Povežite se sa nama

OKO NAS

Kultura iznad svega

Objavljeno prije

na

Manastir Đurđevi stupovi u Beranama napunio je osam vjekova. Obilježavanje tog datuma protekle sedmice bio je događaj godine ne samo u ovom gradu. Direktor Polimskog muzeja, arheolog Predrag Lutovac, koji je bio član Organizacionog odbora za obilježavanje jubileja, smatra da je ovaj manastir najznačajniji spomenik pravoslavne kulture u Crnoj Gori, i da mu je teško naći konkurenciju u tom pogledu.

„Ako bi mene pitali koja su tri najznačajnija konfesionalna arhitektonska objekta u našoj državi, ja bih rekao – kotorska katedrala Svetog Tripuna za katolike, manastir Đurđevi stupovi za pravoslavce i Husein pašina džamija u Pljevljima za muslimane. Onda vam je jasno šta mislim o značaju jubileja koji smo upravo obilježili”, kaže Lutovac za Monitor. On posebno naglašava, da datum koji je proslavljen pripada svim građanima Crne Gore, bez obzira na konfesionalnu ili nacionalnu pripadnost.

„Kulturno dobro ne može niko da svojata. Ono je univerzalno dobro. Tu nema moje ili tvoje. Kod nas hitno mora da se mijenja svijest o tome šta je kulturna vrijednost naroda. Mi smo građanska država. Kada dođe turista u Kotor, bilo odakle da stiže i koje da je vjere ili nacije, on prvo ide da vidi katedralu Svetog Tripuna. Tako mora biti i sa manastirom Đurđevi stupovi u Beranama”, objašnjava Lutovac.

Prema njegovim riječima, poslije osamsto godina ovo arhitektonsko djelo izašlo je iz okvira prostog vjerskog objekta i postalo obilježje čitavog naroda koji danas živi u Polimlju.

„Njegova starost i svjedočanstvo svih istorijskih i kulturnih dešavanja čine ga vanvremenskim objektom i obilježjem cjelokupnog naroda, jer je manastir, kao takvo kulturno dobro, postao nerazdvojni dio života na ovim prostorima. Poslije stotina generacija, on je postao dio koda čitavog stanovništva. Ovaj spomenik kulture ili kulturno dobro treba da postane mjesto hodočašća, bez obzira na vjersku ili kulturnu pripadnost. Treba da se tretira kao međunarodni spomenik jer sa osamsto godina, ovaj manastir to jeste”, kaže Lutovac.

On objašnjava da je manastir Đurđevi stupovi, uprkos nekoliko pohara, sačuvao autentičnost.„Bilo je pohara, paljenja, djelimičnog oštećivanja, ali nikada nije u potpunosti oštećen, jer da je tako, danas ga ne bi imali u ovom obliku. Sva burna zbivanja ovih osam vjekova nijesu uticala na njegov arhitektonski izgled, pa je manastir ostao izvoran, onakav kakav je građen prije osamsto godina”, priča Lutovac.

Direktor Polimskog muzeja podsjeća da je crkva posvećena svetom Đorđu zadužbina Stefana Prvoslava, sina velikog župana Tihomira, najstarijeg brata Stefana Nemanje. ,,Vrijeme građenja crkve nije poznato, ali istorijski izvori govore da je Budimljanska episkopija osnovana 1220. godine, a episkopsko sjedište je bilo u hramu svetog Đorđa. Zato se pretpostavlja da je crkva podignuta u osmoj ili devetoj deceniji XII vijeka, oko 1170, a da su zbog njene promijenjene namjene izvršene određene dogradnje početkom XIII vijeka. Budimljanska episkopija podignuta je na rang mitropolije najvjerovatnije u prvoj polovini XV vijeka, prije pada srpske despotovine pod vlast Osmanskog carstva. Mitropolija Budimlje postepeno se gasi poslije velike seobe 1690. godine. Posljednji put se u istorijskim izvorima pominje 1737. godine. Poslije više oštećenja kroz vjekove, crkva je nakon Drugog svjetskog rata, Zakonom o zaštiti spomenika kulture Crne Gore, upisana u registar i stavljena pod zaštitu”, objašnjava Lutovac.

On kaže da je Crkva sv. Đorđa složeno zdanje, sastavljeno iz tri jasno izdvojene cjeline. „Ovim sukcesivnim narastanjem crkva sv. Đorđa je dobila izgled izuzetno izduženog hrama, ali i pored toga, sva tri dijela čine organski skladnu cjelinu”, pojašnjava Lutovac.

,,Crkva je freskopisana u više navrata, ali je živopis vremenom stradao, tako da je danas ostao sačuvan u fragmentima. Uz južni zid naosa nalazi se zidani grob ktitora župana Stefana Prvoslava, ukrašen reljefnom pločom, slikanim soklom i ktitorsko-nadgrobnim natpisom”, opisuje Lutovac arhitektonska i enterijerska obilježja manastira. On objašnjava da se na časnoj trpezi nalazi drveni prestoni krst, dok je stari, zlatni, izložen u manastirskom muzeju na Cetinju.

,,Na desetak metara, zapadno od ulaza u crkvu, nalaze se arhitektonski ostaci manastirskih konaka. Ovaj objekt je bio ozidan od neobrađenog i pritesanog kamena slaganog u pravilne horizontalne redove spojene krečnim malterom. Dimenzije objekta su 34 sa osam metara, sa zidovima debljine 0,70 metara. Zidovi su očuvani u visini od 0,70. metara na istočnoj do 1,20. metara na zapadnoj strani konaka. Ostaci ovih konaka otkriveni su, 2008. godine, prilikom statičkog učvršćivanja temelja crkve i izrade drenaže i uređenja okolnog prostora”, priča arheolog Lutovac.

Projektom rekonstrukcije kompleksa manastira Đurđevi Stupovi, koji je uradio Republički zavoda za urbanizam i projektovanje u Titogradu još sada daleke 1988. godine, bila je predviđena i sanacija zgrade stare manastirske ekonomije, izgrađene u međuratnom periodu. Zgrada nikada nije sanirana pa su, na njenoj istočnoj i sjevernoj fasadi, vidljive velike pukotine nastale tonjenjem sjeveroistočnog ugla građevine.

,,Pored manastira je i zgrada koja je podignuta 1860. godine, kao prva svetovna škola u Vasojevićima. Zgrada je više puta prepravljana. Posljednja adaptacija izvršena je za potrebe Budimljansko-nikšićke episkopije, kada je nadzidan još jedan sprat, rađen od sige”, objašnjava direktor Polimskog muzeja.

Lutovac podsjeća da je manastir Đurđevi stupovi jedan od tri zakonom zaštićena spomenika kulture u beranskoj opštini, i da predstavlja monumentalno arhitektonsko djelo.,,Ko to ne zna, taj ne cijeni kulturno nasljeđe. Mi smo toliko mali, mi moramo ove velike vrijednosti, kao što su manastir Đuređevi stupovi, katedrala Svetog Tripuna, Husein pašina džamija, da cijenimo i da poštujemo. Ne treba da se ponašamo kao da ćemo da živimo hiljadu godina. Neko je živio tu prije nas i neko će živjeti poslije nas. Moramo našoj generaciji, za neke buduće, da usadimo osjećaj za poštovanje kulturnih dobara”, zaključuje Lutovac.

Zvaničnici

Jubilej manastira Đurđevi stupovi obilježen je tokom dva dana na veličanstven način. Svečanoj akademiji od crnogorskih zvaničnika prisustvovao je predsjednik Filip Vujanović, koji je bio na čelu Organizacionog odbora za obilježavanje ovog datuma. Neuporedivo više zvaničnika bilo je narednog dana na svečanoj liturgiji. Bili su: srpski premijer Ivica Dačić, ministar prosvjete u Vladi Srbije Žarko Obradović ambasadori Rusije i Ukrajine i td. Naroda nije falilo. Ispred spektakularno velike bine, kakva još nije viđena na ovim prostorima, prodefilovalo je, prema zvaničnim procjenama, više desetina hiljada građana sa svih strana. Zabavni dio programa obilježili su nastupi bendova Galija, Neverne bebe, Piloti i Amadeus bend. Organizatori su obezbijedili direktan prenos sa dvanaest kamera za sve televizije koje su iskazale želju da prenose svečanu akademiju. Besplatan signal nuđen je i TV Crne Gore, ali javni servis nije bio zainteresovan za ovaj događaj. Tokom dvodnevnog obilježavanja jubileja nije zabilježen ni jedan incident.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo