Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2018. oduševilo, a šta smatraju za promašaj
Balša Brković, pisac: Zona nezdravog status kvoa
Negativni utisak je prije svega to što se stvari ne mijenjaju, što se, kada je riječ o kulturi, ostaje u zoni nezdravog i opasnog status kvoa. Umjesto živog prostora kulture, u kojem se ispituju granice i osvaja novo – mi smo u zoni podobne i nepodobne kulture, nacionalnih i partijskih ,,komesara” i dvorskog diktata koji se doživljava kao sveto pismo. Izgleda mi kao da ovdje nikome ne smeta što je kulturna scena bila dinamičnija i razuđenija prije desetak godina nego danas. Ono što je opasno – ako se ovakav trend nastavi – stvari će postati još gore. Niko se ne zabrinjava što mladi pisci, slikari ili glumci odlaze. Prostor koji im ovdje nedostaje – budući da su sve poklopili podobni diletanti sponzorisani od Dvora – oni će naći negdje drugo, što će biti sjajno za njih, ali izuzetno loše za Crnu Goru. Pravu sliku odnosa prema kulturi u CG dočarava ona scena kada gradonačelnik jednoga grada polemiše sa glumcem u pozorišnoj sali.
Pozitivni događaji su, po pravilu, neka vrsta incidenta ili stvar lične borbe, obično lišene podrške institucija. Ali, ima ih, a to je najvažnije. Uživao sam u čitanju Bečanovićevog Poremećaja, Andro Martinović je snimio odličan film Između dana i noći koji je premijerno prikazan na festivalu u Montrealu, svidjela mi se inspirativna izložba Zorana Živkovića ljetos u Kotoru…
Ipak, podvig koji će zasigurno imati mnogo veću težinu od sezonskih svođenja računa je jedna izuzetna, monumantalna knjiga, duhovni podvig prvog reda – trotomna Istorija matematike profesora Miodraga Perovića objavljena u CANU.”
Akademik Šerbo Rastoder: Budžetski Crnogorci
Suštinski nova pojava u kulturi Crne Gore je prepoznavanje klana tzv. budžetskih Crnogoraca kao najpogubnije pojave u crnogorskoj kulturi.To je onaj dio kulturne kvazielite koja dijeli priznanja i zvanja između sebe, lobira (parama) po regionu o sastavljanju ,,žirija” koji dodjeljuju najveće nagrade lobistima. Lamentiraju nad crnogorskom kulturom, onda kad ih nema u budżetu,Njegoša „brane“ od kritičkih opservacija ali ih ne zanima gdje nestaše njegov sat i njegov zlatni pečat. Broje glasove koje su dobili prilikom izbora u akademije ali ne vide da 8.997 predmeta i istorijskih izvora nema u fondovima Narodnog muzeja. Umjesto da se zbog toga zemlja trese jer je to njeno najveće podrivanje-muk. Oni se samo bave institucijama nad kojima nemaju kontrolu i izborima koje ne mogu kontrolisati. Njih ne zanima oponiranje onima koji to zaslužuju,jer su oni iznad toga, njih ne zanima sudbina institucija stvorenih u teškim vremenima da brane crnogorski identitet koje su zaposjeli i uglavnom obesmislili.
Ako nijesu prikopčani na neki budžetski fond, onda je Crna Gora za njih samo parola, a kultura im dođe kao stražarsko mjesto za ,,pravovjerne”. Rezultat:Umjesto da institucije brinu o kulturi, sudski i policijski organi treba da je čuvaju od ,,njih“. Tako se dešava da i nakon sto godina debatu o ključnim kulturnim pitanjima Crne Gore, organizuju entuzijasti I NVO, proseći sredstva od budžetlija koji su umislili da je kultura samo ono što njima odgovara, a nauka samo ono što prođe njihovu ideološko-političku recenziju.
Uvjeren sam da je taj soj prepoznat , te im želim sreću sa njihovim mentorima i njihovom ,,budžetskom kvazikulturom”.
No, da je moguće stvoriti trajno kulturno dobro od značaja za Crnu Goru i u takvim uslovima, ubjedljivo svjedoči CANU, koja je izdavačkom produkcijom, programskim i projektnim zadacima, konačno preuzela odgovornost koju treba da ima najviša naučna i kulturna institucija u Crnoj Gori. Među brojnim vrijednim izdanjima koji legitimišu rad ove institucije, izdvajam šest knjiga o bardu južnoslovenskog prava Valtazaru Bogišiću i Opštem imovinskom zakonu, koje su nastale angažmanom akademika Zorana Rašovića, trotomnu Istoriju matematike prof.dr Miodraga Perovića, koja služi na čast intelektualnoj zajednici Crne Gore, kao i novouspostavljene edicije istorijskih izvora o Crnoj Gori. Festival knjige u Kotoru, održan pod geslom Pazi što čitaš je uspješan odgovor neoliberalnoj i kvazikulturnoj festivalizaciji kulturne baštine.
MIRAŠ MARTINOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Lirika Duklje i žrtvovani saveznik
Vjerovatno se desilo dosta značajnog u kulturi Crne Gore, a bilo je i promašaja, kao što ih uvijek bude. U nemogućnosti da sve ispratim i dam valjan sud, izdvojiću ono što je za mene značajno za crnogorsku književnost. Riječ je o knjizi Lirika Duklje Jevrema Brkovića, objavljenoj u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Kapitalnoj knjizi, izboru iz cjelokupne Brkovićeve poezije, koji je sačinila dr Tatjana Bečanović. Na preko sedamstotina stranica predstavljen je gotovo kompletan i tematski zaokružen Brkovićev pjesnički korpus iz kojeg se vidi koliko je ovaj pisac značajan za crnogorsku književnost, duhovnost i kulturu. Kroz knjigu je prikazan duh naroda i podneblja, svekolika tradicija, neka vrsta pjesničke istorije, onaj njen suptilni dio, niti koje nas održavaju. Ovom knjigom, Brković je u svemu klasik crnogorske književnosti. Na ovako ozbiljno izdanje Brkovićevog pjesništa, dugo se čekalo, a odavno je sazrela potreba sa njim.
I drugi događaj, nešto što je mene posebno fasciniralo, jeste dokumntarna emisija Žrtvovani saveznik, novinarke Marije Ivanović u produkciji Televizije Crne Gore. Emisija je rađena povodom sto godina od nasilnog prisjedinjenja Crne Gore Srbiji. Dokumentarna je i više od toga. Ivanovićeva suptilno oslikava vrijeme i prilike koje su prethodile nestanku Crne Gore, nijansirajući njenu dramu i dajući joj univerzalne okvire. U mnoštvu dokumentarnih i drugih emisija, natpisa, feljtona, knjiga koje se bave ovom temom, posebno u ovoj godini, Žrtvovani saveznik se izdvaja, dajući sliku onog vremena i na globalnom i na domaćem planu, oslikavajući svu našu tragiku i stradanje, ali i uzvišenost, svojstvenu Crnogorcima i Crnoj Gori.
Varja Đukić, glumica: Nagrade za filmske autore
Neka program Ministarstva kulture Kreativna Crna Gora proistekne iz dobrog iskustva 2018. Vidljivo je veliki „korak“ učinio rad Filmskog centra Crne Gore koji okuplja produkcijske kapacitete međunarodnog nivoa. Raduje povratak filmskih autora sa nagradama na međunarodnim festivalima, podrška filmskoj produkciji. Film Ti imaš noć Salatića, pred kraj godine donosi samo glasove o nagradama. Festivali filmski u Podgorici imaju brojnu publiku i odličan izbor filmova. Podrška sjajnom Festivalu stripa u Herceg Novom. Značajna je produkcija serije Grudi u režiji Marije Perović koja je emitovana u godini najveće kulturološke, globalne borbe za ženska, u stvari, ljudska prava. Ovu godinu je obilježila desničarska kapitalistička nemilosrdno uporna (pogledati „kartu“ događaja) bitka za dominacijom nad pravima žena. Za prosperitet, za sekularnu državu, jer dominiraju tumačenja identiteta u odnosu na religiju, veliki napor ulažu organizacije za zaštitu prava žena, za borbu protiv nasilja nad ženama i u porodici. Vatromet pozorišnih produkcija je važna osobina 2018… Nažalost, nagnuto je neravnomjerno i gotovo isključivo – ne na „Sjeveru“ Crne Gore.
Za mene lično, godina je prepuna teatara i uloga, težine, složenosti kakvu nisam očekivala. Jele u Ekvinociju u režiji Ivice Kunčevića, Majka u Krvavim svadbama u režiji Igora Vuka Torbice, ponovo su me privele tragičnim sudbinama žena, majki u siromaštvom izrabljenom i tradicijom hudom okovanom „svijetu“. Dokle pogled seže Arpada Šilinga i igranje u Parizu u teatru Sen Germen, zbog reakcije francuske publike, vjerovartno je samo kap u moru sjajnih doživljaja koje su upriličili naši filmski i likovni umjetnici.
Medije sve manje zanima fenomen stvaralaštva, samo su emiteri filmova i serija pogodnih za komercijalizaciju. Zbog toga su na gubitku svi, nema kritike, književne, filmske, likovne, pozorišne. To je put za provincijalizaciju kulture. Konačno, državne ustanove kulture koje čuvaju i produciraju kulturna djela sa ciljem da budu naš izraz koji komunicira bez granica, ne treba da budu i pod jurisdikcijom Vlade bez konkursa, da izbor menadžera koji ih vode bude rukovođen i programom za trajanje mandata na koji se odnosi njihov izbor. Zakon o kulturi treba mijenjati kako se ne bi događale bravure koje se dešavaju u Nacionalnom tetaru, jer CNP je najznačajnija institucija kulture (i obrazovanja).
Ratimir Martinović, pijanista: Festival KotorArt u cjelini
Siguran sam da neću biti originalan. Istaći ću događaj iz domena moje struke, umjetničke muzike: kotorski koncerti Judže Vang, svjetske super -zvijezde među pijanistima koja je po prvi, ali ne i posljednji put nastupila u ovom kutku planete. Svirala je na dva koncerta sa ništa manje sjajnim, vodećim violinistom današnjice Leonidasom Kavakosom i genijalnim perkusionistom Martinom Grubingerom.
Mogao bih se nadovezati na izrečeno pa za kulturni događaj preporučiti Festival KotorArt, u cjelini. Ne samo zbog kvaliteta njegovih programa. Znam, zvuči kao kliše. Ali treba imati na umu da, recimo nastupi spomenutih muzičara i u najznačajnijim svjetskim metropoloma nerijetko predstavljaju kulturne događaje.
Kulturni promašaj i ove godine: trend nevraćanja mladih umjetnika u zemlju. Otići trebaju, ali ih vraćati moramo. Jer u suprotnom – čemu onda sve?!
Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka: Mračnjački „kulturni“ krug
Najnegativniji „kulturni“ događaj u protekloj godini, koji je utoliko strašniji što je samo pitoreskno-paradigmatičan pokazatelj jednog dubinski katastrofalnog društveno-kulturnog stanja, jeste mračnjački „kulturni“ krug na Orlovom kršu, održan u okviru predizborne kampanje DPS-a za prošlogodišnje predsjedničke izbore. Nemali broj pripadnika „intelektualnih elita“, odnosno odabranih stvaralaca i predstavnika institucija iz oblasti kulture i nauke, otvoreno se pokazao spreman „prodati dušu vragu“ za još malo moći, još funkcija, još novca. Najjezivije u ovome, kao i u svakom klanovskom okupljanju intelektualaca i umjetnika oko bilo kojih političara i partija, je to što kod nekih od njih nije sporno znanje, nego moral – pristajanje uz parole, ili ćutanje, umjesto da se kritički promišlja i upozorava na „budite smotreni i bdijte“, na konto svake ideologije i demagogije.
Iz palanačke učmalosti na polju kulture i nauke, koja na čelu sa onima koji karijere prave beskrupulozno koristeći političke uticaje i podrške sve brže klizi „iz duboke u najdublju noć“, u protekloj godini, kada je pozorište u pitanju, najčešće se izdvajao Zetski dom: uključivanjem u evropske projekte, nekim vrijednim i hrabrim predstavama, te uspostavljanjem razvoja mlade publike, odnosno zasnivanjem Dramskog studija i Dana umjetničkog obrazovanja. To je krajnje rijedak i dragocjen primjer neophodne sistemske saradnje sektora prosvjete i kulture u Crnoj Gori.
Tanja Bakić, književnica i prevoditeljka: Odakle zovem i Lako prizemljenje
Kulturni događaj – lijepo i uspješno osmišljen koncept međunarodnog književnog festivala Odakle zovem u Podgorici i prevod knjige poezije Lako prizemljenje škotskog i britanskog višestruko nagrađivanog autora Dona Patersona (Ratkovićevih večeri poezije), koji je samo za ovu knjigu dobio nagradu Whitbread (danas poznatiju kao Costa Poetry Award) i nagradu T.S. Eliot, najcijenjeniju britansku pjesničku nagradu. Crna Gora je prva u regionu prevela ovu značajnu pjesničku knjigu.
Kulturni promašaj – i dalje ne postoje književne nagrade. Pardon, postoje nagrade mješovitog tipa u koje „ulazi“ i književnost kao marginalizovana pojava u Crnoj Gori. Naprednije države u regionu imaju višedecenijsku tradiciju dodjeljivanja književnih nagrada u nekoliko kategorija: najbolji roman godine, najbolja knjiga poezije, najbolja knjiga drama, najbolji književni prevod – i to u nekoliko potkategorija – za poeziju, fikciju, humanistiku, te i bezbroj drugih nagrada novčanog tipa koje dodjeljuju razne institucije i strukovna udruženja u kojima mandat žiriju traje samo godinu dana, a ne doživotno.
Takođe, u poslednje vrijeme na žalost postoji tendencija da se ionako mali broj nagrada u Crnoj Gori ne dodijeli crnogorskim autorima, već da se njima časte ionako prenagrađivani autori iz regiona.
Vuk Perović, filmski kritičar: Prijem Crne Gore u Euroimaž
Pozitivno – prijem Crne Gore u Euroimaž. Time je zaokružen sistem koji je počeo osnivanjem Filmskog centra Crne Gore. Uz različite platforme koje omogućavaju finansiranje i promociju filmskih projekata, a kojih je Crna Gora već dio, Euroimaž predstavlja najvažniju stepenicu koja mnogo toga može da pruži filmadžijama. Druga lijepa stvar koja je obilježila filmsku godinu je prisustvo Crne Gore na Venecijanskom filmskom festivalu. Dugometražno igrano ostvarenje Ivana Salatića Ti imaš noć bilo je dio selekcije u programu Nedjelja kritika. Salatić je već bio u Veneciji sa kratkim filmom Dvorišta u selekciji Orizonti. To što se ponovo našao na jednoj od tri najprestižnije filmske smotre na svijetu, sada sa svojim debitantskim dugometražnim ostvarenjem, izuzetnan je uspjeh i za mnogo veće kinematografije od naše. Festivalska godina je za filmove iz Crne Gore bila izuzetno uspješna. Osim Venecije, imali smo filmove igrane dugometražne filmove u Montrealu i Motovunu, kratke i dokumentarne u Sarajevu, opet kratke u grčkoj Drami i dokumentarni u Lisabonu. Vrlo zanimljiva godina.
Negativno – odnos Univerziteta Crne Gore prema Fakultetu dramskih umjetnosti. Za gore navedeni pozitivni utisak u velikoj mjeri zaduženi su i ljudi koji su završili upravo tu školu. Tako da je baš neobično da se na takav način posmatra rad FDU i uopšte umjetničko obrazovanje.
Sanja Jovanović, producentkinja: Opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti
Godinu za nama je obilježio crnogorski film. Mnogo urađeno na polju profesionalizacije i promocije crnogorske kinematografije i naših autora, ali i podrške filmskoj proizvodnji. Posebno bih istakla vidjljivost i promociju crnogorskih filmova na internacionalnom planu: u Montrealu smo imali dva filma crogorskih autora Između dana i noći Andra Martinovića i Granice, kiše Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara; u Veneciji je film Ti imaš noć, reditelja Ivana Salatića imao svjetsku premijeru, a zatim osvojio Grand Prix na Festivalu autorskog filma u Beogradu; i najveće iznenađenje, film Lijenština mladog autora Alekse Stefana Radunovića, koji je bio uvršten u programe velikog broja regionalnih festivala. Godinu završavamo u znaku lijepih vijesti da je Crna Gora, poslije višegodišnjih napora, postala članica najvećeg evropskog fonda za kinematografiju – Eurimaž, što je svojevrsna garancija da će crnogorska kinematografija u narednim godinama imati još više uspjeha na međunarodnom planu.
U vrijeme kada crnogorski dramski umjetnici nižu uspjehe u svijetu i promovišu Crnu Goru na najbolji mogući način, dešava se da pojedini ne prepoznaju ,,isplativost” umjetničkog obrazovanja i dovode u pitanje opstanak Fakulteta dramskih umjetnosti. U kategoriji najvećeg promašaja u kulturi, nastojanje da se u korijenu sasiječe razvoj najvećeg crnogorskog umjetničkog potencijala – nema konkurenciju.
Zoran Rakočević, pozorišni reditelj: Sobe Praznog prostora
Za kulturni događaj 2018. godine biram pozorišnu predstavu Sobe u produkciji DS Prazan prostor, koju je po tekstu Ilije Đurovića režirao Mirko Radonjić, uz asistenturu Marije Backović. Više je razloga za ovakvu moju odluku. Prije svega zato što nezavisna scena u Crnoj Gori diše na aparatima i prije nego je ikad stala na noge. „Podrumski“ ambijent u kojem može da stane svega 20-ak gledalaca ovog dramskog studija, vjerovatno najuspješnije organizacije ovog tipa u zemlji, i šire, uprizorenje je na odnos državnih i lokalnih vlasti prema dramskom stvaralaštvu za mlade. Drugo, još važnije, Sobe su izuzetan umjetnički domet, jer komuniciraju sa nama preko tabua, preko naših strahova i snova, približavajući nas memli života kojom smo okruženi, ali se u svojoj jeftinoj i površnoj gordosti pravimo da je ne primjećujemo i ne odbolijevamo.Sobe čine Podgoricu Berlinom, cijela dva i po kvalitetna sata, a uz to, dobijete i pivo u pauzi.
Kulturni promašaj 2018.godine je je kulturni debakl i zastiđe Crne Gore, koje se samo može mjeriti sa „kulturnim“ proslavama opštinskih svetkovina uz Bobana Rajovića (Dan opštine Berane), Sandru Afriku (Andrijevica) i tzv Goci bend (Plužine). U pitanju je podatak da u Narodnom muzeju naše države nedostaje između 3 i 10 hiljada eksponata. Opljačkani su. Nema požara, nema kuge, nema epidemije koja može da se mjeri sa ovim terorom nad kulturnim nasljeđem, za koji će, nadam se, jednog dana neko biti uhićen.
Miroslav MINIĆ
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice