Pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2016. oduševilo, a šta smatraju za promašaj
MAJA MRĐENOVIĆ, POZORIŠNA KRITIČARKA
Dokle pogled seže
Na fonu dominantnog utiska o generalnoj bezbojnosti i apatičnosti crnogorskog pozorišta i u 2016. godini (koja je opet protekla bez neophodnih sistemskih promjena, kreativnijih repertoara, značajnijih gostovanja, programa razvoja publike,…), smatram da je ono što se na negativan način izdvojilo predstava Bura. Ovaj spoljašnje glomazno-kičerski, a u suštini krajnje isprazan i irelevantan spektakl u režiji Dejana Projkovskog zaslužio je da bude obilježen kao pozorišni „promašaj” godine zbog činjenice da je riječ o produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Naime, ova predstava ukazala je upravo na ono što jedno nacionalno, subvencionisano pozorište nipošto ne bi trebalo da bude – ustanova koja komercijalnim, lakim, vizuelno nabudženim pakovanjima, i linijom manjeg otpora povlađuje u Crnoj Gori preovlađujuće vrlo nerazvijenom pozorišnom ukusu. Umjesto da bude suprotno – institucija koja kritički propituje društvo i njegove vrijednosti, isprobava i afirmiše uzbudljive, intrigantne scenske poetike, i uopšte, kontinuirano radi na podizanju društvene i pozorišne svijesti publike.
Najdojmljivijom pozorišnom produkcijom koja je nastala u Crnoj Gori u godini na izmaku smatram predstavu Zetskog doma Dokle pogled seže reditelja Arpada Šilinga, upravo zbog izostanka „fige u džepu”, odnosno osjetne pozorišne iskrenosti i dobre namjere da se ono što se sa pozornice posreduje publike zaista i tiče, što u crnogorskom pozorišnom kontekstu i nije baš često. A bez toga kao osnove, pozorište gubi i svoj društveni značaj i samu svoju suštinu.
DANILO MARUNOVIĆ, REDITELJ
Majski spektakl najveći promašaj
Ovo je godina važnog jubileja, desetogodišnjice obnove crnogorske državnosti. Važnog pogotovo za one koji su tokom svog života bili „krivi” što su Crnogorci u Crnoj Gori i one koji su morali da sakrivaju izdanja nedjeljnika koji objavljuje ove redove da ne bi bili proglašavani izdajnicima. Dakle, borba za nezavisnu Crnu Goru nije bila samo političko patriotska priča, već opšta egzistencijalna borba za preživljavanje sopstvenog bića.
Svuda u svijetu, kroz različite etape istorije, u različitim kulturama,od Britanske krune do Bijele kuće, proslave jubileja ovog tipa služe za izgradnju simboličke, romantičarske, patriotske ravni nacionalnog bića jednog naroda. Služe i za plasiranje krucijalnih poruka tom narodu. Koju su poruku svojim građanima poslali autori tog skupog „spektakla”, te majske prijatne večeri, u militantnoj Podgorici, zatvorenih pustih ulica, zatvorenih terasa kafe barova, dugih cijevi na svakom ćošku, dok se na glavnom gradskom trgu iščekuje početak proslave… za odabrane. Da ne zalazim u sadržaj te proslave jer su moje kolege osjetljive na kritiku kao vještica od krsta, i kako smo krenuli, počet ćemo na istom tom trgu da spaljujemo umjetničke kritičare, ne mogu da ne primijetim jedan osioni i prepotentni karakter tog događaja. Tužna provincijska kvazielitistička priča – gospoda mahom iz nove crnogorske klase gordo iščekuju da se gladijatori pojave dok se rulja na ogradi gura ne bi li vidjela zeru tog lažnog glamura. Da li su autori sagorijevajući u patriotskom žaru previdjeli, ili su sasvim svjesno i nedvosmisleno poslali poruku svima nama: mi posjedujemo ekskluzivno pravo na tekovine 21. maja, dakle naše je, privatno, i mi ćemo večeras to proslaviti, u krugu porodice”. Jer da je neko htio izbjeći takvu asocijativnost, onda bi ionako sletovski postupak te priredbe učinio dostupnim plebsu, makar onom dijelu patriotski naloženom.
MAJA BOGOJEVIĆ, FILMSKA KRITIČARKA
Igla ispod praga
Odgovoriću, prilagođena nemilosrdnom kapitalizmu, u skladu sa lokalnim standardima sebičnosti, arogancije i samo-promocije: Camera Lucida, jedini crnogorski filmski časopis koji zahvaljujući svojoj višejezičnosti, već šest godina uveseljava sinefile širom svijeta i koji je jedina besplatna međunarodna promocija nacionalnog filma je godišnji kulturni dodađaj svake godine. Profesionalni rad cijele medijske korporacije obavljaju dvoje ljudi volonterski svih šest godina, bez ikakvih donacija, sponzorstava ili pomoći državnih kulturnih institucija.
Film Igla ispod praga i ime Ivan Marinović treba dobro zapamtiti. Sve ostalo što je dobilo bilo kakvu institucionalnu finansijsku pomoć je moglo biti bolje.
Promašaj su brojni festivali (posebno oni pretenciozni tzv. filmski i to „evropskog filma”) sa nejasnim programima, stihijskom organizacijom, amaterskim marketinškim istraživanjem i lošim tehničkim uslovima, što rezultira bezobzirnim istovremenim održavanjem sa drugim festivalima u, ionako kulturno siromašnoj, zemlji.
ĐURO RADOSAVOVIĆ, PISAC
Borba rječnika i bukvara
Definitivno najluđi događaji godine je borba između rječnika jedne struje i bukvara druge struje. Sve se zbiva u državi od oko pola miliona stanovnika, a elan sukobljenih mjeri se beneficijama i sinekurama. Ako imamo u vidu kljukanje identitetskim pitanjima definitivno je uz bukvar i rječnik događaj godine bila proslava nezavnisnosti na Trgu nezavisnosti, zatvorena za građane sa komično-apsurdnimt programom.
Pozitivan je dolazak Janka Ljumovića na mjesto Ministra kulture, i ovo govorim bez ironije iako sam ga često kritikovao kao direktora CNP-a. Od Goranovića ne može biti gori ministar, a nadam se da će Ljumović početi samostalno da donosi odluke, a ako tako bude biće dobro jer ima u njemu potencijala. Ako nastavi da bude marioneta kulturnih familija koje kroje već dugo našu scenu, onda ništa. Ništa novo.
BOJANA MIJOVIĆ, DRAMATURŠKINJA
Osnivanje Filmskog centra
U državi u kojoj su trenutno glavne riječi krediti i zaduživanje, hrabro je baviti se kulturom i rezultatima koji su ostvareni na tom polju u 2016. godini. Smatram da je konačno osnivanje Filmskog centra Crne Gore najbolji projekat kojim završava godina. U pitanju institucija od nacionalnog značaja koja će značajno uticati na razvoj crnogorske kinematografije. Tako će crnogorska filmska industrija dobiti mogućnost za saradnju sa mnogim fondovima i organizacijama od značaja za razvoj kinematografije. Do sada smo mogli da se oslonimo na pomoć države i eventualnu koprodukciju iz okruženja ali Filmski centar je ozbiljan garant za potencijalne koproducente i fondove da filmsko stvaralaštvo u Crnoj Gori, koje je posljednjih godina zbog nedostatka sredstava značajno oslabljeno, dobije na značaju, važnosti, raznovrsnosti i kvalitetu.
Nije lako priznati da je neki projekat u kulturi promašaj. Ipak, za žaljenjem konstatujem da je prvi tom crnogorskog rječnika svojim sramnim odnosom prema nacionalnim manjinama, umjesto kapitalnog projekta kojim bi se obilježilo deset godina crnogorske nezavisnosti, postao naša kapitalna sramota. Kultura i jezik, kako god ga zvali, trebao bi upravo da radi suprotno – ukaže na slobodu govora i uvažavanje svakog pojedinca, grupe, manjine ili ugrožene populacije. Nadam se da je ova lekcija naučena i da se neće ponoviti u narednom periodu.
SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA
Neuspjeli kapitalni projekat
Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti kao NEUSPJELI „kapitalni projekat od najvećeg kulturnog i naučnog interesa za državu Crnu Goru ” u svojstvu „poklona narodu uoči deset godina nezavisnosti…” Srećna nam Nova godina!!!
NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Kamen-temeljac i kotorske zidine
Promašaj godine u kulturi bez ikakve sumnje je „načinjanje” kotorskih zidina. Neshvatljivo mi je da se nešto što je u svjetskim razmjerama prepoznato kao vrijednost od posebnog značaja, što je pod zaštitom UNESCO-a, tako nonšalatno prepušta zubu vremena. Brinemo za nasljeđe Palmire, a pred nosevima nam se odigrava kulturocid. Naravno, svaka turistička brošura diči se znamenitostima Kotora, ali previđa se da se one ne mogu starati same o sebi. U komšiluku imamo primjer kako se treba odnositi prema nacionalnim dobrima. Kad su utvrdili da se nivo Ohridskog jezera spustio za par centimetara, Makedonci su digli frku ni da ga je pola presušilo. A duboko 300 metara!
Pozitivno je polaganje kamena-temeljca za Gradsko pozorište u Podgorici. Mada sam skroz svjestan varljivosti jednog takvog čina. Praviću se da ove riječi imaju neku težinu, da mogu biti prst na ramenu nekome od nadležnih. Pomisliću da smo lobotomirano društvo ukoliko se sve pretvori u još jednu predstavu. U tom slučaju, ne bi me čudilo da vrijedni članovi ansambla, kad im već jednom dojadi, izvrše desant na gradilište i sami podignu sopstvenu kuću. I čitav graditeljski spektakl proglase za neki superrealistični komad. Predstava za predstavu, ako drukčije ne može.
MARIJA PEROVIĆ, REDITELJKA
Premijere dva filma i Šćeri moja
U lošoj godini, makar po nabrajanju imena iz kulture koji su nestali, a identiteski su me formirali (Leonard Koen, Dragan Nikolić ili Umberto Eko…) događaje ću pobrojati kao intimne, dešavnja koja su mi prijala. Šćeri moja – predstava o ćerki koja ne pristaje da bude samo ćerka. Važno čitanje i mapiranje crnogorske, balkanske, ženske istorije na intiman, rediteljski pametno, ironično i potresno. U sferi ženskog – uloga studentkinje FDU Vanje Jovićević. Na kraju godine, Janko Ljumović kao ministar kulture. Pouzdano tvrdim da imamo kulturnog ministra kulture, neko ko može uspjeti da sprovede sve zaostale zakonske legislative. Premijere dva većinski, u producentskom kontekstu, crnogorska igrana filma Ispod mosta, među stijenama i Igla ispod praga.
Promašaji na svakom koraku, kao igle koje bodu a zatrpane su „ispod mosta…”. Lov na vještice, ili vješce na osnovu prebrojavanja crnogroskih ili anticrnogroskih crvenih krvnih zranaca. Neupotreba kulture, u malim državama nemjerljive kroz pitanje prepoznatljivosti na širem planu. Promašaj na nivou javnog (ne)kuturnog – blaćenje i smjene odgovornih ljudi bez ikakve odgovornosti.
DEJAN BATRIĆEVIĆ, GRAFIČKI DIZAJNER
Kultura u krizi
Puno je kulturnih promašaja bilo ove godine, ali ono što mi para uši na samu tu pomisao jesu koncerti Dina Merlina i Željka Samardžića na proslavi tako značajnoga jubileja, kakav je 10 godina od obnove naše nezavisnosti. Generalno, ove godine je kultura bila u krizi.
Ipak, nijesmo svugdje omanuli. Kultura knjige, naročito onih domaćih bila je lijepo prezentovana na podgoričkom Internacionalnom sajmu u oktobru. Iako manjega kapaciteta, značajan je zbog činjenice da su se tu uglavnom promovisali domaći izdavači po povoljnim uslovima.
NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA
Izvođenje Vagnera
Umjetnički čin, koji proizvodi jednu novu stvarnost, ostvaruje se na polju duhovnosti, zadržavajući se uvijek u subjektu istoga je kultruni događaj najuspjeliji onda kada je oslobođeni geografske, istorijske, političke ili bilo koje druge odrednice. Kao najznačajniji kulturni događaj u ovoj godini izdvojila bih izvođenje Riharda Vagnera, Prelid i pjesma smrti iz opere Tristan i Izolda. Ovaj poznati orkestarski Preludij, u izvođenju CSO-a, pod dirigentskom palicom Grigorija Kraska, zaplijenio je cijelu salu grandioznošću zvuka, smjelošću harmonskog jezika koji i dan danas odiše jednom svježinom izraza, kao i u vrijeme kada je djelo nastalo i kada je postavljen novi temelj za razvoj muzike XX vijeka.
Loših i nedovoljno kvalitetnih kulturnih događaja ima svuda u svijetu, pa je opravdano da ih bude i kod nas. Ono što je problem jeste nedovoljno razvijeno kritičko mišljenje, obrazovan ukus, moć rasuđivanja, te publika prihvata sve što im je servirano kao validno, umjetnički ostvareno. Dovoljno je samo osvrnuti se na medije, pa i pojedine emisije, koje se bave kulturnom scenom, a iz “pera” samog novinara izbija jedna neupućenost, površnost i amaterizam. Takođe, ograničen budžet pojedinih festivala u velikoj mjeri uslovljava pitanje kvaliteta odabira kulturnih događaja, pa i to često rezultira nekvaltetnim umjetničkim programom.
MOMIR MARKOVIĆ, PISAC
Državni udar
Kulturni događaj godine je tragično humoristična predstava Državni udar, u poznatoj izvedbi.
DUŠAN KOVAČEVIĆ, GLUMAC
Godina velikih događaja
Za mene je prethodna godina bila, na sreću puna velikih događaja, tako bi se osvrnuo na seriju Dojč caffe, koju smo uspjeli da napravimo u Crnog Gori posle 24 godine. Što se tiče promašaja, njih više i ne primjećujem.
VANJA VUKČEVIĆ, MUZIČKA KRITIČARKA
Muzički centar i dalje bez zgrade
Kada je riječ o muzici, kulturni događaj koji je obilježio 2016, a koji bih posebno izdvojila, odnosi se na crnogorsku premijeru Betovenove Devete simfonije, održane u okviru A Tempa. Nakon skoro dva vijeka od nastanka ovog monumentalnog djela, kod nas su stvoreni uslovi (kadrovski, finansijski, produkcijski…) da i domaća publika konačno uživo čuje Devetu. Kvalitetom izvođenja crnogorski simfoničari, Crnogorski horski ansambl i maestro Krasko, uz izvjestan broj gostujućih umjetnika, na publiku u prepunom CNP-u ostavili su izuzetno jak utisak, posebno ako u obzir uzmemo i to da je riječ o premijeri. Od gostujućih izvođača, naročito bih izdvojila nastup Konstantina Lifšica (A Tempo), pijaniste nepresušne imaginacije i kondicije, vrhunske tehnike i izvođačke poetike. Na žalost, za nama je još jedna godina u nizu u kojoj rekonstrukcija zgrade u kojoj će biti smješteni Muzički centar Crne Gore i Crnogorska kinoteka, još uvijek nije okončana, što rad ovih institucija u velikoj mjeri otežava, usporavajući i proces ostvarivanja punog potencijala i još kvalitetnijih programa.
VANJA KOVAČEVIĆ, KRITIČAR
Kultura je postala prostor politikantstva
Pada mi na pamet misao Dejana Mijača, koji je govoreći o ulozi kulture i teatra u društvu svojevremeno rekao da pozorište treba da bude korak ispred života, ali ne dva ili tri, kako bi ostalo u dosluhu sa njim. A kultura bi u tome itekako trebala da ga slijedi. Kod nas, na žalost, osim što je stvar konvencije, kultura je postala prostor politikanstva i podmirivanja sitnosopstveničkih interesa manjeg broja ljudi, pa se došlo do tačke kad je o svemu moguće dogovoriti se. A ne bi trebalo da bude tako.
Jedan od amblematičnih primjera dešava se upravo ovih dana. To je priča o Njegoševom datumu rođenja koji je trebalo da bude izabran za dan nacionalne kulture. Sa tim se ne može trgovati. Podmirivanje sitnih interesa, ,,upotreba čovjeka” u dnevnopolitičke svrhe – „Njegoš je genocidan pisac, ili Njegoš nije genocidan pisac”, do sljedećih izbora, a poslije ćemo vidjeti šta dalje, neodrživ je stav ako želimo da zasnujemo vrijednosti oko kojih ćemo graditi nacionalni kulturni identitet. Da bi to bilo moguće, neophodan je glas javnosti, u prvom redu intelektualne. Koja je u svakoj sredjenoj zemlji nukleus od kojeg sve kreće. A koji je kod nas, na žalost izostao.
Stepen autonomije univerziteta,vođenje institucija kulture od strane onih koji to ne zaslužuju, njihovo promovisanje u vrhunske znalce, postavljanje onih koji manje znaju i zapostavljanje onih koji imaju znanje, ( o čemu, izmedju ostalog govori i nedavno postavljena drama” Učene žene „ genijalnog Molijera) ne čini nam se tako strašnim. A jeste. I upravo Molijerov tekst koji pokazuje da bolesni dio društva postaje sve bolesniji, a da zdraviji dio društva nije sve zdraviji, pozitivan je događaj velike važnosti. Ne zato što je u pitanju genijalna inscenacija , već zato što što pokazuje da je dubina mraka sve veća. U pozitivnu sliku uklapa se i nova repertoarska politika CNP-a. Sa svojim novim produkcijama, posebno predstavama Šćeri moja i Učene žene. Tu je i spektakl Bura, koja je daleko od spektakularne predstave, jer je ostala na nivou fascinacije i cirkuske atrakcije, a ne Šekspirovog testamenta koji nas se itekako tiče- jer je učinila najvažniju moguću stvar: počela je da vraća teatar gledaocu, a to znači da će, siguran sam, vrstiti i gledaoca u pozorište.
Još jedan svijetli segment priče o kulturi, iako nažalost potisnut u drugi plan, je priča o kulturnoj baštini. Mislim na film Mitra Miranovića o Mirkovoj Varoši, koji je na izuzetan način primljen od strane publike ( ne i gradskih vlasti ).
Priredio: M. MINIĆ
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice