Držim u rukama publikaciju koja je pratila izložbu, Miroslav Krleža na bosanskohercegovačkoj pozorišnoj sceni a koju je i decentno, ali i likovno atraktivno opremio Branko Dursum, vjerni likovni ,,pratilac“ muzejskih manifestacija… Listinama ove publikacije i sam se podsjećam koliko je Miroslav Krleža obogatio umjetničke repertoare bosanskohercegovačkih teatarskih kuća
Prije tri decenije sarajevski Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti zahvaljujući marljivoj, visokostručnoj kustosici Amini Abdičević prezentirao je javnosti izložbu Miroslav Krleža na bosanskohercegovačkoj pozorišnoj sceni, čiju vrijednost i dalekosežna značenja, do danas, niti najšira javnost, niti teatrologija i kulturologija nisu dostatno valorizirali, s obzirom na to da je uticaj anticipatorski pozicionirane Krležine poetike, formirao, bar kod najsvjesnijeg dijela južnoslavenske inteligencije refleks nemirenja sa svim onim što je bila komunistička dogma, ali jednako i sa izazovima divljega kapitalizma, koji nažalost i u našem dobu, i te kako uzima socijalni danak, pogotovo kod pučanstva kojeg niti Krležina vrsna beletra nije mogla opametiti i izvesti na pravi put, izvan okova balkanoidne svijesti i svih pogubnosti koje iz nje proizilaze.
Držim u rukama publikaciju koja je pratila pomenutu izložbu, a koju je i decentno, ali i likovno atraktivno opremio Branko Dursum, inače vjerni likovni ,,pratilac“ muzejskih manifestacija…
Listinama ove publikacije i sam se podsjećam koliko je Miroslav Krleža obogatio umjetničke repertoare bosanskohercegovačkih teatarskih kuća u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli, Zenici, Mostaru… Kako u segmentu glembajevskog ciklusa, jednako kroz inscenaciju ciklusa legendi, Krleža je u bosanskohrcegovačkim teatarskim kućama uspostavljao najviše moguće kriteriološke visove koje su mogli ispratiti umjetnički najmoćniji, ali i etički postojani i dosljedni tumači njegovog bogatog dramskog, ali i dramatiziranog proznog opusa.
Tako se listinama podsjećam nenadmašnih dometa i stvaralačkih usklika Radeta Pregarca, Lidije Mansvjetove, Safeta Pašalića, Borisa Smojea, Marije Danire, Vlade Jokanovića, Rudija Alvađa, Josipa Pejakovića, Izudina Bajrovića, Vesne Mašić, Mirvada Kurića, Gordane Boban, na sarajevskim scenama, pa onda Uroša Kravljače, Joze Lepetića, Maše Topića, Franke Bačić, Senade Krgo, Velimira Njirića Pšeničnika u mostarskom Talijinom hramu… Vike Podgorske, Adema Ćejvana, Duška Križanca, Saše Vukosavljevića u banjalučkom kazalištu. Na tuzlanskoj pozornici nezaborav Krležinog djela došao je kroz igru Žarka Velickog, Viktorije Stefanović… Poseban je bio doprinos zeničkih teatarskih strasnika, gdje pamtim ostvaranja režisera Unkovskog i Georgievskog, ali i glumaca Zdenka Jelčića, Ane Đorđević… Najavangardnija ostvarenja poput onih Admira Glamočaka, Harisa Pašovića zabilježila je i teatrološka južnoslavenska misao današnjice…
U Sarajevu je tri godine egzistirala čitava jedna manifestacija u čast najvećeg hrvatskog pisca – Krleža, Hotel Europa, Stari grad.
Krležina država, to je, zasigurno, Bosna i Hercegovina, jer i izdavačka djelatnost nije zaostajala za teatarskom produkcijom.
Oslobođenje je izdalo posljednje kritičko izdanje sabranih djela Miroslava Krleže…
Nastavljaju se traganja po neiscrpnom djelu ovog jugoslavenskog i hrvatskog velikana…
Eto tragom izložbe koju sam otvorio 2011. u Sarajevu prisjećam se moćne Krležine duhovne države kojoj su doprinosili i baletni umjetnici kroz vizualizaciju Adama i Eve…
Kako kuda u BiH Miroslav Krleža svuda!
Gradimir GOJER