Povežite se sa nama

FOKUS

KRV I SUZE CETINJA: Opomene tragedije

Objavljeno prije

2 godine

na

Kako su iz UP-a i MUP-a stizale informacije o događajima na Cetinju, tako je javnost imala sve više razloga za sumnju u njihovu vjerodostojnost. Umjesto činjenica, stizali su demantiji. A umjesto ostavki – alibi poruke

 

Vuk Borilović (34) je u cetinjskom naselju Medovina, u petak poslije podne, hicima iz lovačke puške ubio 10 i ranio šest osoba. Prvo su, u podstanarskom stanu u njegovoj kući, stradala dva dječaka – od osam i 11 godina. Onda je ubijena i njihova majka Nataša Pejović Martinović (35). Pošto je ubio podstanare, na meti Borilovića našao se Milan Mitrović (37) njihov kum. Nakon toga ubio je ujaka Gorana Đurišića (54) koji je pokušavao da ga odgovori od krvavog pohoda. I krenuo niz ulicu.

U komšiluku ubijeni su supružnici Dimitrije (81) i Danica (74) Drecun i njihov sin Rajko (56). U jednoj od susjednih kuća ubijene su sestre Mila (51) i Aleksandra Radunović (52). Ranjeni su Aleksandar Drecun, Slavica Zvicer, Filip Đurković, Mileva Ramadanović, Darnika Čelebić i Ljubiša Maksimović, jedan od policajaca koji su, u međuvremenu, pristigli na mjesto zločina.

Konačno, krvoproliće je zaustavljeno negdje ispred 16 časova. Ubica je – ubijen. O razlozima koji su ga naveli na taj bezumni čin možemo nagađati. Zvanično, još se ne zna ni da li je Borilovića ubila policija ili neko od komšija. To su samo neke od nedoumica koje prate prošlonedjeljnu tragediju.

Policiji je trebalo pet sati da se prvi put oglasi. I, nakon što je to uradio direktor Uprave policije Zoran Brđanin, javnosti nije ponuđena nijedna nova informacija. Osim izraza saučešća, nade da se nešto slično nikada neće ponoviti i poziva medijima da izvještavanje nastave sa „maksimalnim oprezom”, od Brđanina smo dobili površan opis događaja i obećanje „da se okolnosti cjelokupnog događaja, uključujući i lišenje života V.B. i dalje utvrđuju, a javnost će, posredstvom medija, biti obaviještena o svim detaljima”.

Uskoro su se u medijima pojavile prve kritike na račun policije. Da li su došli na vrijeme? Koliko ih je bilo? Da li su prisutni policajci bili obučeni i opremljeni adekvatno situaciji u kojoj su se našli? Gdje su bili pripadnici Posebne jedinice policije dok je Borilović, i doslovno, lovio ljude po komšiluku…? Da li je bržom i boljom intervencijom policije mogao biti sačuvan još neki život (očevici svjedoče da su prisutni policajci spriječili Borilovića da uđe u makar još jednu ili dvije kuće).

So na živu ranu dodale su tvrdnje svjedoka da se među stradalima nalazi i žena (jedna od sestara Radunović) koja je na stratište došla dok je pucnjava uveliko trajala, a nakon što su je policajci pustili da uđe u naselje u kome je ubica pucao na sve što se kreće (pod paljbom su se našli i medicinari iz službe hitne pomoći, dok su pokušavali da pomognu ranjenima).

Iz Uprave policije su demantovali te tvrdnje. „Prema podacima sa kojima raspolaže Uprava policije, a na osnovu do sada preduzetih mjera i radnji, ne proizilazi činjenica da je jedna osoba ženskog pola ušla u zonu blokade i da je nakon toga lišena života od strane V.B. (34)”, naveli su u saopštenju objavljenom u utorak poslije podne. Do tada smo od njih saznali i sljedeće:

– Da je „u trenutku prijave upotrebe vatrenog oružja u gradu bilo je angažovano 12 službenika policije, dok je, naknadno angažovano još 10 policijskih službenika”.

– Neki od njih su „u pravcu izvršioca teškog krivičnog djela ispalili oko 20 projektila”. Borilovića je pogodilo pet metaka. Još se ne zna ko ih je ispalio.

– Pripadnici Posebne jedinice policije upućeni su iz Podgorice na Cetinje ali su tamo stigli nakon što je drama u Medovini okončana. Uz 11 žrtava.

Kako su iz UP-a i MUP-a stizale informacije o događajima na Cetinju, tako je javnost imala sve više razloga za sumnju u njihovu vjerodostojnost.

Policija je isprva tvrdila da je prvi poziv građana na broj 122 sa obavještenjem o pucnjavi u naselje Medovini stigao u 15:30 člasova. I da je policija na licu mjesta bila tri minuta kasnije, u 15:33 (Medovina je par stotina metara udaljena od Cetinjskog manastira gdje se, redovno, nalazi policijska patrola Odjeljenja bezbjednosti Cetinje). Kada se jedan od mještana obratio medijima sa informacijom da je on policiju pozvao nekih 7-8 minuta ranije, iz UP su to demantovali. „Nema dokaza da je poziv policiji upućen u 15:22“, stoji u reagovanju UP-a u nedjelju veče, više od dva dana nakon krvave drame na Cetinju. Sjutradan je to, gostujući na RTCG, pritvrdio i Zoran Bašanović, načelnik kriminalističke policije u podgoričkom Centru bezbjednosti (Prijestonica Cetinja je pod ingerencijom CB Podgorica): „Provjereno je i netačno je da je u 15:22 pozivana Uprava policije. Poziv u 15:22 nije registrovan na broju 122”, rekao je Bašanović.

Sjutradan (utorak) objavljen je listing poziva Cetinjanina Aleksandra Radunovića iz koga se vidi da je on broj 122 pozivao, ne jednom nego četiri puta, u intervalu od 15:22 do 15:49 časova. Odgovor UP stigao je iste večeri. Tada smo saznali kako su, poslije četvorodnevnih provjera, zvaničnici UP ustanovili da im sat na Cetinju nije tačan. Žuri. I da kritični, prvi, poziv nije stigao u 15:30 (po netačnom satu) nego neka tri minuta ranije. Ali je operater u evidenciju ručno upisao pogrešno vrijeme primljenog poziva. Da bi njegovi pretpostavljeni to tretirali kao validan podatak.

„Policija je izvršila detaljne provjere poziva i registrofona i utvrdila da uređaj registrafon koji se nalazi u Odjeljenju bezbjednosti Cetinje ima satelitsko odstupanje od četiri minuta i 35 sekundi”, piše u saopštenju UP-a. Slijedi još jedno opravdanje, odnosno, prebacivanje odgovornosti na podređene: „Nakon prijema poziva, službenik u Dežurnoj službi je odmah preko veze obavijestio kolege i dao im podatke o prijavljenom događaju. Kako je tada uslijedio još jedan poziv, službenik je ručno zabilježio vrijeme od 15.30, a koje je zavedeno u policijskim evidencijama i spisima kao vrijeme prijema poziva u vezi događaja”.

Obraćanje javnosti završava se još jednom porukom: „Uprava policije radi u otežanim uslovima, što je samo jedan od brojnih problema sa kojima se novo rukovodstvo nosi uporedo sa tekućim poslom”. Izgleda da autori tog dopisa nijesu ni svjesni koliko je nepristojno, nakon ubistva 11 ljudi od kojih su neki usmrćeni u prisustvu policije, govoriti o „brojnim problemima sa kojima se novo rukovodstvo nosi”.

Ostavke nijesu bile opcija.  Ćute svi – od premijera, preko resornog ministra, direktora UP-a, njegovih pomoćnika, do načelnika CB Podgorica i OB Cetinje. Zapravo, ministar MUP-a Filip Adžić ne ćuti. Na pitanje da li razmišlja o ostavci, on odgovara kako nije zadužen za operativni rad policije. „Na meni je da preispitam svu odgovornost kako bi ispitali da li je u postupanju policije bilo propusta. Ono što zavisi od mene je da unaprijedim materijalni i tehnički status pripadnika UP. U tom dijelu mislim da smo uradili sve što smo mogli u ovom kratkom periodu”, kazao je Adžić. Pa se dopunio: „U konkretnom slučaju – ukoliko bude i najmanje odgovornosti bilo kojeg pojedinca ili bilo kojeg rukovodioca, javnost neće morati da poziva na ostavku, već će to svako uraditi samoinicijativno…”. Koliko juče (srijeda) Adžić se pojavio pred TV kamerama tokom spaljivanja dijela zaplijenjenih švercovanih cigareta. Nije mu smetalo to što nije zadužen za „operativni rad”.

Da se vratimo zločinu na Cetinju i eventualnim propustima. Nije tu riječ samo o netačnom satu, brzini izlaska na intervenciju ili registrovanoj neobučenosti i neopremljenosti pripadnika UP-a da se nose sa izazovima tako ekstremne situacije u kojoj su se našli. Sa sličnim nevoljama suočavaju se i najmodernije i najobučenije policije na svijetu. Time se, sada, bave MUP i UP, Savjet za civilnu kontrolu rada policije i Ombudsman pa će, valjda, doći do nekih korisnih zaključaka i preporuka primjenljivih u praksi.

Postoji, barem jedan jednostavniji i ozbiljniji problem. Sistemski. Žrtve Vuka Borilovića ubijene su iz lovačkog oružja koje je bilo uredno prijavljeno i registrovano. Ali nije oduzeto kada je to trebalo da se uradi. A bilo je, samo tokom ove godine, više prilika za tako nešto.

Danas znamo da je Vuk Borilović, zimus, fizički napao kolegu s posla. Sukob je započeo na radnom mjestu, nakon čega je Borilović otišao kod Marka Lagatora povrijedio ga, oštetio mu automobil i kamenjem gađao kuću. Napad je prijavljen, napadač je priveden u policiju, ali mu oružje nije oduzeto. U sličnom slučaju, recimo, u Srbiji policija bi izvršila uvid u evidenciju izdatih dozvola za posjedovanje oružja, pretresla i privremeno oduzela svo oružje koje se nalazi u domaćinstvu svih učesnika sukoba, makar ono bilo registrovano na nekog od drugih članova porodice.

U UP-a i MUP-u su osnov za privremeno oduzimanje oružja od Borilovića mogli naći i u važećem Zakonu o oružju. Tamo je propisano da će Ministarstvo unutrašnjih poslova oduzeti oružje, municiju i ispravu o oružju licu koje „prestane da ispunjava” neki od zakonom propisanih opštih uslova. Tako je, pored ostalog, predviđeno da se dozvola (i oružje) oduzme licu protiv kojeg se povede postupak zbog „krivičnih djela sa elementima nasilja”. Isti postupak je predviđen i ukoliko nadležni dođu do informacije da bi „oružje moglo biti zloupotrijebljeno”, posebno u slučaju „češćeg i prekomjernog uživanje alkohola; teže poremećenih porodičnih odnosa, komšijskih odnosa ili odnosa na radnom mjestu”.

Ako to nije bilo dovoljno, zašto su nadležni ostali bez reakcije i nakon što je Borilović, ljetos, nepravosnažno osuđen zbog pomenutog napada na kolegu. Tada mu je, zbog nasilničkog ponašanja, naloženo da nosi nanogicu. Presuda nije postala pravosnažna, ali je bila dovoljna da mu se u zakonom propisanom postupku privremeno oduzme oružje kojim je prošle nedjelje ubio desetoro.

Umjesto objašnjenja, dobili smo još jednu alibi priču, sazdanu na poluistinama i prikrivanju činjenica. U prvom saopštenju UP-a na tu temu stoji:  „Naglašavamo i da ne postoje saznanja, niti je policiji prijavljivano, da su postojali raniji konflikti, niti bilo kakav prethodni napad u posljednjem periodu od strane V.B. na porodicu podstanara. U istom smislu, ne treba dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu izvršenje ovog teškog zločina sa bilo kakvim protivpravnim ponašanjima iz prethodnog perioda.”

Prosječno upućen čitalac je razumio kako Borilović policiji nije bio „od ranije poznat”. Kada se ispostavilo suprotno, da je još kao maloljetnik prijavljivan zbog nasilničkog ponašanja, a da je nedavno i osuđen zbog istog, stiglo je novo saopštenje: „Rukovodeći se profesionalnim standardima, Uprava policije je ukazala na činjenice od značaja za konkretan slučaj, ali i na prethodno protivpravno ponašanje V.B. bez elaboracije, a cijeneći da to nije u vezi sa ovim slučajem.”

Sljedeći problem pred koji nas vraća prošlonedjeljna tragedija je olako izdavanje ljekarskih uvjerenja potrebnih za dozvolu za posjedovanje oružja. Otprilike: platiš i uzmeš. Kome ljakarsko uvjerenje uskrate na jednom mjestu, on ga dobije na drugom. Dozvola važi deset godina. Što je, može biti, previše u zemlji u kojoj živimo sa ovoliko stresa, haosa i bezakonja svih mogućih vrsta.

Prema evidenciji MUP-a u Crnoj Gori građani u legalnom posjedu drže više od 100.000 komada vatrenog oružja. U policiji procjenjuju da se u ilegalnom posjedu nalazi još 40–80 hiljada kratkih i dugih cijevi. Neke međunarodne procjene, s kraja prošle decenije, govore o preko 140.000 komada vatrenog oružja koje se nalazi u nelegalnom posjedu građana Crne Gore. Možda nam je od petka malo jasnija opasnost koju svo to oružje nosi. Posebno u odsustvu adekvatne kontrole njegovih vlasnika.

„Kolektivno smo odgovorni prema porodicama koje su izgubile svoje najbliže zbog naše pasivnosti. Kada ljudi ginu u nesrećama u rudnicima, rudnike činimo bezbednijim. Kada stradaju u poplavama i uraganima, trudimo se da te zajednice učinimo bezbednijima. Kada putevi postanu opasni, popravljamo ih da bi broj saobraćajnih nesreća bio manji. Imamo zakone o vezivanju pojaseva u kolima, jer znamo da to spasava živote. Utisak da je oružano nasilje nekako drugačije, da naša sloboda i ustav ne dopuštaju umereno regulisanje upotrebe smrtonosnog oružja – prosto nema smisla”. Ovim riječima se tadašnji predsjednik SAD-a Barak Obama svojim zemljacima obratio nakon jednog masovnog nasumičnog ubistva izvršenog oružjem u legalnom posjedu. Od naših lidera nećemo čuti ništa slično.

Statistika kaže da su nasumična ubistva, u poređenju sa brojem stanovnika, u Crnoj Gopri možda i češća nego u SAD. Arhiv Monitora svjedoči: Prije trideset godina (jun 1992) u pljevaljskom selu Pušonjski do Kosta Damjanović (22) ubio je devet mještana a njih nekoliko ranio. Ubio ga je jedan od napadnutih, nakon što mu je oteo pušku. Motive ne znamo. Pouke, izgleda, nijesmo izvukli.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?

Objavljeno prije

6 dana

na

24 Januara, 2025

Objavio:

Prema podacima dobro upućenih izvora Monitora, nije tačno da je vlast na čelu sa Mandićem,  kako tvrdi DPS,  preuzela kontrolu nad Ustavnim sudom, iako je on i dalje nesumnjivo partijski.  Penzionisanjem Dragane Đuranović došlo je do promjene odnosa snaga : DPS-2,  URA-1, DF-1,  Demokrate – 1. Matematika kaže:  opozicija – 3, vlast –  2.  No,  izgleda da sudija  Faruk Resulbegović,  koji slovi za kandidata URA, iako je ta partija sada u opoziciji, za DPS  predstavlja veliki rizik

 

 

Demokratska partija socijalista uz dio opozicije blokirala je opet početkom sedmice sjednicu parlamenta, na kojoj je trebalo glasati o budžetu.  Insistiraju da „parlamentarna većina ruši državu“, te da je razlog njihove blokade Skupštine – odbrana Ustava.

„Dok god se ne poništi odluka Ustavnog odbora, neće biti sjednica. To je jedinstven zahtjev opozicije“, poručio je lider DPS Danijel Živković.

Dodatno je proširio spisak zahtjeva: „Za povratak redovnog rada Skupštine Crne Gore neophodno je poništenje neustavne odluke o penzionisanju sutkinje Dragane Ðuranović, kao i potpisivanje sporazuma između opozicije i vlasti u kojem će se jasno precizirati da nema izmjena Ustava u dijelu identitetskih pitanja, kao ni izmjena Zakona o crnogorskom državljanstvu. Finalno, premijera Spajića sam upozorio da ukoliko parlamentarna većina sa državnog nivoa spriječi formiranje vlasti u Budvi i time još jednom sruši ustavni poredak, da će odgovor opozicije biti blokada svih lokalnih skupština i potpuna paraliza društveno-političkog života”.

DPS-a i stranke opozicije tvrde da  je penzionisanjem sutkinje Đuranović  izvršen “ustavni puč”, te da je  parlamentarna većina na čelu sa Andrijom Mandićem  preuzela kontrolu nad Ustavnim sudom kako bi “srušila državu” i  između ostalog progurala zakon o dvojnom državljanstvu. Problem sa tim DPS- ovim narativom ima više nivoa. Za početak, neobično je da se protiv političke kontrole Ustavnog suda bori partija koja ga je pretvorila u partijski i uništila njegov integritet. Prema podacima dobro upućenih izvora Monitora, nije tačno da je vlast na čelu sa Mandićem,  kako tvrdi DPS,  preuzela kontrolu nad Ustavnim sudom, iako je on i dalje nesumnjivo partijski.

Zašto DPS onda želi da vrati sud „u pređašnje stanje“, kako je to  nakon razgovora opozicije sa Martom Kos definisao  Živković? Dio odgovora je u hronologiji  promjena snaga unutar partijskog Ustavnog suda.

Nakon višegodišnje blokade Ustavnog suda, početkom 2023. godine, postavgustovska vlast je, kako bi odblokirala evropski proces, konačno uspjela da dobije poene od Brisela i popuni dio praznih mjesta u Ustavnom sudu. Uz neophodnu saradnju opozicije, pošto se sudije Ustavnog suda biraju dvotrećinskom većinom.  U to vrijeme premijer je bio Dritan Abazović koji danas stoji uz DPS, a predsjednik države Milo Đukanović.  Parlament i predsjednik po zakonu imaju značajnu ulogu u procesu izbora sudija Ustavnog suda. Na žalost, sud je popunjen  po odavno uspostavljenom đukanovićevskom principu,  po kom su sudije Ustavnog suda bile ishod  politčke trgovine, a ne radnih biografija i referenci.  U tom smjeru nova vlast nije napravila nikakav pomak.  Sud je bio i ostao partijski, ali sa malo drugačijim odnosom snaga.

U februaru 2023. godine, nakon više poništenih konkursa i neprincipijelnog glasanja svih partija, koje su mijenjale odnos prema kandidatima u zavisnosti od trenutnog partijskog interesa,  izabrano je troje sudija –   Snežana Armenko, koja je bila predlog Demokratskog fronta i koja je u rođačkim odnosima sa Predragom Bulatovićem, savjetnikom Andrije Mandića, Miomirka Tešić, koju su predložile Demokrate  i Dragana Đuranović koju je predložio DPS, a čije je penzionisanje krajem godine DPS natjeralo na bacanje dimne bombe na sjednici Ustavnog odbora, a danas na blokadu parlamenta.  Đuranović se tokom intervjua pohvalila  partijskom knjižicom DPS.  Kazala je da je ima od 2017. i da „za sudiju Ustavnog suda nije neophodno da ne bude član partije“.

Tada za sudiju Ustavnog suda nije izabran Faruk Ruselbegović, zbog toga što za njega nijesu glasali DPS i Bošnjačka stranka. DPS je u to vrijeme još manjinski podržavao Abazovićevu vladu, ali nije glasao za  Resulbegovića, koji slovi za kandidata URA, uz objašnjenje da želi to mjesto da ostavi dogovoru unutar manjinskih partija. U prevodu, DPS je bio radiji kandidatu  kog bi predložile  manjinske partije  iz korpusa tada DPS – u vjernih partnera. Prije svega Bošnjačka stranka.  Ruselbegović je ipak izabran u novembru 2023. godine. Ni tada DPS nije glasao za njega, ali su  njegov  izbor omogućili glasovi URA, koja je u to vrijeme već postala opozicija, i Socijaldemokrata (SD).

Izborom Resulbegovića kompletiran je Ustavni sud. Pored novoizabranih sudija, u Ustavnom sudu tada su bili još Budimir Šćepanović, predsjednik suda, Desanka Lopičić i Milorad Gogić, danas savjetnik Andrije Mandića.   Šćepanović i Lopičić izabrani su u vrijeme DPS-a, i važe za njihove odane vojnike pravosuđa. Šćepanović, Lopičić, kao  i penzionisana sutkinja Đuranović, nalaze se na spisku sudija koji su od DPS vlada dobili stanove po povoljnim uslovima, što je danas predmet pravosuđa .

Lopičić je od Vlade dobila stan 2009. godine od 75 hiljada eura, koji je otplaćivala u mjesečnim ratama od 79,8 eura. Od 2014. do 2017. bila je predsjednica Ustavnog suda, a svojevremeno je nezakonito izabrana za predsjedavajuću sudiju, što je potvdio i sam Ustavni sud. Sutkinja Dragana Đuranović je dobila stan u Siti kvartu  od Vlade 2016. godine, dok je bila zaštitnica imovinsko-pravnih interesa države za svega 15.445 eura. Sudija  Šćepanović  je uz pomoć Vlade dobio stan od 90 kvadrata za nešto više od 13 hiljada eura u Univerzitetskom centru u Podgorici.

Dakle, da pritvrdimo- kada je u novembru 2023. kompletiran, Ustavni sud bio je izvan sumnje partijski. Prema podacima Monitorovih dobro upućenih izvora, u njemu je važio ovaj odnos snaga:  DPS 3, DF -2, Demokrate – 1, URA – 1. Pošto je URA tada bila u opoziciji, moglo bi se reći da je opozicija i dalje imala kontrolu nad sudom, 4:3.  Mđutim, DPS očito nikad Resulbegovića nije računao kao dio opozicione snage, pa je takav sud smatrala sudom u pat poziciji.  Tri naspram tri.

Nakon što je penzionisan Gogić, koji je završio u Mandićevom kabinetu, neprincipijelno mijenjajući stavove o penzionisanju sudija Ustavnog suda spram sopstvenog interesa, ustanovljen je ovaj odnos:  DF- 1, Demokrate – 1, URA -1, DPS -3. Opozicija je imala tri sugurna i jedan za DPS očio  nesiguran glas.   To je pređašnje stanje u koje danas  DPS sa sve evropskom retorikom,  želi da vrati Ustavni sud.

Penzionisanjem Đuranović došlo je do promjene – DPS-2, URA- 1, DF-1, Demokrate – 1. Matematika kaže:  vlast –  2, opozicija – 3. DPS međutim, dok blokira parlament s URA,  i dalje istrajno  ne računa  njihove “nesigurne” glasove u sudu.  Pritom, nakon penzionisanja Đuranović, u Ustavnom sudu je  neparan broj sudija, pa odluke više ne mogu biti zaustavljane pat pozicijom, tri na spram tri.   Sada Resulbegović za njih predstavlja još opasniju  razliku.  Zato DPS želi stvari da vrati u sigurno. Pređašnje stanje, za njih znači pat pozicija. DPS se u stvari   bori za – blokadu.

Priča o Ustavnom sudu, o čemu je Monitor već pisao, je priča o borbi vlasti i opozicije oko nadmoći u  pravosuđu. Priča o penzionisanju sudija tog suda, je priča i  o tome kako su i vlast i opozciija, ali i većina sudija Ustavnog suda, Ustav tumačile  spram sopstvenih, partijskih i ličnih interesa.  DPS danas traži da se nastavi sa kršenjem Ustava, i sudije penzionišu po starom receptu, za koji eksperti odavno ukazuju da je sporan. Vlast je taj recept koristila kad joj je odgovaralo, a odlučila s njim da raskrsti, opet kad joj odgovara. Sudije, isto.  Doprinoseći tako opštoj haotizaciji, u kojoj je očigledno da je Ustav tek pogodan zaklon. Ili ruža na  reveru. Što bi rekao Andrija Mandić potpredsjedniku skupštine Borisu Pejoviću, dok se nadgornjavao sa poslanicima opozicije: „Pridrži mi ovaj Ustav“.

Zanimljivo, trenutno je penzionisana samo sutkinja Đuranović, iako je još dvoje sudija ispunilo uslove za penziju, kako je to u obraćanju Parlamentu navela i predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko.  Predsjednik Jakov Milatović izbor to dvoje sudija ostavio je otvorenim, i rezervisanim za amin sudija Ustavnog suda. Milatović je tako odigrao i za DPS. Ubrzo je prešao na podešavanja iz avgusta 2020. A o tome kako dvoje sudija ne idu u penziju, a jedan da, iako su svi ispunili uslov, više ne priča niko. Toliko o Ustavu.

Nevinih u priči o Ustavnom sudu nema, ali je očigledano nastojanje DPS-a, da blokira taj sud. Da ga vrati u pređašnje stanje, ali i  onemogući dalji razvoj događaja. Šta ako bi se nakon sutkinje Đuranović penzionisalo i dvoje njihovih sudija? Ko bi ih zamijenio?

Dimne bombe na Ustavnom odboru, pojavljivanje Đukanovića nakon tragedije na Cetinju sa zahtjevom da se smijeni policijski vrh, blokada parlamenta kojom se navodno brani Ustav, a koja je, po pravnim stručnjacima neustavna i nelegitimna, za razliku od bojkota, prijetnje da će blokirati i lokalne parlamente… Sve su to detalji koji nameću pitanje: čega se to plaši Đukanović?

Vlast tvrdi da je penzionisanje Đuranović spriječilo izlazak iz pritvora bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića i bivšeg visokog bezbjednosnog funkcionera Zorana Lazovića.  Šta bi mogao još Ustavni sud koji nije u „pređašnjem stanju“, a koje specijalnim dodacima podmićuje nova vlast?

Zanimljivo je da DPS ne umiruje ni miješanje Venecijanske komisije, u kojoj između ostalih sjede nekadašnji ministri DPS vlada,  profesor Srđan Darmanović i Zoran Pažin.  Ili se sjećaju kako je lako ne uvažiti VK s pozicije vlasti.  Kako god, nervoza DPS-a  je očigledna.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SPOJENI SUDOVI NASILJA U PARLAMENTU: Dalje nećeš moći

Objavljeno prije

2 sedmice

na

17 Januara, 2025

Objavio:

Politički motivisano nasilje u Crnoj Gori nije novina, ali je novo što se argumentacija sile  sa ulice, preselila u plenarne skupštinske sale i direktne TV prenose. Nudeći javnosti uzbuđenje rijalitija

 

 

Krajem prošle nedjelje, u zgradi SO Budva, svjedočili smo¸novoj u nizu demonstracija fizičko-političkog nasilja u Crnoj Gori (vidjeti boks). Zavrtanje ruke oponentima, u doslovnom smislu, sve češće i intenzivnije postaje dominantan oblik odbrane i(li) nametanja vlastitih političkih stavova.

Politički motivisano nasilje u Crnoj Gori nije novina, ali je novo to što se argumentacija sile  sa ulice, preselila u plenarne skupštinske sale i direktne TV prenose. Nudeći javnosti uzbuđenje rijalitija

“Sram vas bilo muške kukavice, ulizice kriminalnih klanova”, obratila se političkim protivnicima Dragana Kažanegra Stanišić, odbornica novog saziva SO Budva, potpredsjednica Demokrata i, možda najbitnije u aktuelnom kontekstu, sekretarka u Ministarstvu unutrašnjih poslova. “Takve kao vi otresem pogledom kao prašinu sa cipela”.

Teško je pronaći dvije rečenice koje ljepše i preciznije odslikavaju aktuelni duh tolerancije, privrženost demokratskim standardima i nepokolebljivu odanost principima vladavine prava među predstavnicima ovdašnje političke elite.

U oštru  konkurenciju manifestacija duha nasija treba uvrstiti i ovonedjeljno obraćanje poslanika DPS Nikole Rakočevića. On je, u ime parlamentarne opozicije, najavio: “Sprječavamo redovan politički život u parlamentu, dok se ne počne poštovati Ustav koji je zgažen od parlamentarna većine. Samim tim nema ni usvajanja budžeta na sjednici parlamenta koja je zakazana za 21. januar“. Da se izbjegnu nedoumice, Rakočević precizira da nije riječ o bojkotu, već o naumu da se  spriječi održavanje sjednica Skupštine Crne Gore.  “Do kraja ovog mandata, dok god on trajao, crnogorska opozicija neće bojkotovati Skupštinu, jer je bojkotom prepuštamo parlamentarnoj većini koja je pokazala svoju neodgovornost u odnosu na građane. Same ih nećemo ostaviti u parlamentu.“

Ništa nije samoniklo. Opozicija je na demonstraciju nezadovoljstva silom  krenula  prije nepun mjesec, kada se parlamentarna većina odlučila da, suprotno proceduri i sopstvenoj praksi, skrati mandat jednoj sutkinji Ustavnog suda zaključujući da je ona ispunila uslov za odlazak u penziju. Dok je javnost pokušavala odgonetnuti motive te odluke, u pomoć je sa objašnjenjem priskočio Milan Knežević. “Da je protivno zakonu Dragana Đuranović ostala na funkciji sudije Ustavnog suda, jutros bi Zoran Lazović i Milivoje Katnić bili pušteni da se brane sa slobode”, kazao je predsjednik DNP, nakon što je u Ustavnom sudu izostao neophodni, četvrti, glas za usvajanje žalbe advokata dvojice uhapšenih , nekadašnjih visokih funkcionera tužilaštva i policije.  Istu argumentaciju kasnije smo našli i u saopštenjima Demokrata.

Uglavnom parlamentarna većina je, po sopstvenom priznanju, skratila mandat  sutkinji Ustavnog suda zato što su procijenili da će, u suprotnom, taj sud izglasati  odluku koja njima nije po volji. Iako se, suštinski, bavi pitanjem (odluka o produženju pritvora) koje nije u nadležnosti izvršne i zakonodavne vlasti. Ključna riječ ovdje su – motivi.  Šta ako je to najava prakse po kojoj će političari, koristeći pravno sumnjive mehanizme, svoje odluke (i želje) pred Ustavnim sudom braniti tako što će smjenjivati/penzionisati sudije, za koje predpostavljaju da mogu donijeti njima neprihvatljive  odluke?  A, sjutra, i tužioce, direktore regulatornih agencija, visokopozicionirane policajce, oficire Vojske CG…?  Nešto  od toga već imamo na sceni. Sjetite se aktuelne priče o penzionisanju načelnika Generalštaba VCG.

Dugo je crnogorska društvena scena, pozornica spleta raznih vrsta nasilja, u bici za moć. Nasilje u parlamentu, je neka vrsta završnice. Opasan znak  da negdje duboko u svojoj dubini, crnogorsko društvo –tone.

Počelo je ovako. . Pred prve višepartijske izbore u Crnoj Gori pristalice tadašnjeg jedinstvenog DPS-a  (danas su to DPS, SNP, Demokrate i DNP) spriječile su, uz asistenciju policije, poslednjeg premijera SFRJ Anta Markovića da uđe u Virpazar, gdje je imao zakazan ručak. Marković je u Crnu Goru došao kao lider Reformskih snaga koje su  slovile kao glavni oponent (pokazaće se nedovoljno jak)  ondašnjeg Miloševiću odanog Saveza komunista Crne Gore koji su predvodili Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović. „Zajednički imenitelj partija koje okuplja Savez reformskih snaga je srbofobija i antikomunizam”, objašnjavao je Đukanović.  RTCG i Pobjeda su kiptjeli nadahnuti patriotskim gnijevom.

Kampanju pred druge višestranačke izbore u Crnoj Gori (kraj 1992.) obilježile su barikade na Slijepač mostu kod Mojkovca. Tamo su, združeno, policajci i srpski paravojnici, i jedni i drugi naoružani dugim cijevima, u dva navrata spriječili rukovodstvo i simpatizere Liberalnog saveza CG da dođu do Bijelog Polja i održe predizborni skup (14. i 18. novembra). Zvanično, vlast je za sve što se dešavalo okrivila opozicione pristalice. Ne može se, poručili su, protiv narodne volje.

U januaru 1998. suočili smo se sa, do tada, najopasnijom demonstracijom odbrane volje naroda u Crnoj Gori. Nakon što je izgubio predsjedničke izbore od Đukanovića, Momir Bulatović je najavio da neće predati dužnost do skora najbližem saradniku već će mandat, kako je rekao, “vratiti narodu”. Njegov SNP i Srpska narodna stranka (ćerka partija Narodne stranke, od koje se odijelila nakon formiranja Narodne sloge, a “majka stranka” današnjih Nove srpske demokratije i Ujedinjenje Crne Gore) organizovali višednevne proteste pred Skupštinom, koji su se izrodili u velike incidente nakon što je Bulatović pristalice pozvao da prošetaju do tadašnjeg sjedišta Vlade.  Epilog: povrijeđena su 44 policajca i četiri civila, eksplodirala je makar jedna ručna bomba, Podgorica bila okupana suzavcem.…

Odazak DPS sa vlasti, nakon izbora 2020. godine, nije donio obećavano jačanje institucija i prekid prakse posezanja za politički inspirisanim nasiljem, u raznim formama. .

Nakon što je u parlamentu izglasano nepovjerenje vladi Zdravka Krivokapića, a nakon smjene Alekse Bečiča sa mjesta predsjednika Skupštine, njegov nasljednik (najstariji potpredsjednik) Strahinja Bulajić odbijao je duže od dva mjeseca da zakaže sjednicu. Sa naumom, kako je kazao, da spriječi formiranje nove skupštinske većine koja je “suprotna iskazanoj izbornoj volji građana iz 2020. godine”.

“Nažalost, u tome nijesam uspio”, požalio se Bulajić nakon što je u aprilu 2022. podnio ostavku. “Ovdje se radi o jakom i veoma naglašenom stranom uticaju” , primijetio je.

Onda je došla vlada Dritana Abazovića.  URA i DPS su  u jeku predizborne kampanje, Zetu izmjestili iz sastava Opštine Podgorica, da bi u Glavnom gradu umanjili uticaj njima nenaklonjenih birača. Potom su aktivisti Demokratskog fronta krenuli u višemjesečnu kampanju opstrukcije lokalnih izbora u Šavniku. Zbog čega niko nije odgovarao. Izbori  do danas nijesu završeni.

Na red je došla Andrijevica u kojoj je grupa građana mjesecima sprječavala održavanje sjednice lokalnog parlamenta. Policija je ostala slijepa i gluva, dok se nijesu stekli uslovi da Vlada uvede privremene mjere i raspiše nove izbore. U međuvremenu smo dobili još jedne nezavršene izbore – one u Kotoru

Dešavanja na crnogorskoj političkoj sceni,  sve više podsjećaju na kupovinu fordovog automobila prije stotinjak godina, u SAD. Na primjedbe da kupci nemaju pravo da izaberu boju svog budućeg vozila, osnivač i vlasnik kompanije Henri Ford čak se i naljutio. “To je apsolutno netačno”, ustvrdio je., naši kupci mogu da izaberu boju koju god hoće. Samo da je crna”. Istrajne su te  nijanse crne.

 Zoran RADULOVIĆ

 

Budva: Verifikovani mandati ali ne i predsjednik SO

U petak 10. januara održana je prva sjednica Skupštine opštine Budva nakon lokalnih izbora 17. novembra prošle godine, na kojoj su verifikovani mandati odbornicima. Sjednicu je zakazala Vlada jer opština Budva nije izabrala predsjednika parlamenta nakon majskih izbora, koji bi to učinio. Vlada je raspustila budvanski parlament u martu 2024, od kada najveća turistička opština radi bez zakonodavne vlasti.

Očekivalo se da će se na prvoj sjednici biti izabran i predsjednik parlamenta, ali do toga nije došlo. (Ne)očekivana  dešavanja tokom zasijedanja dodatno su zaoštrila političku krizu.

Sjednicom je predsjedavao najstariji odbornik Savo Medigović, sa liste Budva naš grad, koju predvodi aktuelni potpredsjednik opštine, Nikola Jovanović. Nakon verifikacije mandata, Medigović je podnio ostavku na mjesto odbornika, jer nije želio da podrži najavljeni izbor Petra Odžića (SDP) lidera Evropskog saveza (SDP,SD,LP) za predsjednika Skupštine opštine. Odžića su kao jedinog kandidata za tu funkciju, predložila jedanaestorica odbornika – osam Jovanovićeve grupe građana Budva naš grad, dva odbornika Evropskog saveza (ES) i jedan odbornik URA. Uz dogovorenu podršku 7 odbornika Demokratske partije socijalista (DPS).

Nakon što je podnio ostavku, Medigović je napustio skupštinsku salu i otišao za Petrovac.  Pošto su Jovanović i njegovi novi politički saveznici shvatili da mjesto predsjedavajućeg, po proceduri, može preuzeti odbornik Krsto Rađenović (SNP) sa protivničke liste Za budućnost Budve lidera Mladena Mikielja, nastao je pravi skupštinski igrokaz. Medigović je pozvan da se hitno vrati i povuče ostavku, što je  i učinio. Zbog čega je promijenio mišljenje, nije poznato. Pokušao je da nastavi sa vođenjem sjednice, što mu odbornici suprostavljene grupacije nisu dozvolili. Uz obrazloženje da od momenta podnošenja ostavke na mjesto odbornika, on više ne može voditi sjednicu parlamenta.

Jovanović je na konstitutivnu sjednicu došao sa predstavnicima svoje administracije koji nisu imali poziv Vlade, pošto je on upućen samo odbornicima. To je bio povod da odbornici Demokrate – PES i Za budućnost Budve, tvrde, omoguće  ulazak svojih simpatizera u skupštinsku salu, uz obrazloženje da neće dozvoliti održavanje sjednice zbog grube zloupotrebe procedure.

U kasnim popodnevnim satima aktivisti isimpatizeri suprostavljenih strana ispunili su prostorije opštinske zgrade. Pristalice Demokrate-PES i liste Za budućnost Budve zauzele su salu, dok su prostorije kabineta predsjednika na spratu zaposjeli Jovanovićevi ljudi. Vodeći finansijeri  grupe Budva naš grad i najveći investitori u Budvi, čiji se poslovi sa opštinom mjere milionima eura, ulazili su u zgradu opštine i okupljali se u Jovanovićevom kabinetu. Među njima viđeni su članovi porodice pritvorenog predsjednika opštine Mila Božovića.

U žestokoj verbalnoj raspravi Mladen Mikielj je izjavio da se u prostorije na spratu opštinske zgrade okupljaju naoružana lica. Sa druge strane, Jovanović je pozivao policiju da reaguje jer su se u sali skupštine nalazile takozvane BIL osobe.

U javnost su iz Budve opet poslati mučni prizori – naguravanje izabranih predstavnika građana u zgradi opštine, uvrede i teške optužbe za kriminal sa obje zaraćene strane.

Dva dana kasnije, budvanska policija podnijela je Sudu za prekršaje prekršajne prijave protiv Mladena Mikielja, gradske menadžerke Marijane Božović i člana opštinskog obezbjeđenja Gorana Tmušića, kojima se stavljaju na teret prekršajne radnje napravljene tokom guranja odbornika i partijskih aktivista  ispred ulaza u skupštinsku salu, gdje umalo nije došlo do fizičkog obračuna između Mikielja i Jovanovića.

Mikielj se tereti da je fizički napao menadžerku Božović, što on negira, dok je ona dobila prekršajnu prijavu zbog vrijeđanja lidera ZBB.

Bezbjednjak Tmušić fizički je napao odbornicu Za budućnost Budve, Bojanu Pićan, koja je dobila vidljive povrede na jednoj ruci.

Situacija se, par dana kasnije, naoko smiruje. U medijima se plasiraju ponude o pomirenju “radi interesa građana Budve”.

U otvorenom pismu Mijelji je pozvao Jovanovića da zajedno rade na izgradnji Budve koja će biti slobodna od korupcije, zloupotreba i ličnih interesa. On je poručio da organizovana kriminalna grupa DPS i SDP želi da vrati građane Budve u prošlost, što se ne smije dopustiti.

Jovanović se oglasio u dnevnom listu Dan pomirljivom retorikom. Najavio je mogućnost pomirenja, ali nije precizirao detalje. Kazao je kako je vrijeme za dugoročno i iskreno pomirenje koje je u interesu svih građana Budve. Na Jovanovića su navodno vršeni pritisci iz baze, da ne pravi postizbornu koaliciju sa DPS-om koju je, po tvrdnjama mnogih ,već dogovorio.

Navodno bi za početak DPS  prema dogovoru preuzeo Turističku organizaciju, najbogatiju “firmu” u gradu,  pozorišni festival Grad teatar, JU Muzeji i galerije… U kasnijoj raspodjeli DPS bi učestvovao i u izvršnoj vlasti u skladu sa svojom političkom težinom. Dogovorena je, navodno, podrška DPS-a izboru Jovanovića za predsjednika opštine, uz prethodno podnošenje ostavke Mila Božovića na tu funkciju.

Novi termin za održavanje nastavka sjednice na kojoj bi se birao šef parlamenta odrediće Ministarstvo javne uprave, nakon utvrđivanja statusa prekinute sjednice, odnosno pravne nedoumice da li je ona završena ili se može nastaviti. Formalni uslov  da MJU zatraži od Vlade da sazove narednu sjednicu Skupštine bio je da Opština Budva dostavi izvještaj o dosadašnjim aktivnostima u parlamentu.

Rok za izbor predsjednika Skupštine ističe 12.  februara. Zakon o lokalnoj samoupravi propisuje da se skupština smatra konstituisanom izborom predsjednika.

Ako se skupština ne konstituiše u roku od 60 dana od dana objavljivanja konačnih rezultata izbora, što u budvanskom slučaju pada 12. februara, Predsjednik Crne Gore dužan je da raspiše nove lokalne izbore. Takođe, ukoliko se u propisanom roku ne izabere predsjednik opštine, na predlog Vlade ili jedne trećine odbornika, skupština donosi odluku o skraćenju svog mandata.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CETINJE, PONOVLJENA TRAGEDIJA: Kontinuitet neodgovornosti

Objavljeno prije

3 sedmice

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost, mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva

 

 

Dvanaest osoba: dvoje djece, tri žene i sedam muškaraca ubio je na Cetinju mještanin Aco Martinović (45), prvog januara ove godine. Još četiri je teško ranio, od kojih je jedna osoba preminula 9. januara. Ubica je iz pištolja u nelegalnom posjedu pucao na pet različitih lokacija u gradu, međusobno udaljenih od nekoliko desetina metara do 2-3 kilometra. Potom je pred ponoć, kada je konačno lociran i opkoljen od pripadnika policije, izvršio samoubistvo. Motivi zločina nijesu poznati. Ubica je mahom pobio bliske rođake,  kumove i prijatelje.

Nepojmljivi zločin  počinjen je prije nepune dvije i po godine, nakon što je Vuk Borilović (34) u cetinjskom naselju Medovina, 12. avgusta 2022. godine, hicima iz lovačke puške ubio 10 i ranio šest osoba – mahom svojih komšija. Borilović je ubijen nakon razmjene vatre sa pristiglim policajcima i mještanima. Naknadne analize pokazale su da je smrtonosne rane zadobio iz policijskog oružja.  To je, uglavnom, sve što smo od ovdašnjih zvaničnika saznali za prethodne dvije godine i četiri mjeseca.

Nameću se brojne paralele između ova dva zločina i načina na koji su postupali pripadnici crnogorske policije.

Borilovićeve žrtve ubijene su iz lovačkog oružja, uredno prijavljenog i registrovanog. U zimu 2022. godine Borilović je napao kolegu s posla, povrijedio ga, oštetio mu automobil i kamenovao kuću. Priveden je u policiju ali mu oružje nije oduzeto, iako su Uprava policije i MUP imali zakonski osnov za takvu odluku.

Oružje je ostalo u posjedu budućeg masovnog ubice i  nakon što je  osuđen zbog  napada.  Presuda nije postala pravosnažna, ali je bila dovoljna da mu se u zakonom propisanom postupku oduzme oružje kojim je, koji mjesec kasnije, ubio desetoro. Niko zbog tog propusta nije odgovarao.

Iz Uprave policije su tada ponudili poduku: “Ne treba dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu izvršenje ovog teškog zločina sa bilo kakvim protivpravnim ponašanjima iz prethodnog perioda.” Olako smo prešli preko iskazane nebrige i neodgovornosti.

Aco Martinović je na svoje žrtve pucao iz neregistrovanog pištolja koji je, prema prvim informacijama iz UP i Ministarstva, donio iz kuće nakon višesatnog boravka u kafani Velestovo. Uz oružje, uzeo je i više od 100 metaka. Mediji su, u međuvremenu, problematizovali te tvrdnje nadležnih, zbog “nepoklapanja vremenske linije događaja”. Zaključili su da Martinović nije mogao otići do kuće, uzeti (skriveno?) oružje, pa se  vratiti u Velestovo i započeti seriju ubistava  za ono vrijeme za koje su čelni ljudi policije  tvrdili da je to uradio. Šest minuta.

Za pravo im je, ali naknadno, dao Lazar Šćepanović, vršilac dužnosti direktora Uprave policije. Od njega smo čuli da nijesu tačne višednevne izjave čelnika sektora bezbjednosti o momentu kada je Martinović iz lokala krenuo po oružje. Te tvrdnje su bazirane na izjavama svjedoka a ne na osnovu pregledanih nadzornih kamera, pojasnio je Šćepanović zabludu policije, potvrđujući da prezentovana satnica ne odgovara stvarnom toku događaja. “Novi prikupljeni dokazi ukazuju da je Velestovo napustio ranije”, kazao je nedavno postavljeni v.d. direktora UP.

Aco Martinović je osuđivan zbog nasilničkog ponašanja, a  kod njega je krajem 2022. pronađeno oružje i municija u ilegalnom posjedu. Prvostepena presuda protiv Martinovića za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materijala donijeta je tek dvije godine kasnije, u novembru 2024. Ubica se, u međevremenu, ponovo naoružao. Uz čiju pomoć? Hoćemo li to jednom saznati?

Još je zločin u Medovini ogolio  činjenicu da na Cetinju nema dovoljno policajaca. U vrijeme zločina  bilo ih je  12. “Naknadno je angažovano još 10 policijskih službenika”, saopštili su tada nadležni.  Pripadnici Posebne jedinice policije iz Podgorice na Cetinje su stigli nakon što je tragedija u Medovini okončana. Uz 11 žrtava.

Prvog januara policajaca je bilo manje.  Lazar Šćepanović je kazao je da su u trenutku izvršenja zločina na Cetinju bile angažovane “tri patrole, jedan operativac, jedan službenik dežurne službe i dežurni starješina”. Sve skupa – devet ljudi.

Ne jednom smo, tokom nekoliko prethodnih godina, čuli kako je Cetinje postalo jedno od važnih punktova organizovanog kriminala . Prema podacima koje je saopštio ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović  na Cetinju je više od 120 pripadnika organizovanih kriminalnih grupa. U Prijestonici su, tokom prošle godine, dvije osobe ubijene aktiviranjem eksplozivne naprave, jedna egzekucija izvedena je snajperom (jedna je spriječena, tvrde nadležni) dok su dva pripadnika OKG sa Cetinja ubijena u  zasjedi na putu ka Podgorici, iako su u to vrijeme morali biti u tzv. kućnom pritvoru.

Sve to nadležnima nije bio dovoljan znak da policijske snage na Cetinju, ali ne samo tamo, treba osnažiti. Brojem, obukom i opremom. Crnoj Gori, prema važećoj sistematizaciji, nedostaje 1.500 policajaca, sa tendencijom da se taj manjak  uveća. Pa ipak, bivši direktor UP Zoran Brđanin početkom decembra navodi kako u vladinom prijedlogu budžeta za 2025. (još nije usvojen) nema novca za zapošljavanje novih policajaca, ali ni za opremu i obnovu uniformi sada aktivnih. Iz Vlade su te primjedbe – ignorisali.

Tri dana nakon novog masovnog ubistva na Cetinju, na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost odlučeno je da će se izvršiti “hitan prijem u radni odnos oko 200 svršenih akademaca Policijske akademije”. Oko 200  školovanih policajaca čeka zapošljenje dok se zvaničnici za svaki propust izgovaraju nedostatkom ljudstva. Nezvanično, riječ je o potencijalnoj političkoj (ne)podobnosti kandidata. Novim vlastima je, navodno, sumnjivo što su otškolovani policajci danilovgradsku Akademiju upisali u vrijeme DPS vladavine.

Ministar Šaranović se, poslije Martinovićevog samoubistva, zahvalio policiji na efikasnoj akciji  i poručio Cetinjanima “da se vrate normalnom funkcionisanju”. Poslije se zbog toga izvinjavao.

Dok je trajala šestosatna potraga za ubicom, Šaranović je, u prisustvu najbližih saradnika, javnosti tumačio da je u pitanju situacioni događaj (ubistvo u afektu, odnosno, na mah)koji zbog nepredvidljivosti abolira MUP i UP od  odgovornosti. To je trajalo sve dok  nije problematizovana odgovornost makar od trenutka kada je Martinović napustio Velestovo i krenuo u potragu za ostalim žrtvama.

Ministar je ostao dosljedan tvrdnji da on nema nikave odgovornosti, “ni objektivne ni subjektivne”.Sa time se, očito, saglasio i premijer Milojko Spajić.

I to je već viđeno. Prethodni ministar MUP-a Filip Adžić je nakon zločina u Medovini odbijao svaku primisao o ostavci, pravdajući se kako on nije zadužen za operativni rad policije. „Ono što zavisi od mene je da unaprijedim materijalni i tehnički status pripadnika UP. U tom dijelu mislim da smo uradili sve što smo mogli u ovom kratkom periodu”, objašnjavao je.  Kada se ispostavilo da u OB Cetinje ni službeni sat ne funkcioniše ispravno, zaćutao je. Koliko sjutradan otišao je da pred kamerama spaljuje švercovane cigarete. Nije mu smetalo to što nije zadužen za „operativni rad”.

U vrijeme zločina Vuka Borilovića, pad tadašnje Vlade Dritana Abazovića bio je izvjestan (Skupština joj je izglasala nepovjerenje osam dana nakon ubistava u Medovini) , pa ostavke nijesu tražene. Odgovornost jeste. Građani Cetinja SDT-u podnijeli i krivičnu prijavu protiv dvojice visokopozicioniranih funkcionera UP.

Neformalna studentska grupa Kamo ***sutra organizovala je proteste na kojima se traži ostavka Šaranovića i Alekse Bečića, potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost i predsjednika Demokrata.Iz te partije krenuli su u agresivnu odbranu svojih kadrova spočitavajući nezadovoljnima kako“poziv na proteste nije glas naroda”. To je, ustvrdili su, glas Mila Đukanovića, Bemaxa, Aca Mijajlovića, kavačkog, škaljarskog i drugih klanova… Ministar Šaranović se dosjetio još jedne olakšavajuće okolnosti. Podsjetio je da je on jedini ministar unutrašnjih poslova koji je 14 mjeseci imao direktora policije (Zorana Brđanina) kome niko nije vjerovao.

Ni to nije posve tačno. Nešto manje od sedam mjeseci, Brđanin nije vodio UP zbog nezakonite smjene.  Četiri mjeseca prošlog proljeća UP je kao v.d. direktor upravljao Aleksandar Radović. Njega je na tu funkciju progurao premijer, uz protivljenje koalicionih partnera iz Demokrata. Čak je ministar policije najavljivao tužbu protiv Vlade. Koliko su samo te igre naškodile funkcionalnosti  crnogorske policije?  Da li je neko i za to odgovoran?

Nadležni su propustili i da se pozabave posljedicama zločina u Medovini. Neki dan smo saznali da se, desetak dana nakon tog zločina, tadašnjem premijeru Abazoviću i gradonačelniku prijestonice Nikoli Đuraškoviću obratila  grupa psihološkinja i psihoterapeutkinja nudeći pomoć. U pismu koje su potpisale Maruška Drašković, Ljubomirka- Ljupka Kovačević, Verica Mirović, Ervina Dabižinović i Julijana Cicović Maslovar, one navode da  „s obzirom na naše znanje i iskustvo osjećamo se odgovornima da djelujemo na ublažavanju psiholoških posledica koje će imati većina  učesnika/ca  dešavanja  na Cetinju i  pružimo konkretnu psihološku podršku  u dužem trajanju onima  kojima je potrebna“.

U skici programa prevencije ozbiljnih psiholoških problema, autorke navode kategorije učesnika tragičnog događaja kojima je neophodno pružiti pomoć. Među njima su stanovnici Medovine, medicinsko osoblje i policajci koji su se našli na licu mjesta; djeca –očevici i mještani; porodica počinitelja zločina i porodica osobe koja je tada slovila kao osumnjičena za ubistvo počinitelja…

Dio tog popisa navodimo samo da bi, svi skupa, lakše shvatili razmjere posla koji se morao uraditi. Ali nije. Iz Ministarstva zdravlja (tadašnji ministar bio je Dragoljub Šćekić) odgovorili su kako „trenutno nemaju opredijeljena sredstva za navedene aktivnosti“.  Ni lokalna vlast u Prijestonici nije se našla od ruke inicijatorkama programa. Riječ je bila o  nepunih deset hiljada eura.

Da li će i opomene ove tragedije, kao one u avgustu 2022. ostati uzaludne ? Osim što niko od nadležnh i dalje ne vidi odgovornost mjere koje Vlada najavljuje  da će preduzeti, iznesene su prilično ad hok, i bez konsultacije struke i društva.  Kontinuitet neodgovornosti već je imao ogromnu cijenu.

Zoran RADULOVIĆ

 

Propadanje Cetinja

U SFRJ Cetinje je nosilo tutulu grada heroja koja se dodjeljivala za zasluge u Narodnooslobodilačkoj borbi od 1941. do 1945. Maleno Cetinje dalo je čak 49 narodnih heroja.

Grad velike istorije, živio je  od industrije. Krajem 80-ih godina , tadašnja tri najveća  poslodavca Obod, Košuta i Tara, imali su zajedno preko 7.000 radnih mjesta.  U vrijeme kada su ab revolucionari  stigli na vlast, na Cetinju je bilo je oko 11.000 zaposlenih.  Danas ih je po  zvaničnoj statistici oko četiri hilajde.   Smanjivao se i broj stanovnika.  Početkom 90 -tih           Cetinje  je imalo 19 946 stanovnika.  Na popisu  2011, -16757. Danas dvije hiljade manje. .  Prosječna starost stanovnika Cetinja sada iznosi 43,28 godina (2011. godine 40,3 godina)

Podaci iz 2022,  pokazuju da je u Prijestonici  najveći poslodavac Komunalno  preduzeće sa – 77 zaposlenih.   Među deset najvećih cetinjskih firmi po broju radnika su  2022-te:   Gradska kafana sa 35  radnika, Javna ustanova Lovćen Bečići i Sportski centar sa po 32, Montenegro bonus sa 28…

“Prirodni priraštaj u Prijestonici bio je u kontinuitetu negativan tokom perioda 2011-2019.  Prijestonica je pogođena i kontinuiranim negativnim migracionim seldom”, navodi se u Strategiji zapošljavanje Prijestonice 2021 2024.

U  dokumentu se objašnjava: “Značajan broj zaposlenih svakodnevno putuje do posla u neku drugu opštinu”.

M.PEROVIĆ

 

Lekcije iz svijeta

Najviše masovnih pucnjava dešava se sa one strane Atlantika. SAD prednjače u ovoj crnoj statistici. Od početka ove godine već je bilo šest, u kojima su stradale četiri osobe, a ranjene 33. Masovna pucnjava se definiše kao incident u kojem su ranjene ili ubijene četiri ili više osoba. Nasilje vatrenim oružjem čvrsto je ukorijenjeno u američkom društvu, ali to je i izrazito političko pitanje koje suprotstavlja zagovornike kontrole oružja i one koji strastveno brane  pravo na posjedovanje istog.

Prema podacima Gun Violence Archive, u SAD-u je tokom 2024. godine zabilježeno više od 500 masovnih pucnjava. U posljednje četiri godine u prosjeku  skoro dvije dnevno. Najsmrtonosniji takav napad desio se u Las Vegasu 2017, kada je poginulo više od 50 ljudi, a ranjeno 500. Ipak, većina masovnih pucnjava ima manje od 10 žrtava. Prema istraživanju Small Arms Survey iz 2018, procjenjuje se da u SAD postoji 390 miliona komada vatrenog oružja u opticaju. To je 120,5 na svakih 100 stanovnika, daleko više od bilo koje druge zemlje.

Postoji mnogo faktora koji doprinose ovakvim napadima, a istraživanja pokazuju da je veća stopa javnih masovnih pucnjava u Americi djelimično povezana sa manje restriktivnim zakonima o oružju i većim procentom civilnog posjedovanja oružja. Primjera radi, Kina je između 2000. i 2022. godine imala tri javne masovne pucnjave, dok Japan nije imao nijedan takav incident. Bilans smrti od vatrenog oružja u Japanu jedva da je dvocifren. Stručnjaci smatraju da su niske stope ovih incidenata u Kini i Japanu vjerovatno rezultat stroge kontrole oružja, ali su tu i drugi faktori vezani za samo društvo, vaspitanje…

I druge zemlje koje su prolazile kroz ovakve priče smatraju da je ključ bezbjednosti u kontroli vatrenog oružja.

Francuska je imala dosta masovnih pucnjava, ali su one najčešće bile vezane za militantne grupe. Ta zemlja ima stroge zakone o posjedovanju oružja, ali je arsenal oružja koji su islamistički militanti koristili tokom koordinisanih napada na Pariz u novembru 2015, pokazao  koliko je teško zaustaviti protok ilegalnog oružja preko poroznih granica Evrope. Posjedovanje oružja vojnog ranga zabranjeno je. Oni koji žele posjedovati oružje sa odvojivim okvirom kapaciteta većim od tri metka moraju prolaziti godišnje provjere mentalnog i fizičkog zdravlja. Lovci su dužni da registruju svoje oružje i polažu jednodnevni teorijski ispit.

I njemačka vlada je pooštrila zakone o posjedovanju oružja nakon napada u proteklim godinama,  i nakon što su  vlasti otkrile ekstremističku mrežu koja je planirala oružani državni udar prošle godine. Uvedene su provjere svakih pet godina za vlasnike oružja.

Nakon što je 14 studenata ubijeno u učionici škole u Montrealu 1989. godine, novi zakoni Kanade su zahtijevali kurseve o sigurnosti, provjere prošlosti i povećane kazne za određene zločine povezane sa oružjem. Kada je 2020. napadač ubio 13 ljudi u Novoj Škotskoj, Kanada je zabranila više od 1.500 modela jurišnog oružja, te postavila ograničenja na razornu moć metaka.

D. LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo