Mladu, a već poznatu i nagrađivanu glumicu Kristinu Stevović hercegnovska i mojkovačka publika vidjela je u novom i dugoiščekivanom filmu Branka Baletića Lokalni vampir. Kristina Stevović je završila Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Bora Stjepanovića, a na istom fakultetu je specijalizirala. Kad je tek počela karijeru da gradi za ulogu Anice u predstavi Maškarate ispod kuplja, u režiji Ivice Kunčevića, Stevović je dobila prestižnu nagradu u Splitu na festivalu Marulićevi dani. Dobitnica je i nagrade za najbolju zajedničku glumačku igru u predstavi Ljepotica i zvijer na Kotorskom festivalu za djecu. Našu publiku je osvojila i ulogama u predstavama: Danilo, Ko se boji Virdžinije Vulf, Kanjoš, Nenagrađeni ljubavni trud, Gospođice Rice puno prije politike bila je glazba, Betula u Malu Valu, Mrakuša, Sanjivi nagon… MONITOR: Tumačite jednu od glavnih uloga u filmu Branka Baletića ,,Lokalni vampir”, čija je premijera bila u Puli, kao i na Hercegnovskom filmskom festivalu, a nedavno je i njime otvorena Mojkovačka filmska jesen. Film se dugo očekivao, jer je Baletić režirao nakon pauze od dvadeset godina. Kažite mi vaše impresije sa snimanja, a i da li je publika stvarno prepoznala tu energiju i da li je uživala u glumačkoj igri, kao što je sve vrijeme tokom snimanja najavljivano?
STEVOVIĆ: Sa radom pred kamerama sam se susrela još na fakultetu, zahvaljujući saradnji sa kolegama sa filmske režije i radu na postdiplomskim studentskim zadacima. Tada je to bio rad – gerila kako smo ga u šali nazivali. Dok smo radili film profesora Baletića bili smo pomalo gerilci, ali ipak više čuvani. Organizacija je bila veoma dobra, profesor Baletić beskrajno šarmantan u vođenju glumaca, a tada sam srela jednu nesvakidašnju energiju koja tinja među članovima filmske ekipe. Zaljubila sam se u tu energiju, snagu, disciplinovanost. Vjerujem da je glumačka igra, koju je publika nesebično pozdravila u sva tri grada, bila upravo sublimacija svega navedenog. Ipak, za pravi odgovor se treba obratiti onima za koje je film pravljen- publici.
MONITOR: Tumačite i glavu ulogu u filmu „Granice, kiše” Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara, čije snimanje još nije završeno. Autori ovog filma režiju su učili u Londonu, pa me zanima vaše iskustvo sa cjelokupnom ekipom ovog ostvarenja.
STEVOVIĆ: Ulogu za ovaj film sam dobila na kastingu održanom prije tri godine. Tada je počela naša zajednička, na momente donkihotovska borba za ovaj projekat. Ovog ljeta smo konačno i snimili prvi dio filma, a nastavak nam slijedi na proljeće. Ekipa ovog filma je manja, atmosfera intimnija, a priča je sasvim drugačija. Nikola i Vlasta su ljudi koje rijetko imate priliku da upoznate. Količina suptilnosti, smirenosti, nježnosti i prijateljstva sa kojom su me oni pažljivo vodili kroz svaki kadar – zadivljujuća je.
MONITOR: Na Kanli kuli su ljetos prikazana tri filma crnogorske produkcije, što je pokazatelj rasta i razvoja naše kinematografije. Kako gledate na današnju nacionalnu kinematografiju i mislite li da je to samo pozitivan eksces?
STEVOVIĆ: Ja želim da vjerujem da nije! Čini mi se da, generalno, raste svijest da jednu zemlju najsuptilnije, a istovremeno najsnažnije, može predstaviti upravo njena kultura. Čujem da se u loncu kuva nešto i za sljedeće filmsko ljeto.
MONITOR: Vratimo se pozorištu i ulogama po kojima ste prepoznati u Crnoj Gori. Publiku ste odmah osvojili tumačenjem kneginje Darinke u predstavi „Danilo”, a na samom početku građenja karijere dobili ste važnu nagradu ,,Marul” za ulogu u predstavi „Maškarate ispod kuplja”. Koliko vam je ta nagrada tada značila i koliko je to bilo obavezujuće za mladog umjetnika?
STEVOVIĆ: Bogdan Dikić je kazao da ako vam nagrade baš ništa ne znače to znači da niste dobili nijednu. To je najveća hrvatska pozorišna nagrada, a u posljednjih dvadesetak godina dodjeljena je samo dvijema glumicama van Hrvatske. Čini mi se da sam tek sada svjesna veličine i važnosti takve nagrade. Trudim se da svako svoje dejstvo na sceni pretvorim u igralište u kojem ću opravdati najprije svoje postojanje, ljubav prema ovom poslu, a potom i čast koju su mi ukazali ovom nagradom. Pozorište volim, ipak, više od svakog medija. Susret sa publikom oči u oči, smijeh kojim vas daruju, suzdržan dah koji uspijete da izmamite, onaj trenutak kad vam se učini da je sve stalo u zajedničkoj ekstazi – e to su nagrade za moju dušu.
MONITOR: Radili ste i sa rediteljkom Anom Vukotić komad Edena fon Horvata „Vjera, ljubav, nada”. Mnogi su bili stava da ste, iako je epizodna uloga, ovdje pokazali potpuno drugačiji pristup glumi. Šta vas je najviše fasciniralo kod ovog komada?
STEVOVIĆ: Sam komad. Prvo scensko druženje sa nekima od kolega i sa samom rediteljkom. Prostor za nov iskaz i neku novu glumačku energiju. Zajednička vjera da ovo i ovakvo lice i utroba mogu poroditi mnoge djevojčice, djevojke, žene, ljubavnice i prostakuše, nježnice i opasnice i mnogo toga između toga…
MONITOR: Težite usavršavanju igračkih sposobnosti pa ste učestvovala u brojnim radionicama. O čemu maštate u vezi sa karijerom?
STEVOVIĆ: Maštam da me nikada ne napusti glad za novim. Da se nikad ne zaustavim misleći da je to sve. Da dobijem prilike da još mnogo toga naučim. Da stvorim sama te prilike. Da me pronađu i da pronađem sve one druge ja koje čekaju da budu pronađene. Da budu uvijek puna gledališta. Da stvorimo još novih gledališta i scena. I da u svemu tome ne zaboravim da se igram.
Miroslav MINIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice