Vrata? Čemu vrata? Od koga se zaključati, kome otvoriti!? Niti možemo kome otići, niti nam može neko doći. Ni preko praga ove naše zajedničke kuće bez vrata, ne možemo kročiti ni koraka. Možemo nekoga pozvati..!? Zov? Koga pozvati? Zar neko još negdje zove nekoga?? Ko će nas pozvati? Kome se odazvati?

,,Dubinama sjevernog Pacifika luta usamljeni kit, na čiji se zov niko ne odaziva. Nadimak mu je Kit 52.

Kruže glasine da on već decenijama bezuspješno traži društvo. Luta, dubinama sjevernog Pacifika kao da je potpuno nevidljiv i nijem. Ljudi, njegovi najpažljiviji slušaoci, dali su mu nadimak: Kit 52.

Decembra 1992. rođena je legenda o kitu samotnjaku, vjerovatno jedna od najromantičnijih morskih priča u skorijoj istoriji: onom koji pjeva i zove, ali niko se ne odaziva. Pedeset dva, najusamljeniji broj. On ne opisuje dužinu, širinu ili specifičnu šaru na telu ovog okeanskog džina, jer ga do sada niko nije ni vidio.”

Još samo ovaj kit nekoga zove! Još samo ta ogromna ulješura, taj physeter catadon. Samo još kit 52 očekuje da će mu se neko odazvati! Još od 1992 godine – tako kažu – već 25 godina. Čeka li kit 52 zaista? Nešto? Nekoga?

Autori informacije o tome ćute. Jer ne znaju. A kako bi i mogli znati – teško je u ovoj ravni svijeta u kojoj živimo, detektirati događaje povezane samo u svijetu sinhroniciteta.

Ne samo da zove, nego i koga zove ovaj kit 52, to sam ja već odavno otkrio. Ne čeka on od 1992. godine. To je godina kada su sonari prvi put registrirali njegov zov. Njegovo čekanje počelo je mnogo ranije. Kit 52 čeka od 16 avgusta 1969. godine. I ne čeka on, nego čeka ona. Čeka njega. Ali o tome sam već ispričao ono najvažnije u knjizi Štit od zlata. U priči Poslednje ronjenje physeter catadona. Ako pročitate tu istinitu priču, shvatićete da ga ona neće dočekati i da joj se on neće odazvati. Shvatićete i da ona to zna savršeno jasno.

Kitovi žive i do 180 godina. Imaju dovoljno vremena za sve, i da zovu i da se odazivaju; najviše vremena im ostaje za – čekanje! I to je ono najbolje u ovom životu. Sve druge radosti na jednu stranu – čekanje na drugu: i opet će čekanje prevagnuti! Jer čekanje je naša prava privilegija

Ima sto definicija čovjeka i svaka je djelimično tačna. Ali samo djelimično. Sto definicija koje su djelimično tačne – nije to bogzna šta. Čak ako bi sve zajedno davale cijelu istinu jedva da bi svaka pojedinačno imala po 1 posto istine. Ali reći da je čovjek biće čekanja to jeste cijela istina, to je 100 posto istine.

Čekanje je najbolje; onaj ko je sve dočekao – taj je umro.

Biti živ – znači čekati!

Samo mrtvi su dočekali sve.

Pitam se jesu li stvari, doživljaji, ishodi koje čekamo – bolji od samog čekanja. Dvoumim se oko nekih; svako ima na umu neka takva iskustva koja su mu toliko prijala da je neoprezno izjavio: čekanje se isplatilo! Ali, ipak, kad bolje razmislim, nisam siguran da je bila šta što čovjek dočeka, moglo biti bolje od samog čekanja! Jer, ako ništa drugo, ono jednom dočekano, već slijedećeg trenutka postane prošlost, isčezne, ostane za nama. Da nam se nije desila, i najveća radost bila bi još pred nama. Da ih nismo već postigli, još bi nas čekali naši najveći uspjesi! Kad bi ona – kit 52 – dočekala onoga koga zove još od kada je poslednji put zaronio pa izronio, to bi bila tragedija! Dozivanje bi se prekinulo. Ovako – to je hepiend! Dozivanje nikada neće prestati.

Koliko su površne sve one jadikovke: ,,Čekanje je najteže!”; ,,Nepodnošljivo čekanje”; ,,Dosadno čekanje”. Apsurd čekanja, Jonesko, Godo na kog svi čekaju – sve je to dječija igra, zabavište. Čekanje je metafizičko stanje. Čekati nešto određeno, čekati bilo šta, to je moram reći – infantilno, vulgarno. Čekati – to je kao biti srećan! Osjećati radost! Ne zbog nečega što se desilo, ni zbog nečega što će se možda, desiti: nego biti u radosti, zateći se u sreći – to je radost i to je sreća! Ono što će doći, potpuno je nepovezano sa čekanjem kao filozofskim stavom o životu!

Filozof ne čeka nešto što treba doći.

Filozof ne čeka čak ni da prođe sve ono što će proći.

Filozof jednostavno – čeka! Čeka, u ovoj kući bez vrata, bez praga, u kući koju svi nazivamo svijet, iz koje se ne može ni izaći i u koju niko ne može doći. Taj svijet je preplavio Okean, ljudi su danas kitovi koji se uzaludno dozivaju u dubinama svog Pacifika. Dozivaju se, a odazvati im se – nema ko!

Samo onaj ko je svjestan da će jednom ipak doći kraj čekanju, može shvatiti superiornost čekanja u odnosu na sve drugo što nam se događa u životu!

Čekanje je najbolje ali šta mislite: da li je bolje ako se u međuvremenu desi nešto neočekivano, ili je bolje ako se u međuvremenu ne desi ništa neočekivano!?

Ferid MUHIĆ