Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2019. GODINE: Pojedinačni uzleti i uzgajanje prosječnosti

Objavljeno prije

5 godina

na

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2019. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

Lena Ruth Stefanović, književnica
Tradicionalne manifestacije

Ove godine se nastavilo više sjajnih tradicija, po kojima se Crna Gora sve više prepoznaje: Ratkovićeve večeri poezije, UnderhillFest, festival Odakle zovem, treća po redu izložba Dnevnik čitanja, koju su realizovali profesor i đaci danilovgradske Gimnazije, a pod pokroviteljstvom Fondacije Petrović Njegoš; Biblioteka u Budvi je imala tradicionalno dobar promotivan program, sa predstavljanjem aktuelnih pisaca i djela iz Crne Gore, regiona i svijeta; naše umjetnice su nas veličanstveno predstavile i u okruženju, Marina Abramović izložbom Čistač u Beogradu, a Olja Knežević je u Hrvatskoj dobila nagradu VBZ. za neobjavljen roman – Katarina, Velika i Mala. Centar savremene umjetnosti nas je i 2019. radovao izvanrednim izborom postavki, a meni lično kulturni događaj godine je ipak objavljivanje i promocija knjige Tanje Bakić Brajan Džons i njegov bend. U smislu kulturne i duhovne dekontaminacije, smatram da je nepocenjiv doprinos kurseva mindfulnessa, koji se u organizaciji Mindflness Montenegro redovno održavaju u Podgorici.

Za one koji se profesionalno bave umjetnošću duže vremena, ne vjerujem u neke velike promašaje: neka knjiga ili izložba može biti aktuelnija ili popularnija od druge (istog autora i umjetnika), no srećom kod nas se sam taj status „umjetnika“ ne pripisuje lako i de facto garantuje određeni kvalitet. Uvijek nas mogu  neprijatno iznenaditi  naši političari, i mada govorimo o kulturi ne mogu da ne istaknem jedan ne samo kultorološki, već i civilizacijski korak unazad:  u Skupštini Crne Gore na sjednici održanoj poslednjeg dana jula, nije usvojen Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola. To je sramota. Ne  možemo u Evropu flertujući sa vjerskim radikalizmom.

 

Balša Brković, pisac
Osobeni duh

U sjećanju ovoga građanina događaji koji su obilježili 2019. su – Radovan Zogović u tri toma (CID i ZUNS), ugledna zagrebačka nagrada VBZ Olji Knežević i njenoj Katarini, FIAT i ti dani u Podgorici koji su obilježeni osobenim, fiatovskim duhom, zatim Božo Koprivica i njegova fascinantna Vježbanka Danilo Kiš, hrabar i vizuelno zanimljiv Hamlet Ane Vukotić u CNP, Bečanovićeva Vlatka ali i širi izbor za francusku nagradu Markiz de Sad koji je Bečanović zaslužio francuskim prevodom romana Arkej, Ljubišina nagrada Dragu Jančaru… Mislim da je i ljetošnji Festival kulture mladih održan u Beranama događaj koji vrijedi zapamtiti i podržati…

A promašaj? To što i dalje komesarske bukve kroje sudbinu crnogorske kulture, a jedan od rezultata toga je da sve više mladih stvaralaca, pisaca, slikara, filmadžija, muzičara bježi odavde… I nije im za zamjeriti, zov normalnosti je neodoljiv ako živite u kulturi čija je mjera jedan smiješni dvor i njegove dvorske lude… To ne samo da je promašaj danas, mnogo su veće i strašnije posljedice koje ćemo osjećati sjutra. Ali, ovdje sjutra nikoga ne zanima.

 

Atvija Kerović, direktor izdavačke kuće “Almanah”
Promovisanje “manjinske kulture”

Moram da iskažem svoju razočaranost što u većini najmoćnijih institucija, i ove godine, nije prepoznata važnost permanentnog promovisanja “manjinske kulture”. Tako se  propuštaju i odlažu prilike da se naša zemlja istinski transformiše u multikulturno društvo. To se jasno vidi iz spiska kulturnih događaja upriličenih tokom Podgoričkog kulturnog ljeta, Decembarskih dana kulture, dva sajma knjiga u Podgorici, Crnogorskog narodnog pozorišta i uvidom u kulturne rubrike naših dnevnih listova.

U fokusu mojeg interesovanja za kulturnu scenu u Crnoj Gori su knjige. Zato ću da istaknem kao pozitivan primjer, suprotan od  navedenih, knjige Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja: Aleksandra Čogurića Avdo Međedović Ženidba Smailagić Meha (analiza nematerijalnih i materijalnih elemenata orijentalno-islamske kulture u epu), Pjesmarica Julija Balovića  i Pjesmarica Andrije Balovića (zbornici pjesama iz Perasta, iz 18. vijeka, koje su priredili Aleksandar Radoman i Adnan Čirgić). Iz produkcije “Almanaha” ističem izuzetno značajna izdanja i autore: Šerbo Rastoder, Murteza Karađuzović (1865-1941) – muftija crnogorskih muslimana, Elbisa Ustamujić, Svjetovi u kovitlacu – o poetici Huseina Bašića i Saladin Dino Burdžović, Rifat (Tršo).

Od ostalih žanrova, na mene je najjači utisak ostavila pozorišna predstava Gradimira Gojera “Deportacija”,(po tekstu Željka Vušurovića), izvedena u prepunoj velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” u Podgorici.

 

Vanja Vukčević, muzička kritičarka
Muzički centar Crne Gore

Kada je riječ o muzičkoj umjetnosti u Crnoj Gori, najdominantniji utisak u 2019. na žalost nije pozitivan, budući da smo bili svjedoci nepostojanja osnovnog preduslova za rad i realizaciju planiranih aktivnosti i programa JU Muzički centar Crne Gore, a to je infrastruktura. Crnogorskom simfonijskom orkestru, mjesecima “bez krova nad glavom”, onemogućen je dalji razvoj, jer rekostrukcija zgrade nekadašnjeg Doma vojske ni nakon sada već dugog niza godina nije okončana.  Mnoga planirana gostovanja dirigenata i solista sa našim državnim orkestrom su iz tih razloga morala biti otkazana, a sezona u većoj mjeri improvizovana. Ipak, izvjesno je da ovakvo stanje neće potrajati još dugo, te da će se ulaskom u novi objekat otvoriti sasvim novo poglavlje razvoja crnogorske muzičke kulture. Dragocjen doprinos nematerijalnoj kulturnoj baštini u 2019. dale su ,,Crnogorske narodne pjesme” Miodraga A. Vasiljevića, nedavno promovisano izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Muzičkog centra Crne Gore kojeg čini bogata muzička riznica folklornih melodija iz svih krajeva Crne Gore

 

Stefan Bošković, pisac i scenarista
Bez velikog iskoraka

Vrlo je teško napraviti presjek, pogotovo u noćima novogodišnjih praznika. Prebiram po protekloj godini i trudim se da nekog ne izostavim, ali samo prebiranje znači da se veliki iskorak i nije desio. Veliki kao što je bilo prošlogodišnje učešće filma Ti imaš noć Ivana Salatića na venecijanskom festivalu. Ono što je zaista na mene ostavilo utisak, a kao događaj je vrijedan za crnogorsku književnu scenu jeste zbirka poezije Ilije Đurovića Brid. Drugi događaj je svakako moje upoznavanje i fascinacija podgoričkom klapom Štiglići koju sačinjavaju nekoliko učenika srednje muzičke škole ” Vasa Pavić”.

O promašaju i promašajima teško da bih govorio ove godine, naročito o konkretnim promašajima. Skloni smo da omalovažimo sve što i proviri nos u jedva izlegli prostor crnogorske kulture, tako da ću ove godine ostati blag. Možda iduće izvadim sablju.

 

Anđelka Nenezić – producentkinja
Nezavisna kulturna scena

Može se reći da u Podgorici i Crnoj Gori ima dosta kulturnih dešavanja. Mnogi, u oblasti filma i pozorišta zavređuju pažnju domaće i regionalne, pa i svjetske javnosti. Tu mislim na institucionalnu kulturu. A šta je sa kulturom iniciranom od strane civilnog sektora? Ima li mjesta za nezavisnu kulturnu scenu u Crnoj Gori i civilni sektor kao ključni akter promjena jednog društva u svim oblastima. A od kulture treba početi. Ono što je vidljivo, a neophodno za razvoj kulture jednog društva je ograničeno postojanje nezavisne kulturne scene, koja promoviše savremenu crnogorsku umjetnost i kulturu. Ona je još uvijek na margini crnogorskog društva, s obzirom na to da nema infrastrukturu za realizaciju svojih projekata, a i razmjenu programa sa civilnim sektorom okruženjea. Svakako mogu da istaknem pokretanje Kolektora od strane Saveza arhitekata Crne Gore kao doprinos produkciji i promociji savremene kulture i umjetnosti Crne Gore i regiona. Možda su manjak  entuzijazma i prisutnost straha ono što nedostaje civilnom sektoru u oblasti kulture u Crnoj Gori. Za to je kriv sistem koji nema sluha za inicijative koje potiču sa adrese civilnog sektora. U državi u kojoj niču muzički festivali u koje se ulaže da bi se i vratilo, zaboravili smo prave kulturne vrijednosti i događaje koji će podstaći konzumente na dalje ramišljanje i stvaralaštvo. Ono što će kulturna javnost Crne Gore osjetiti kao nedostatak je odlazak Sloba Milatovića, koji je koračao tom “uskom ulicom” nezavisne kulturne scene poslednjih 40 godina.

 

Vuk Perović, filmski kritičar
Snažan festivalski filmski zamah

Pozitivno – filmska publika u Podgorici. Podgorica tokom proteklih deset godina ima snažan festivalski filmski zamah i rezultati su više nego vidljivi. Bez obzira da li govorimo o festivalima koji već traju deceniju ili o onim mlađim, jasno je da Podgorica ima publiku za drugačiji filmski izraz nego što to nude komercijalni bioskopi. Ta borba nije laka nigdje, ali su rezultati tu.  Valjano programiranje, dostupnost aktuelnih naslova, pokazuju da bez obzira na brojne realne probleme, od kojih je najteži piraterija, publika želi i hoće da vidi ono što se događa u svjetskoj kinematografiji, ono što prikazuju najveći filmski festivali, djela o kojima se govori, autore koji itekako imaju šta da kažu i koji istražuju i pomjeraju filmski jezik. Osim festivala, pojavljuju se i drugi programi koji pokazuju da ta publiku želi da vidi aktuelne naslove i u redovnijem ritmu nego što to nude festivali koji se prirodno održavaju jednom godišnje. Dobar primjer za to je program CNP-a Cinema Studio, ali i nekoliko novih inicijativa koje su okrenute razvoju filmske publike, nudeći promišljen sadržaj, nepotcjenjujući gledaoce, omogućavajući im da vide ostvarenja koja bar na dva sata mijenjaju ljude, a tako i svijet.

Negativno – razjedinjenost. Svjedoci smo da kada je god neka inicijativa imala podršku esnafa, našao se način da se ona i realizuje. Da je takvih inicijativa više, vjerovatno da bi se stvari mnogo brže mijenjale. Ne bi trebalo da bude toliko teško da se pronađu zajedničke osnove, a pojedinačne razlike ostave po strani i da se onda bori se za profesiju jer sistem koji funkcioniše i koja im pravila je dobra vijest za sve.

 

Branka Otašević, glumica
Svaki pomak je za pamćenje

Promašaj i događaj godine… U ovom dimu od magle zvane “praznično ludilo” čovjek ne zna šta je proživio – od sjaja jelki i dosta lažnih osmijeha. Gladni smo sjaja i ljepote života, pa i ne znam šta smo imali u 2019. Svaki događaj nalik “Pazaru” smatram hranom za dušu za naš narod, za dječije osmijehe. Svaki festival, svaki pomak…

A promašajem smatram činjenicu da u Crnoj Gori u to malo dana ljeti, kada svi uživamo u divnom bogatom programu naših festivala, u kojem se svi ponaosob potrude i dovedu najbolja djela prethodne godine – da stave u par dana premijere  i onemoguće da čovjek stigne na svaku.. Kao da se i tu takmičimo da međusobno ne damo užitak i raj. I promašaj mi je svaki dan kada nema kastinga i nema snimanja, nema serija, nema filma, ljudi? Ne oduzimajte nam to.

 

Aleksandar Gavranić, glumac
Bez jasne vizije

Negativan utisak – uporno ne izlazimo iz “ti meni ja tebi” sfere koja predstavlja idealan ambijent za uzgajanje prosječnosti. Čini mi se da nam nedostaje jasna vizija jer se mnogo toga svodi na proizvoljne odluke donijete od strane proizvoljno odabranih ljudi koji odlučuju o važnim stvarima. Šta je kultura? Šta je njena osnovna funkcija? Zašto nam je uopšte potrebno pozorište ili film? Šta su moralne obaveze svakog kulturnog radnika? Premalo se bavimo suštinskim pitanjima i suštinskim problemima.  Vrlo rijetko preispitujemo odluke koje direktno utiču na živote svih nas. Dominira nezainteresovanost, letargija i fatalno odsustvo ljubavi.

Pozitivan utisak – svi ljudi koji se bore svojim talentom i bespoštednim davanjem; koji posjeduju stav, princip i radnu etiku su pozitivan utisak protekle godine. Takvih ljudi je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Meni lično takvi ljudi daju snagu i vjeru u bolje sjutra.

 

Tijana Todorović, dizajnerka
Dado u Parizu, „Grudi“ u Seulu

Teško mi je da govorim na pitanje s obzirom da ne živim u Crnoj Gori i ne dolazim tako često doma. Definitivno mogu istaći kao kulturni događaj, i sa tim činom sam bila u toku,   konačno postavljanje slika Dada Đurića u Pompidou u Parizu. Od maja Dadove slike se nalaze u dvije sobe – Dado i njegov uticaj na slikarstvo 20. i 21. vijeka i Dadove slike zajedno sa slikama njegovih svjetskih savremenika. Ovo je značajno za našu kulturu, kao i promociju, a posebno je značajno što se tokom prethodnih godina dosta manipulisalo u našim medijima oko “Dadove sobe” koja zapravo nije postojala sem tokom kratke postavke povodom njegove smrti. Pored pomenutog na sajtu Pompidoua možete prelistati dio kolekcije Dadovih slika, grafika i crteža koje su vlasništvo pomenutog muzeja u Parizu.

Nažalost u Crnoj Gori izložbe sa slikama i crtežima Dada Đurića se olako doživljavaju i prate ih priče koje ne priliče kulturi. Kao važan kulturni događaj navodim da će Podgorica konačno dobiti zgradu muzeja koja se čeka možda i duže od zgrade gradskog pozorišta. Posebno me raduje što sde  crnogorski stvaraoci i njihovi radovi se sve više predstavljaju na međunarodnoj sceni. Ovaj pomak je veoma značajan za razvoj naše kukture kako bi konačno dobili neku sliku – mjeru đe smo mi u odnosu na svjetsku kulturnu scenu. Ovakvi događaji, naravno, jedino imaju smisla, ako se predstavljamo međunarodnoj publici i kritici a ne samo dijaspori. Kao takav iskorak istakla bih učešće i nagradu mini serije “Grudi” u Seulu, ovaj događaj ističem zbog aktuelnosti teme kojom se ova serija bavi i njenoj društveno korisnoj angažovanosti što vjerujem da će podstaći mnoge stvaraoce da budu više društveno angažovani, kritični, konkurentni i korisni.

Kao najveći kulturni promašaj izdvojila bih crnogorsku kulturnu scenu koja se ne bavi suštinom kako u stvaranju tako i u odnosu na prostor i vrijeme u kojem nastaje i za koga nastaje.


Goran Ćetković, slikar
Veliki autor i velika prašina

Što se tiče 2019. godine i dešavanja u oblasti  kulture, a naročito likovne umjetnosti u Crnoj Gori  izdvojio bih izložbu slika Miodraga – Dada Đurića u Podgorici. Izložba je predstavljala presjek njegovog stvaralaštva i tu su se mogli vidjeti njegovi radovi iz najranijeg perioda do onih iz njegove najzrelije faze. Posebno me raduje to što sam dobar dio djela od ovog majstora fantastike prvi put vidio na ovoj izložbi i što sam još sigurniji u svoje mišljenje da je Dado sigurno jedan od najvećih svjetskih slikara. Izložbom Dada Đurića u Podgorici sam bio oduševljen. Međutim, kao i što javnost zna, kasnije se digla velika prašina, na ovaj veliki događaj. Jedan dio javnosti je tvrdio da se na izložbi nalaze dva plagijata. I onda je priča otišla u potpuno drugom pravcu, na štetu i ljubitelja istinske umjetnosti, i velikog autora.

 

Jelena Đukić, glumica
Posebna ženska solidarnost

Ovo je bila godina eksperimentalnog, angažovanog i ambijetalnog teatra. Naše predstave su igrane i nagrađivane u regionu i svijetu, a onda su i velika imena iz tog regiona i svijeta postavljali predstave u našoj zemlji. Cjelokupna ovogodišnja pozorišna produkcija bila je događaj sama po sebi. Isprazna stvarnost, rutina i otuđenost preselili su se iz naših ulica na scenu. U ovoj godini su hrabro izrečene neke parole, a neke i bolje da nisu, na i van scene. Falilo je šutnje, pogleda i emocije, pauza i uzdaha, nekako smo često zaboravljali da čovjek nije samo sve što misli i govori, nego i što osjeća, na i van scene. Iako mislim da je ova godina donijela i niz neophodnih i radikalnih promjena, koje su dobra polazišna tačka za još veći napredak, nekako se nadam da nećemo dalje ići lišeni svakog unutarnjeg osjećaja.

Moja 2019.obilježena je radnim odmorima, projektima u pozorištu i na ekranima, premijerama, gostovanjima i festivalima. Obilježena je Katarinom iz Bokeškog d molla, Hitlerom iz Lažnih sjećana, Biserom Bojane i mojom prvom lutkarskom predstavom Na ivici neba. Ovo je bila godina neke posebne ženske solidarnosti, pa je krunisana nagradom u Seulu za seriju Grudi i 100.Osmim martom u Crnoj Gori čiji facebook live prenos je dobio zabranu mogih zemalja svijeta, ali i fotografiju u Guardianu. Moja 2019.obilježena je snažnim ženama koje sam upoznala, sa kojima sam sarađivala i stvarala isto tako snažne likove, zbog čega sam jako srećna.

Miroslav MINIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

KULTURA

OSKARI 2025 – NAJPRESTIŽNIJE NAGRADE FILMSKE INDUSTRIJE: Trijumf nezavisnog filma

Objavljeno prije

3 sedmice

na

7 Marta, 2025

Objavio:

Ovogodišnja dodjela Oskara pokazala je koliko su filmska industrija i očekivanja javnosti nepredvidivi, ali i koliko nagrade mogu donijeti neočekivane obrte i izazvati polemike

 

 

 

U kultnom DOLBI teatru u Los Anđelesu održana je 97. ceremonija dodjele Oskara, najprestižnije nagrade filmske industrije. Ovogodišnja dodjela donijela je i iznenađenja – apsolutni pobjednik večeri bio je film Anora reditelja Šona Bejkera, koji je osvojio čak pet Oskara. O ovogodišnjim nagradama, kao i o filmovima Anora i Čovjek koji nije mogao šutjeti razgovarali smo s filmskim kritičarom Vukom Perovićem i rediteljem Bojanom Stijovićem.

Filmski kritičar Vuk Perović za Monitor je kazao da se na kraju, kao opšta ocjena, izdavaja da je na Oskarima ipak tijumfovao nezavisni film.

-Možda je prerano reći da dodjela nagrada Američke akademija za film više ne pripada velikim holivudskim studijima, jer su i oni u velikoj mjeri i dalje dio svega toga, ali da nezavisni filmovi i autori nose sve nagrade kući to je evidentno. Ranije bismo među deset nominovanih imali dva, tri takva filma, a ovoga puta smo imali dva klasična studijska filma među deset nominovanih za najbolji film, istakao je Perović i dodao da su Anora, Brutalista i Supstanca filmovi sa izuzetno malim budžetima za SAD, a čak osrednjim i za evropsku kinematografiju.

Premijerno prikazana na filmskom festivalu u Kanu, gdje je odnijela Zlatnu palmu, Anora je nakon prvobitnih pozitivnih reakcija, sve do dodjele Oskara, nakratko pala u drugi plan.

Filmski reditelj Bojan Stijović je za Monitor kazao da mu je drago što je Šon Bejker osvojio Oskara.

-To je autor koji je godinama stvarao filmove sa malim budžetima, na margini američke kinematografije, i uvijek ostajao dosljedan svom jedinstvenom stilu. Njegova upornost i vizija su zaista inspirativni. Ipak, smatram da su neki njegovi raniji filmovi bolji od Anore, iako ne mogu osporiti da je ovaj film najznačajiji u njegovom opusu i da je uspio da privuče pažnju šire publike i kritike, kao i sve najvažnije nagrade, uključujući i Zlatnu palmu, istakao je Stijović.

Film je nagrađen u najvažnijim kategorijama: najbolji film, najbolja režija, najbolji originalni scenario i najbolja montaža, dok je peta nagrada pripala glumici Majki Medison za najbolju glavnu žensku ulogu. Reditelj Šon Bejker izjednačio se s legendarnim Voltom Diznijem po broju osvojenih Oskara u jednoj večeri.

-Nikada se do sada nije dogodilo da reditelj jednog filma dobije Oskara i za režiju i za montažu. Šon Bejker je filmski autor koji želi da radi u okviru malih budžeta  da bi mogao da kontoliše i  sam odlučuje o svim bitnim autorskim pitanjima, kaže Perović, dodajuči da je Bejker odavno dio velikih festivala i autor je koga voli i kritika i publika.

-Od filma Tangerine, koji je snimao mobilnim telefonom, pokazao je da spada u red onih rijetkih koja uvijek znaju da pronađu put i najbolji način da iznesu ideje i stvari koje ih zanimaju. Anora je  i melodrama i romantična komedija, i film potjere i screwball komedija koja vjerno oslikava savremenu Ameriku kroz priču o dva njena supkulturna fenomena – svijet seksualnih radnica i migrantski univerzum“, naglašava Perović.

Stijović smatra da je Anora film koji na prvi pogled djeluje kao prirodan nastavak tematskog i vizuelnog istraživanja koje Bejker sprovodi kroz svoje ranije radove.

-Film se bavi društvenim marginama, ljudima koji pokušavaju da pronađu svoje mjesto u surovom sistemu, ali ovog puta sa nešto drugačijom estetikom i strukturom. Dok su njegovi raniji filmovi poput Tangerine, The Florida Project, Red rocket nosili snažnu dokumentarističku energiju i sirovu neposrednost, Anora djeluje uglađenije i kontrolisanije. Možda je upravo ta stilizacija ono što ga čini pristupačnijim široj publici, ali i pomalo udaljava od sirove emocije i spontanosti koje su krasile Bejkerove ranije radove, kaže on za Monitor.

Jedno od najvećih razočaranja večeri bio je film Potpuni neznanac, koji, uprkos osam nominacija, nije osvojio nijednu nagradu. Ni favorizovani Brutalista nije ostvario očekivanja, osvojivši tri Oskara – za najbolju mušku ulogu, koju je dobio Ejdrijen Brodi, kao i za najbolju filmsku muziku i fotografiju. Dvostruke nagrade pripale su filmovima Wicked – najbolja scenografija i kostimografija i Dina: Drugi dio  – najbolji vizuelni efekti i zvuk. Oskara za najbolju sporednu mušku ulogu dobio je Kiran Kalkin za film Istinski bol. Scenarista Piter Stron je nagrađen Oskarom za najbolji adaptirani scenario filma Konklava. Mnogi su očekivali da će Oskar za glavnu glumicu pripasti Demi Mur, koja je prethodno osvojila Zlatni globus, Critics’ Choice i SAG nagradu za ulogu u filmu Supstanca.

Još jedno veliko iznenađenje bio je film Emilija Perez. Mnogi se slažu da je to film velikih ideja, drugačijeg stila i nesvakidašnje hrabrosti. Ali, iako je sa 13 nominacija postavio rekord kao najviše nominovani film na stranom jeziku u istoriji Oskara, osvojio je samo dva priznanja – za najbolju sporednu žensku ulogu – Zoe Saldanja i najbolju originalnu pjesmu – El Mal. Očekivana nagrada za najbolji međunarodni film ipak je otišla brazilskom ostvarenju I’m Still Here, čime je Brazil prvi put dobio Oskara.

Hrvatski film Čovjek koji nije mogao šutjeti, u režiji Nebojše Slijepčevića, uprkos statusu favorita, nije osvojio nagradu za najbolji kratki igrani film. Umjesto toga, ovo prestižno priznanje pripalo je ostvarenju Ja nisam robot.

– Čovjek koji nije mogao šutjeti je postigao sjajan uspjeh. Činjenica da smo svi očekivali da dobije Oskara i da je bio najveći favorit dovoljno govori o tome da za ovaj film zna cijeli svijet, kazao je Perović i dodao da je Nebojša Slijepčević reditelj koji vrlo vješto koristi filmski jezik, kao pod parolom “manje je više”.

-Tek naizgled jednostavnim pristupom, Slijepčević je uspio da u prvi plan njegovog vrlo kratkog filma iznese emociju koja dugo ostaje sa vama ili bolje reći nikada vas ne napušta. Ovom filmu nije potreban Oskar da bi ostao upamćen i da bi bio dio istorije kinematografije, zaključuje Perović.

Bojan Stijović smatra da je kratkometražni film Čovjek koji nije mogao šutjeti jedno od najvažnijih ostvarenja ove godine.

-To je film koji postavlja ključna pitanja o savremenom društvu i hrabro progovara o temama koje nisu uvijek prijatne, ali su izuzetno važne. Njegova režija je precizna i promišljena, a emotivna snaga priče dolazi do izražaja kroz izvanredne glumačke interpretacije i pažljivo građen narativ, istakao je Stijović i dodao da je to film koji ne insistira na spektakularnim momentima, već se oslanja na suptilne, ali moćne prizore koji ostaju urezani u sjećanje.

Za najbolji dugometražni dokumentarni film, Oskarom je nagrađeno ostvarenje Mi nemamo drugu zemlju, iako nije prikazan u mnogim bioskopima u Americi. Inače, podgorička publika mogla je da pogleda ovaj film, koji je rađen u palestinsko-izraelskoj koprodukciji četvoročlane grupe aktivista, na otvaranju 15. Underhillfesta u junu 2024.godine.

Ovogodišnja dodjela Oskara još jednom je dokazala da filmska umjetnost ne mari za očekivanja i predviđanja – trijumfi dolaze iznenada.

Priredio: M.MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DVIJE DECENIJE RADA PORTALA MONTENEGRINA: Prozor u dušu crnogorske kulture

Objavljeno prije

2 mjeseca

na

31 Januara, 2025

Objavio:

Montenegrina je svojim memorijskim kodovima, vjernim i serioznim tumačem kulture sjećanja, izgradila respektabilan status ne samo u Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji, već i mnogo šire. Kao sociofilozofski, kulturološki, istorijski, etnološki, ontološki, antropološki, književni, pa i sociološko-esejistički optikum, kao autentična pojavnost trajnih vrijednosti naših predaka neophodna svakom naraštaju i vremenu, Montenegrina  egzistira kao oda dostojanstvu prošlosti koje pripada svima i svakom bez izuzetka

 

 

Retko je povoljna okolnost da jedna značajana godišnjica ima svoje jedinstveno začudne trenutke, svoju meru, posvećenost, pažnju i svoju poentu. Upijajući jednostavnu filozofiju života, ovaj jubilej mirno i spokojno leži u tihoj i diskretnoj realnosti. Dvadeset godina rada portala Montenegrina.net, zaslužuje duboko poštovanje, sva priznanja i iskrene čestitke. Ovaj jubilej stavlja u kontekst  prisutne i pred ispit vremena ostvarene vrednosti jedne dragocene i značajne institucije, utemeljene kreativnim i  autentičnim autorskim konceptom.Kako iz kulturnih okolnosti, tako i iz individualne kreativnosti, Montenegrina se svojim univerzalnim aspektom pojavljuje na horizontu medijske recepcije Crne Gore 2004. godine, kao samozadata, samorazumljiva i samoispunjena činjenica. Sa izuzetnom posvešćenošću, uredništvo postavlja visok nivo pismenosti i kulturne sadržajnosti rubrika i tema. Na tom putu kreativnih izazova redakcija pronalazi meru odnosa između tradicionalnog i modernog, aktuelnog i publicističkog. Povratak starim vrednostima zaodenut je novim tehnološkim načinom predstavljanja, dok se koherentna programska koncepcija i misija temelji, sa većim stepenom prioriteta,  na kulturološkim postulatima tradicije, nasleđa i kulture sećanja. Ovim zahtevnim kvantumom, želeli su da ponude meru razumevanja za svakog čitoca, kako u izboru tema, tako i u načinu njihove obrade, uvereni da jezgrovite i slikovite refleksije, u sinhroniji i na moderno prihvatljiv način, čuvaju našu prošlost, tradiciju i samosvojnost, koje su osnova na kojoj je zasnovan i osmišljen projekat ovog portala. Na tom putu kreativnih izazova jasne vizije, nastojali su, s punom posvešćenošću, da pronađu meru odnosa između sadržaja tradicionalnog i modernog, umetnosti i dizajna, tehnologije i zanatstva.

Kulturološko nasleđe i tradicijska vertikala bili su motivsko i tematsko uporište redakcije, koja nastoji da iz dubine prošlosti reinterpretira i osvetli našu kulturnu tradiciju i duhovnu samosvest preko interneta. To više nije samo istorija jednog naroda, već vekovni amanetni supstrat koji su naši preci svojim znanjem, duhom, vaspitanjem, delovanjem i ponašanjem, uneli u svoj svakodnevni način života. Nesvesni (ne)moći, svoje snage i nosivosti, redakcija je na svoja leđa  natovarila prevelike nade
i očekivanja, budući da moderan čovek, otuđen, nije spreman da uspostavi istinsku vezu sa nasleđem. S druge strane, programska misija koju realizuje Montenegrina daleko je od svake strategije i valorizacije kuturnih institucija Crne Gore, koje bi finansijski podržale ovaj projekat. Pa ipak, svesni činjenice da se nijedna civilizacija ne može razvijati bez oslonca na sopstvenu tradiciju i korene, kreatori ovog portala su sa velikim entuzijazmom i energijom ušli u ceo projekat.

Od samog početka Montenegrina tematski, sadržajno, suštinski i hronološki zalazi u neponovljivi ambijent tradicije i kulture, umetnosti i nauke, književnosti, muzike, mode gastronomije…, jednog malo zaobiđenog prostora; uranja u složenu psihološku strukturu ljudi ovog podneblja i tragiku duboke patrijarhalne dekadencije; prenosi, doslikava i prepričava autentične običaje, pojave i sudbine življenja na prostoru zemlje i druge narative vremena, prošlosti i današnjice. Koncepcija kakvu  od početka sprovodi ovaj portal pokriva onaj bitni segment kulture jedne države, čiji dobar deo često zna ostati van širih strategija koje se bave valorizacijom materijalnog i nematerijalnog nasljeđa, što u konačnom predstavlja veoma važnu dopunu procesu otkrivanja i afirmisanja crnogorskog kulturnog nasleđa. Zahvaljujući takvoj uređivačkoj fokusiranosti, stručnoj i laičkoj javnosti omogućen je uvid u često nepoznate slojeve narodnog stvaralaštva, kako onog materijalnog tako i onog koje se čuva u sećanju ljudi. Bez takvih pisanih tragova, veliki deo nasleđa izgubio bi svoju autentičnost ili nestao u neumoljivom toku vremena.

U prvim godinama rada, podležući raznim iskušenjima, egzistirajući između nade i strepnje, mogućnosti i želje, inspirativnog inata i izostanka svake podrške od strane nadležnih institucija kulture, rasla je i sumnja u rizik pomanjkanja koncentracije, kondicije i snage za ovaj lavovski, intelektualni i duhovni, zamah. U toj tački  bila je i suština izazova, strepnji i stremljenja. U nadi da će sumnji doći kraj, i da će svemu kucnuti čas, taj  institucionalno nevidljivi invaliditet državnih organa,  traje dve decenije, bez naznaka da će se i ubuduće bilo šta promeniti. U toj igri poremećenih dimenzija i raskoraka između razuma i stvarnosti, neko gura voz za prošlost, a neko traži isitinu za budućnost, bez zajedničke usaglašene mere smisla. Kako god, prekasno za odgovore, koliko i za razumevanje i ravnodušnost. Štaviše, u takvoj finansijskoj oskudici lepo je biti ovako bogat, kao Montenegrina.net.

Montenegrina je svojim memorijskim kodovima, vernim i serioznim tumačem kulture sećanja, izgradila respektabilan status ne samo u Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji, već i mnogo šire. Kao sociofilozofski, kulturološki, istorijski, etnološki, ontološki, antropološki, književni, pa i sociološko-esejistički optikum, kao autentična pojavnost trajnih vrednosti naših predaka neophodna svakom naraštaju i vremenu, Montenegrina  egzistira kao oda dostojanstvu prošlosti koje pripada svima i svakom bez izuzetka. Ovaj elektronski portal je svedočenje i ogled o pravim i najskrivenijim vrednostima tradicijske i savremene duše crnogorskog naroda, očišćene od suvišne dekorativnosti i naracije.

Kulturno iskustvo prošlosti pokazuje svoju relevantnost u formiranju čovekovog individualnog i kolektivnog identiteta. Ukoliko ne postoji jasna svest i adekvatna poveznica, o hiljadugodišnjoj istoriji, onda se ona pokazuje kroz arhetipove kolektivno nesvesnog, opominjući savremenike na njihov odnos prema životu naših predaka i prema njihovom pogledu na svet. Na tom tragu Montenegrina svojim podsticajnim, izazovnim i pažljivim tematskim izborom čuva horizonte geografsko-ontološkog nasleđa, njegove prenosive obrasce verovanja i istorijskog pamćenja; ona otvara dveri prošlosti i tajanstvene odaje u kojima se skriva neprocenjivo blago tragova naše tradicije. Na moderan i sasvim prihvatljiv način, svojim ambicioznim formatom i obimom, ova institucija ostaje dragocena i svojevrsna antropološka riznica sjanih tema i arheologija znanja. Kao budna svest i otvoren dijalog,  uspostvlja prošlost kao našu širu savremenost, ili kao prostor parcijalnog smisla.

Jezikom lišenim svake banalne narativnosti, ova kompleksna slika doprinosa i značaja, svedoči o vremenu i vrednostima kojih više na ovim prostorima nema i koji do sada nisu bili na internetu; čuva horizonte crnogorskog i iskonskog prostora, duhovnu vertikalu koja se duž kulture sećanja spušta ka istorijskom pamćenju i arhetipskim znamenjima; predstavlja svojevrsni otpor doslednom, organizovanom besmislu i neguje naša iskustva. Čuva arhaične izraze zapretene u našem kolektivnom pamćenju. Montenegrina afirmiše napor za obnavljanjem i proširenjem razumevanja tradicije i običaja, savlađujući distancu koja nas deli i čini bliskim.

Sa snagom iskrene potrage, u vremenu raznoraznih manifestacija nereda, kad globalizacija poravnava kulturno nasleđe, neomeđena od bilo koga, ili bilo čega, kao kulturna institucija i legat od posebnog značaja, kao ogledalo i most sadašnjeg i budućeg vremena, Montenegrina zaslužuje da ima mnogo bolji tretman kod nadležnih državnih institucija kulture. No, bez obzira na to, čuvajući svoju autonomnu mudrost i neveselu stvarnost, ona će, bez dileme, biti trajno valorizovana u sećanjima naših pokolenja, kao ovovremeni damar i raskošan vez emocija, kao dragoceno svedočanstvo otmenosti, autoriteta i mera ljudske vrednosti.

Ramiz Hadžibegović

Komentari

nastavi čitati

ANKETA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2024. GODINE: Istrajnost umjetnika i pored upliva dnevne politike

Objavljeno prije

3 mjeseca

na

3 Januara, 2025

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2024. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

 

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
Novi romani, Dani Mirka Kovača, Supermarket…

Možda neočekivano, ali u protekloj godini mnogo više diletantizma i neznanja vidjeli smo na političkoj nego na tzv. kulturnoj sceni Crne Gore.
Ovdje se olako zaboravlja – čak i na nivou godine, a kamo li decenije ili decenija – stoga, držim, da valja pomenuti ono što je, po mom uvjerenju, obilježilo proteklu godinu…
Dani Mirka Kovača u Podgorici bili su izuzetan događaj, jedan od lijepih nagovještaja kako bi mogla izgledati takva književna dešavanja u Crnoj Gori. Mnogobrojna publika, pažljivo osmišljen program, bio je to događaj za pamćenje. Čuti filmske velikane poput Lordana Zafranovića, Miše Radivojevića i Branka Baletića, i njihova svjedočenja o Mirku Kovaču bilo je istinsko zadovoljstvo. Vlado i Sanja Vojinović sa saradnicima uradili su pravu stvar: toga vikenda Mirkov duh bio je u Podgorici. Upravo objavljena Luda knjiga Boža Koprivice savršeno se uklopila u događaj…
Film Nemanje Bečanovića Supermarket izuzetno je ostvarenje, film na kakve nismo navikli, potvrdio je jednog promišljenog i ozbiljnog autora.
Novi romani Olje Knežević (Strada fortunata) i Slavice Perović (Nova Nora) bili bi događaj i u književno moćnijim sredinama od ove naše, crnogorske. Nakon prošlogodišnjeg lijepog romana Nataše Nelević potvrđuje se ozbiljnost ženskih autora na crnogorskoj književnoj sceni. Vjerujem da je to ljekovito i važno…
Želim pomenuti i lijep ciklus predavanja posvećenih jubileju Oktoiha u CANU, a obradovao mi je i koncert Borisa Kraljevića, profesora iz Singapura, u Podgorici…
Za kraj sam ostavio jednu izuzetnu knjigu, Hitchcock i Marnie – fragment jedne analize Aleksandra Bečanovića. Cijele godine tu knjigu sam imao na dohvat ruke, i gdje god je otvorio, nisam se pokajao… Takva knjiga je dokaz da pisanje o filmu ali, prije svega o sopstvenim i tuđim opsesijama – može biti, u konkretnom slučaju i jeste, vrhunska književnost.

 

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Premijere dva domaća dugometražna igrana filma

Moji utisci o kinematografiji u Crnoj Gori za 2024. godinu mogu se sumirati kroz nekoliko značajnih događaja. Ova godina donijela je premijere dva domaća dugometražna igrana filma, snimanje još dva dugometražna filma i nekoliko kratkometražnih ostvarenja, te pokretanje Montenegro Film Rendezvous-a u sklopu festivala u Herceg Novom. Pored toga, prvi put imamo i konkurs FCCG-a za sufinansiranje razvoja projekata TV serija, što predstavlja važan iskorak za domaću audiovizuelnu industriju. Ipak bih izdvojio poziv za učešće novog filma Ivana Salatića, Otapanje vladara, na prestižnom Roterdamskom festivalu. Salatić nastavlja kontinuitet prisustva na velikim svjetskim festivalima, iako će se sam festival održati početkom 2025. godine. Jednako važna vijest je i selekcija Lidije Kordić za European Shooting Stars 2025, što dodatno potvrđuje njen međunarodni potencijal.

Ono što me deprimira u vezi s 2024. godinom jesu pokušaji uplitanja dnevne politike u naš esnaf! Ti pokušaji često se svode na predlaganje političkih aparatčika, lojalnih vojnika i kadrova trećeešalonaca bivše vlasti preobučene u novo ruho, koji uglavnom nemaju nikakve kompetencije, uz lažne ili, u najboljem slučaju, nikakve reference. Ipak, uvjeren sam da ćemo mi, kao struka, i ovog puta glasno i jasno izraziti svoj stav i da ćemo se uduprijeti ludilu koje nas steže sa svih strana! Ne treba zaboraviti ni sramnu odluku većine članova komisije FCCG-a koji su film Čovjek koji nije mogao šutjeti eliminisali kao nedovoljno dobar za njih, a najbolji za Kanski filmski festival, Evropsku filmsku akademiju, a vjerujem i za Oskar.

 

MILICA RADULOVIĆ BEZMAREVIĆ, ISTORIČARKA UMJETNOSTI
Dugo očekivana transparentnost

Protekla godina za mene ostaje upamćena kao vrlo dinamična, radna i uzbudljiva, uz jako puno novih profesionalnih iskustava, susreta i povezivanja sa umjetnicima, kustosima, planova za buduće projekte. Takođe, nekoliko sjajnih izložbi koje sam vidjela napolju, u Njemačkoj i Italiji… Što se tiče domaće scene, izdvajam par pozitivnih inicijativa koje su potekle od  Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, prije svega uvođenje konkursa za kustose i umjetnike za izlaganje na Venecijanskom bijenalu, sa međunarodnim žirijem, čime se najzad omogućila dugo očekivana transparentnost ovog procesa i napuštanje višedecenijskog principa partijskog delegiranja kustosa i umjetnika na ovoj svjetskoj izložbi.

Uz to, otvaranje ove institucije ka svim umjetnicima koji djeluju na crnogorskoj sceni, u smislu sistematskog istaživanja i metodološkog prikupljanja podataka o njihovom radu, koje neka muzejska ustanova po prvi put radi kod nas, kao podsticaj i afirmacija njihovog izlaženja na širu umjetničku scenu, van lokalnih okvira.


DINO BURDŽOVIĆ, PISAC
Dani Ćamila Sijarića

Kulturni događaj po meni u 2024. godini je pokretanje manifestacije ,,Dani Ćamila Sijarića” u Bijelom Polju, što je trebalo mnogo ranije učiniti. Promašaj je nastavak ,,tradicije” neučestvovanja Crne Gore na frankfurtskom Sajmu knjiga, najvećem i najznačajnijem te vrste u svijetu.


SUZANA PAJOVIĆ, UMJETNICA
Hipertrofirana kvazipolitička nadgornjavanja

Politička scena ne dozvoljava da se i u vrijeme praznika predahne od hipertrofiranih kvazipolitičkih nadgornjavanja koja dominiraju našim društvom, namećući se kao središte života i smisla. Kultura je u takvim prilikama poslovično zapostavljena i predstavlja „modni detalj“ svevladajućeg političkog ili bolje reći pretpolitičkog stanja u našoj državi. No kako god, ovo je period godine kad se sumiraju utisci, što smo kao pojedinci i kao društvo uradili i postigli. Manjem procentu populacije je u fokusu tih propitivanja i kultura, pogotovo ona vezana za nacionalnu kulturu. Uradili smo što smo uradili… ili nijesmo uradili… ili smo namjerno radili pogrešno, ili smo druge zamajavali da ne rade…… sve o glavu glagola raditi!!! U tom glagolisanju je i ove godine obitavala crnogorska kultura, široka, vesela i raznolika, bez strategije naravno. Svi u nju staju: i oni koji su nešto radili, i oni koji nijesu radili… i oni koji su namjerno radili pogrešno, i oni koji su zamajavali druge da ne rade… i oni koji ne znaju da rade pogrešno.  A bilo je i velikih događaja, smotri, festivala, konkursa… i onog najboljeg – puno probuđenih mladih ljudi… Preostaje nam da vjerujemo da će njihova energija, kreativna izražajnost i aktuelnost uspjeti da promijene istrošene stereotipe.

Godina za nama ostaće upamćena i po gubitku mlađih umjetnika Ivane Mrvaljević, Stevana Radusinovića, Ane Miljkovac…


VUK PEROVIĆ, FILMSKI KRITIČAR
Različiti autorski pogledi

Za jednu, koliko god malu kinematografiju, izuzetno je važno da ima širok dijapazon raziličitih autorskih pogleda na film. Znamo da je danas čežnjivi pogled na festivale, po mogućstvu one najveće, postao skoro pa jedini izbor za autore bez obzira kakvi njihovi kreativni svjetonazori bili, pogotovu u zemlji koja i dalje nema kino mreže, niti kulturu odlaska u biskop, bez obzira na sav ne mali trud oko toga da se nekadašnje navike decenijski uništavane i zamijenjene nekim mnogo gorim sadržajima, nekako vrate i da odlazak u kino ponovo postane pa bar nedjeljni ritual.

Znamo da glavni grad od oko 200.000 stanovnika i dalje nema nezavisni bioskop čiji reperotoar ne mora da zavisi od isključivo tržišno orjentisanih distributera i zarade koje donose neki prateći elementi. Ali smo ove godine ni krivi, ni dužni, upravo dobili jedan punokrvni bioskopski film –Planeta 7693, reditelja Gojka Berkuljana. Pametan, emotivan, promišljen, film za cijelu porodicu, pomalo i nostalgičan, pravljen po uzusima kada je publika išla u bioskope, koji su tada bili samo to – bioskopi. Ništa više, ništa manje. Mjesta na kojima ste uživali gledajuću filmove, plativši kartu za to. Upravo takav ugođaj nam  je donijela Planeta 7693.  Punokrvno filmsko skoro 100 minutno uživanje.


BOŽIDAR PROROČIĆ, KNJIŽEVNIK I PUBLICISTA
Burdžovićeva poezija i Musićeva proza

Najnovija zbirka poezije El Fatiha za legitimni vojni cilj Saladina-Dina Burdžovića predstavlja izuzetno složeno i duboko emocionalno poetsko djelo, koje nadilazi uobičajene granice suvremene poezije. Objavljena u izdanju Almanaha iz Podgorice, ova zbirka donosi intiman i bolno precizan zapis o ratnim traumama, identitetu i kolektivnom pamćenju. Burdžović kroz svoje stihove uspijeva da oblikuje kompleksnu mrežu osjećanja, suočavajući čitaoca sa pitanjima ljudskosti, bola i preživljavanja u kontekstu ratnih stradanja. Njegova poezija nije samo umjetnički izraz, već i važan doprinos razumijevanju kolektivnih i ličnih iskustava, čime ova zbirka zaslužuje da bude proglašena za jedno od najvažnijih književnih ostvarenja godine.

Pored toga, roman Nakon tačke Kemala Musića impresionira svojom neobičnom formom i strukturom. Kroz niz epizoda nalik arabeskama, Musić gradi narativ koji se razvija kroz simboličke i filozofske nijanse. Svaka epizoda funkcioniše kao zasebna cjelina, ali istovremeno i dio veće slike, što čini ovaj roman izuzetno inovativnim doprinosom crnogorskoj književnoj sceni.

Veoma nam je dobro poznato da je hrvatski kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti, u režiji Nebojše Slijepčevića, osvojio Zlatnu palmu za najbolji kratki film na 77. filmskom festivalu u Kanu kao i nagradu Evropske filmske akademije za najbolji kratkometražni film. Ova prestižna priznanja ističu značaj regionalne kinematografije, ali istovremeno i bolno nas podsjećaju na jednu propuštenu šansu za Crnu Goru. Producentski tim ovog filma je još 2022. godine aplicirao kod Filmskog centra Crne Gore za podršku u okviru konkursa za manjinske koprodukcije, ali njihova prijava nije bila prihvaćena. Takva odluka se može smatrati jednim od ključnih kulturnih promašaja godine, jer svjedoči o nedovoljnoj procjeni potencijala projekata koji imaju kapacitet da ostvare međunarodni uspjeh. Ovakvi propusti ne samo da umanjuju ugled crnogorske filmske industrije, već i demotivišu autore i producente koji računaju na institucionalnu podršku za realizaciju svojih ideja.

Iako Crnu Goru krase brojni kulturni uspjesi, poput poezije, proze, pozorišne i likovne umjetnosti koja nadilazi granice običnog stvaralaštva, određeni promašaji nas podsjećaju na potrebu za pažljivijim i strateškim pristupom podršci kulturnim projektima. Kulturna scena Crne Gore može postati još bogatija i raznovrsnija uz veći senzibilitet i odgovornost prema njenim akterima.

 

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Nevjerovatan upliv amaterizma

Mnogo je razočaranja. Kada bih krenula da nabrajam, čini mi se da bi trajalo i tražilo više prostora. No, konstantno dolazim do istog – uzaludne repeticije. Ono što je u ovoj godini bilo izuzetno primjetno je nevjerovatan upliv amaterizma, lake zabave i površnosti… Da se razumijemo uvijek ga je bilo, ali čini mi se nikada ovoliko pažnje i prostora nisu imali stvaraoci kojima je umjetnost hobi, a ne profesija. Zbog te ,,lakoće postojanja” posebno pate slobodnjaci a onda svi mi ostali sa njima.

Sa druge strane desili su se Dani Mirka Kovača u organizaciji Fokalizatora, veliki naklon organizatorima, sjajnim gostima… Desio se otpor učenika i studenata i to vidim kao najveću pobjedu kulture u potonjih dvadeset godina.

 

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ
Veliki jubilej FDU Cetinje

Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju od svog osnivanja ima ključnu ulogu u obrazovanju crnogorskih umjetnika, nudeći akademske programe u oblastima glume, režije, dramaturgije i produkcije. Kroz ove programe, Fakultet je iznjedrio generacije talentovanih pojedinaca koji su ostvarili značajan uticaj u domaćem i međunarodnom kulturnom prostoru. Saradnja sa vodećim institucijama i festivalima omogućila je studentima FDU Cetinje da se povežu sa domaćim i regionalnim tržištem, otvarajući im mogućnosti za profesionalni razvoj. Ulaganja u ovu instituciju ne samo da doprinose afirmaciji crnogorske kulture, već je FDU Cetinje postao ključni stub kulturnog razvoja zemlje i sa poštovanjem ističem njegov jubilej 30 godina postojanja i podizanja standarda.

Istovremeno, crnogorska kinematografija nastavlja da podiže svoj profil kroz nove naslove i postignuća,  razvijajući i dublju senzibilnost prema unapređenju rada Filmskog centra Crne Gore. Ova institucija, koja pokriva sve faze crnogorske produkcije, uključujući komplementarne djelatnosti, već je postigla značajne rezultate. Uz pravovremenu podršku, postaje ključna institucija koja će podsticati rast crnogorske umjetnosti, ne samo kinematografije. Film je složen i skup proces, a za njegov uspjeh neophodni su dugoročni planovi i jasna podrška. Iako film u Crnoj Gori još uvijek nije u potpunosti prepoznat kao ekonomski i kulturni resurs, Filmski centar pokazuje da je moguće postići značajne rezultate kada postoji jasna vizija i posvećenost.

Kultura u Crnoj Gori, kao i šira društvena stvarnost, suočava se s izazovima koji su duboko ukorijenjeni u političkom i opštem kontekstu zemlje, u kojem često prevladavaju interesi koji nisu utemeljeni na stvarnim potrebama javnog interesa. Da bi se postigao napredak, neophodno je pristupiti širem poimanju kulture i njenom efikasnijem upravljanju. Kultura je izuzetno vrijedan resurs koji zahtijeva odgovorno i promišljeno upravljanje. Nažalost, Crnoj Gori nedostaje dugoročna i jasna strateška vizija u ovoj oblasti, koja bi trebala biti iznad trenutnih političkih interesa i kratkoročnih ciljeva. Iako kultura ima ogroman potencijal da doprinese društvenom i ekonomskom razvoju, ona se mora shvatiti kao prioritet koji zahtijeva kontinuiranu podršku i pažnju na svim nivoima.

Dok mnoge institucije često fokusiraju svoje aktivnosti na trenutne, kratkoročne ciljeve, upravljanje kulturom kao resursom mora biti održivo i dugoročno orijentisano. To podrazumijeva ne samo adekvatno finansijsko ulaganje, već i stratešku podršku kroz obrazovne programe, promociju kulture i stvaranje povoljnog okruženja za razvoj kreativnih industrija. Kultura u Crnoj Gori zaslužuje veću pažnju, a odgovornost institucija treba biti shvaćena kao obaveza da se stvaraju uslovi za razvoj umjetnosti u svim njenim oblicima. Samo kroz sistematski pristup i dugoročnu posvećenost možemo osigurati održivost i rast kulturnog sektora u zemlji.

Priredio: M.M.

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo