Tražeći nešto, pipao sam prstima po mojoj duhankesi. Ne mogu se više tačno sjetiti šta. Znam samo da sam, umjesto onoga što sam naumio da nađem, izvukao nekakav papirić. Motao mi se pod rukom kako god bih ja pomjerao dlan pretražujući po dnu duhankese, kao da mi zapovijeda da baš njega izvučem na svjetlo dana. Razmotam ga. Vidim da sam zapisao jednu jedinu kratku bilješku. To sam ja zapisao. Znam svoj rukopis. Ali kada sam to zapisao, odakle, zašto sam tu bilješku napravio i posebno, zašto sam je tako dugo čuvao u svojoj duhankesi u kojoj ima mjesta samo za ono najneophodnije? Ni na jedno od ovih pitanja nisam znao odgovor.
A bilješka je glasila:
“Nalokati se, kao stari vuk, tuđe krvi, i sit se strovaliti u grob!”
I još, pri dnu: Rozanov o Scedrinu!
Nikada nisam sistematski proučavao ni jednog od ova dva autora. Rozanova sam ipak poznavao znatno temeljitije nego revolucionara Scedrina. Zapravo, možda podjednako, ali mi je Rozanov bio daleko prijatniji sagovornik, po nekim svojim razmišljanjima o životu, čak sasvim blizak. Začudilo me da je Vasilij Rozanov, taj melanholični, nježni mislilac kakvog sam poznavao iz svih njegovih tekstova koje sam pročitao, uopšte mogao napisati ovakvu brutalnu primjedbu! Koliko god mi se maloprije učinilo čudnim da sam tu otrovnu noticu ikada negdje video, a kamo li još i odnekud prepisao, pa još je tako dugo čuvao, sada mi je bilo još nevjerovatnije da takva rečenica može imati bilo kakve veze sa autorom kakav je Vasilij Rozanov.
Moram reći da sam tog dana od zore bio na nogama. Kad god sam na moru, veoma sam aktivan. Jedan dan plivam ne manje od dva debela sata. Drugi dan pješačim uz more najmanje 7-8 sati. Ovo je bio dan za pješačenje. Sjeo sam, poslije dobrih sedam časova hoda. Privukla me velika krošnja drevne masline. Masline nemaju ko zna kakav hlad. Oštri uski listovi ne stvaraju gustu sjenku. Ali samo stablo je bilo zaista impresivno, sa čitavim nizom dubokih žljebova. Smjestio sam se u jedan od njih, kao u udobno sjedište sportskog automobila, iznad kog se blago nadvilo stablo, praveći, u koordinaciji sa nekoliko prvih veoma debelih grana, savršenu hladovinu.
Sjetim se da nisam našao ono što sam najprije naumio naći dok sam pretraživao po mojoj duhankesi. Kad – opet neki papir, koji se uvijek nađe među prstima kako god ja nastojao da ga se oslobodim! Šta ću: ako sam ispunio želju prvom papiriću, ispuniću je i ovom drugom, ništa manje tvrdoglavom. I njega ću iz duhankese, pravo pod krošnju drevne masline. Slutio sam. Opet nekakva bilješka, opet mojim rukopisom. Nešto kao zadihana, vrlo uznemirena pjesma, nešto kao stihovana ljubavna nostalgija. Evo šta je pisalo na ovoj drugoj bilješci:
,,Šetam rubom uz more.
Otkada si otišla, život je bez radosti.
Ništa nije meni znaj. Samo ta melodija. Samo ta melodija.
Krošnja drevne masline.
A gdje li si?
Ja čekam tu.
Ja čekam tu.
Ja čekam tu.
Krošnja drevne masline. A nema te. Kroz oštrice tanke maslinovog lišća. Sve prolazi. Sve prolazi. Samo ti ne dolaziš.
A rekla si. A rekla si.
I još: ,,Shvatio sam. Ostavila si svoga Vasju, ne da bi bila sa mnom nego da bi napustila i njega i mene. Ali ja ću ostati da te čekam. Dok ne postanem krošnja drevne masline.” Nikolaj Scedrin, psihijatrijska bolnica, Kazan, 1896.
Pola sata kasnije, u bašti restorana uz samo more, ponovo sam izvadio obije bilješke. Bile su tu. Ali na njima više nije bilo nikakvog teksta!? Kasnije sam, istražujući, naišao na onu rečenicu kod Vasilija (Vasje) Rozanova, od riječi do riječi istu. I utvrdio da je Nikolaj Scedrin zaista bio smješten u psihijatrijsku bolnicu u gradu Kazan- u, upravo te 1896. godine, nakon što je prethodno bio osuđen na smrt, pa pomilovan. I to je kraj priče. Čarobnu maslinu su već sutradan iz korijena izvalili, poravnavajući teren za nekakav hotel. Gdje sada Scedrin čeka svoju Jelisavetu? Svako ko je odlučio da vječno čeka svoju dragu, sam postane krošnja drevne masline. Sve drevne masline tako su i nastale.
Ferid MUHIĆ