, pa je krunisana nagradom u Seulu za seriju Grudi i 100.Osmim martom u Crnoj Gori čiji facebook live prenos je dobio zabranu mogih zemalja svijeta, ali i fotografiju u Guardianu. Moja 2019.obilježena je snažnim ženama koje sam upoznala, sa kojima sam sarađivala i stvarala isto tako snažne likove, zbog čega sam jako srećna.
Miroslav MINIĆ
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice