U pravu su bili oni koji su tvrdili da iz njega  “progovara iskrenost i kad ćuti i kad zbori…” A zbori, o svijetu umjetnika i umjetnosti. U onom  materijalnom, prolaznom, trivijalnom,   Krsto se nije tako dobro, ni  nalazio, ni snalazio “ Moje stvaralaštvo i moj život to je jedno isto’’,  naglašava

Sa Krstom Andrijaševićem istaknutim crngorskim vajarom u njegovom  smo domu. Tutnje  one beskrajne kiše po Nikšiću, a naš domaćin, zagonetnog osmijeha i veselih, širom otvorenih   očiju,  polako priča. U pravu su bili oni koji su tvrdili da iz njega  “progovara iskrenost i kad ćuti i kad zbori…” A zbori, o svijetu umjetnika i umjetnosti. U onom  materijalnom, prolaznom, trivijalnom,  Krsto se nije tako dobro, ni  nalazio, ni snalazio  “ Moje stvaralaštvo i moj život to je jedno isto’’,  naglašava. Na zidovima njegovog doma radovi crnogorskih kolega. Crteži Branka Burića, pasteli Uroša Toškovića, ulja Mikija Radulovića, Žarka Bjelice, Vladimira  Djuranovića, Žarka Vojičića, Novice Kovača…Podsjećaju na drage prijatelje i lijepa druženja. Ploča Ksenije Cicvarić vrti se na starom gramofonu.

Imao je tri godine kada je počeo slikati. Ikone u starim drvenim ramovima  koje su ukrašavale zidove rodne  kuće u selu Balosave kod Vilusa, bili su Krstovi prvi modeli.  Vodenim bojama starijeg brata,  bojio  je listove papira i  ponosno pokazivao ljudima koji su dolazili u goste. “ Biće nešto od ovoga maloga”, primijetio je neko.  I dok je ‘’ čuvao janjce’’ po balosavskim kamenjarima,  crtao je. Bijeli zaravnjeni kamen premazivao je zemljom  I onda kamenčićem pravio crtež ’’ Svaki sam morao  da uništim da bih počeo drugi.’’Pamti i da je ležeći pored janjaca, kako ih on zove, posmatrao nebo i pratio zamišljene linije oblika i motiva, pitajući se šta se krije iza oblaka i šta postoji iza ovog pojavnog. Maštao je i o svjetovima u koje  se moglo bijelim motornim vozom, uskotračnim šinama sa stanice u Vilusima. Sjećanja na te dječačke dane zabilježio je u prozi i pjesmama objavljenim u knjizi  Đevojači vez iz Balosave. Sanjao je i poslije.Pikasa kako prodaje njegove radove, ali crteži su prostrti po podu i ne uspjeva da u snu razazna šta je nacrtao…

Bukvar je  bio je nova stvaralačka  inspiracija.Već u prvom razredu vjerno je olovkom precrtavao  ptice i životinje sa stranica  udžbenika.’’ Jednom sam bio bolestan 15 dana. Brat je bio u trećem, a ja u prvom razredu. Seoska škola i svi kod jednog učitelja, Krsta Nikolića. Po bratu pošaljem crteže  učitelju, a on kaže: ‘Boga mi,  Novače  ovo si mu ti crtao.’ Brat mu  odgovori‘ Učitelju, ja to tako ne umijem ’’.

Školovanje  je nastavio u nikšićkoj gimnaziji. Stanovao  u  baraci pored hotela  Onogošt sa braćom koja su radila u Željezari.Održavao dom u kome su živjeli, prao i  kuvao. Smrt majke i nedugo kasnije samoubistvo brata, koji je ostao u Vilusima,  tragedije su koje je teško podnio. ‘’ Imao sam 16 godina I bio potpuno  izgubljen’’, plačnim glasom priča.

Mnogo o umjetnosti, kaže,  u nikšićkoj gimnaziji nije naučio. Tek ‘’ ponešto o Vinsentu van Gogu, Polu  Sezanu i  Gogenu.’’ Zavolio je holandskog impresionistu, čitao njegovu prepisku sa bratom Teom, divio mu se i tada, a i danas misli da je Van Gog najbolji. I dalje stalno  crta.  Sada,  kredom po školskoj tabli. Slušao je kasnije  nikšićke gimnazijalce ,  koje je  sretao na Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu kako se sa oduševljenjem sjećaju ovih crteža, ne znajući ko ih je radio.  ‘’ Bio sam to ja’’,  objasnio im je Andriješević.

Školovanje  je želio nastaviti  na Pomorskoj akademiji. Volio je more. Prvi sistematski pregledi u  Nikšiću, a onda,  dalje na  testiranja  u Split, gdje je u to vrijeme, bila Akademija. Odbili su ga.

Drug iz osnovne škole Stanko Kovačević Čombi  studirao  je na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, Slučajan susret i  pitanje- “Krsto ti si imao talenta, što ne bi upisao likovno’’,  pomogli su da se odluči. Primljen je sa  Duškom Jeknićem, Zdravkom Gagovićem  i još trojicom  u prvom junskom roku, na Pedagoškoj akademiji 1968. ’’ Tada sam shvatio da sam našao ono za šta sam stvoren.’’ Iz Ćemenaca, gdje je tada sa sestrom živio, svako jutro dolazio je rano  u atelje. “ Vidim da si ovo zavolio Krsto’  govorio mu je profesor i slikar Nikola Gvozdenović.

Drugu studijsku godinu na nastavu se vratio Drago Djurović.’’  Nije se bavio previše bavio  studentima, ali nismo ga ni mi student tada dovoljno cijenili.Tek sad vidim da su njegovi spomenici izvanredni. Nagrada  za savremenu crnogorsku sklupturu sa pravom nosi njegovo ime’’

Omiljeni profesor bio je Nikola Gvozdenović. Nesebično je dijelio znanje sa mladim slikarima,  satima radeći sa njima u ateljeu ‘’ Voljeli smo Gvozda..Umio je da pohvali naše crteže,  da nas stimuliše, da nas ohrabri ‘’. Krsto je napredovao.Najbolji student prve godine potvrdio je svoje kvalitete i  na drugoj. ‘’ Nije me stid da kažem da sam bio najbolji.’’ Brojni  Krstovi radovi u ulju, temperi i crteži aktova  u prirodnoj veličini,  ostali su na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću.

U mapi, koju je ponio  na prijemni ispit za Likovnu akademiju u Beograd , bili su njegovi najlošiji radovi .’’ Sa tim škartom sam polagao ’’. Izmedju 500 kandidata,  koliko se te 1971. prijavilo,  Krsto Andrijašević bio je jedan od 46 primljenih.  I jedan  od šestorice na Odsjeku za  vajarstvo. Diplomirao je kod profesora i vajara  Jovana Kratohvila.’’ Malo je bilo mjesta u njegovom ateljeu, ali bog me je pogledao i Kratohvil me  primio …’’

Povratakom u Nikšić, po završetku studija, suočiće se Krsto Andrijašević sa egzistencijanim problemima.’’ Mogućnost je bila da uzmem dnevnik i predajem u školi. Kao nastavnik radio sam već u Malom Zvorniku i zaklinjao sam se da nikad više neću uzeti dnevnik u ruke. Ali, morao sam. Predavao sam 20 godina,  iako to nisam  volio. ’’

Mijo Mijušković, vajar podijelio je sa Krstom svoj nikšićki atelje. Ovdje će Krsto napraviti svoje najbolje sklupture u drvetu. Poprsje čovjeka sa teglama u kojima ima svašta.’’ To  je ljudska svijest, priroda. Jer mi sve držimo u mozgu i u srcu. Sve što smo radili, sve što smo mislili, sve što smo preuzeli od drugih,  sve je to zapisano u nama A ja sam želio da na jednostavan  način, to i predstavim, pokažem.’’, objašnjava Andijašević svoju sklupturu. Sa velikim ponosom podsjeća  da je  Dado Djurić kupio njegovu sklupturu. Poznato je i  da je Dado tvrdio, da  je kad je u pitanju anatomija ljudske svijesti, Andrijašević  daleko  ispred pariških slikara. Njegove sklupture imaju staklene glave pune  “ trica i kučina”.  Simboli su  to današnjeg čovjeka opterećenog trivijalnom svakodnevnicom, objašnjava vajar. Ovdje, u Mijuškovićem ateljeu, nastala je i po Krstovom mišljenju  njegova najbolja skluptura, žena prave kose, sa kvakom umjesto nosa, u drvetu uradjene figure  Adama i Eve…

Već na početku stvaralačkog rada prepoznao je genijalnost Rista Stijevića. Bio mu je veliki uzor,  ali ga kopirao nije. Našao je svoj put. ’’ Mislim da je Stijović jedan od najboljih lirskih vajara u svijetu. Njegova  Djevojčica koja se smije najdraža mi je skluptura koju sam vidio. Žao mi je što mu ne posvete više pažnje, obnove njegovu rodnu kuću, izdaju mu monografiju sa radovima koji se nalaze u Beogradu i u Podgorici.’’

Vremenom, Opština Nikšić obezbijedila je Andijaševiću atelje uz obavezu da im godišnje poklanja po jedan rad. ‘’ Kasnije,  u kancalariji  vajara Peka Nikčevića koji je radio kao  direktor Centra za kulturu naći će Krsto svoje radove koje je poklanjao Opštini.’’  Ne znaju šta će sa njima pa ih ja ponio’’, rekao mu je Nikčević.

Za svoje stvaralaštvo dobio je pet nagrada Udruženja likovnih umjetnika  Crne Gore, nagradu  Savremena crnogorska skluptura Drago Djurović u Danilovgradu. Četiri Udrženja za sklupturu i  jednu za crtež.  Tu je  2020, i  najveće državno priznanje Trinaestojulska nagrada. Neposredno prije nagrade objavljena je njegova monografija  Krsto.  Zahvaljujući pomoći  prijatelja, advokata Novice Jovovića i par sponozora . ‘’ Ne volim previše publicitet. Naravno novčana nagrada i penzija olakšali su mi život.’’

Stvara i dalje. ‘’ To je čitav moj život. Ja se nijesam ženio , ni stvarao porodicu. Stvarao sam radove i ja mislim da su to moja đeca.A onda su ona nalazila svoj dom. Kad prestanem da radim onda me više nema..’’.

Dan je odmicao, sa Krstom smo posjetili i njegov atelje. Nudi nam da izaberemo crtež za uspomenu na ovaj susret. Smijemo se zajedno  drvenoj figuri ‘’ bogataša’’. Poprsju muškarca  i jarko crveno obojenim gaćicama sa naglašenim falusom. Neke sklupture uglačane, druge sa otiscima udara dlijeta, ali sve one, baš kao i brojne brojni crteži na zidovima, nalaze put do posmatračevog srca. Andrijaševićeve emocije koje izbijaju iz svakog njegovog djela spremno čekaju skoru izložbu.

Spremno čeka i rukopis knjige Sjećanja i još ponešto,  u kojoj će Krsto Andrijašević  pisati o svojoj velikoj ljubavi prema filmu i cvijeću,  o najljepšim danima svog života provedenih na ulicama nikšićkog korza , o trapericama i uskim košuljama koje je volio da nosi, o porodici i prijateljima. Posvetiće je pokojnoj sestri Jeleni Andrijašević Kankaraš

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO