Moramo da shvatimo da djeca i roditelji u našoj zemlji vrlo često ne mogu da zadovolje osnovna prava iz oblasti zdravstvene, socijalne i dječije zaštite, ni u oblasti obrazovanja, koja se u razvijenim zemljama podrazumijevaju
MONITOR: Najnoviji podaci Monstata, potvrdili su ranija istraživanja, da je svako treće dijete u riziku od siromaštva. Koliko se u radu susrećete sa ovim problemom?
MIHAILOVIĆ: Svakodnevno, zbog čega praktično od prvog dana imamo posebne programe za djecu iz socijalno ugroženih porodica. Ovo je oblast u kojoj smo vrlo malo postigli kao zemlja i to nam se i spočitava kada govorimo o postizanju različitih ciljeva koje smo prihvatili kroz saradnju sa međunarodnim institucijama. Mi strahujemo da je za tu djecu i porastao rizik od siromaštva jer su prvo korona, zatim inflacija doveli do toga da je povećan broj porodica koje se svakodnevno suočavaju sa egzistencijalnim problemima. Država, nažalost, osim što ne prepoznaje ovu problematiku u dovoljnoj mjeri, ni ne radi na proširivanju servisa podrške za tu djecu, već ih čak i ukida. Toj djeci osim novca da zadovolje osnovne potrebe i da jedu, treba pomagati na više nivoa. Prevashodno u obrazovanju jer je to jedan od načina da izađu iz kruga siromaštva. Međutim, upravo su oni najzapostavljeniji i suočavaju se sa različitim nejednakostima – gladna su onda kada njihovi vršnjaci koriste vrijeme za odmor i užinu, dolaze neadekvatmo obučeni, završavaju školu bez savladanih osnovnih pisalačkih i čitalačkih vještina i osnovnih znanja, nemaju pristup tehnologijama i internetu onda kada im treba da prate nastavu, napuštaju prijevremeno školu a i budu socijalno isključeni u odnosu na vršnjake. A, onda, u nove rizike – prerano stupanje u brak, zasnivanje porodice dok su još i praktično djeca, a onda to podrazumijeva i smanjene šanse za izlazak iz kruga siromaštva.
MONITOR: Da li će i koliko dječji dodaci i ostali podsticaji pomoći da se ublaži rizik od siromaštva?
MIHAILOVIĆ: Jednim dijelom hoće smanjiti rizik, ali moraju da postoje dodatni servisi podrške – da ta djeca onda kada nemaju šta da jedu i obuku to i dobiju, da žive u pristojnim uslovima, da kada trpe nasilje i zapostavljanje budu zaštićeni, da im neko pomogne da savladaju neke osnovne životne vještine i navike. Nema kod nas takvih servisa podrške, a i to što je bilo je ukinuto. Uglavnom se sve svodi na servise koje pružaju nevladine organizacije.
MONITOR: Nedavno je predstavljena Analiza sektora obrazovanja. Koji su po vama ključni problemi i da li se oni rješavaju?
MIHAILOVIĆ: Tako je, Analiza je pokazala većinu problema na koje se ukazuje godinama, decenijama… Iskreno, prilično poražavajuće i zabrinjavajuće, posebno ako se bude ostalo na tome i ne budu konkretne akitivnosti isplanirane, ali osim toga i prepoznata odgovornost na kojoj će se sve vrijeme insistirati. Da li znate, na primjer, da je država Crna Gora za šest godina uložila u školsku infrastrukturu 30 miliona eura. A da godišnje za gorivo u javnoj upravi potroši 13,2 miliona eura, i za zaposlene u državnoj upravi 520 miliona! Problem počinje od toga što nemamo normalne, adekvatne uslove u školama i vrtićima, i to izaziva mnoge druge probleme. Dvije trećine djece nema osnovne prostorne uslove u školama. Osim toga, djeca nam uče na način da ne znaju šta uče, tj. ne umiju da primijene naučeno. Nastavnici su nezadovoljni statusom, ne samo finansijskim. Jedan kompjuter koristi 16 djece u školi. Kada govorimo o djeci sa smetnjama u razvoju tu tek postoje problemi i uputno je koliko im je inkluzija do sada pomogla. Oni nemaju dovoljno asistenata koji im mogu pomoći da dođu do škole i prate nastavu, a o čemu onda da pričamo?!
Sve što se tiče obrazovanja mora da bude prioritet u ovoj zemlji. Mi grijanje ne možemo da obezbijedimo u školama nego nam se djeca smrzavaju u učionicama u decembru. Kada budemo insistirali na odgovornosti, možda nešto i promijenimo. Ovako… Teško da ćemo se pomjeriti s mjesta.
MONITOR: Kontinuirano pratite uslove rada i probleme koje u obrazovanju imaju djeca i roditelji, a posebno problem vršnjačkog nasilja. Prije dvije godine govorili ste za Monitor o Nacionalnom planu za djelovanje protiv vršnjačkog nasilja. Da li tu ima nekog napretka?
MIHAILOVIĆ: Malo toga. Krenulo se sa primjenom posebnog Programa, uspostavljen je bio mehanizam odgovornosti, promijenjeni su statuti škola, uspostavljen nacionalni komitet za vršnjačko nasilje, usostavljena SOS linija za prijavu u Ministarstvu… Sve je trajalo kratko, do korone, a onda i stalo, do dana današnjeg praktično. Mi danas ni ne znamo koliko je bilo slučajeva, kako se postupalo… jer škole ne vode evidenciju o tome iako su obavezne. Skoro su nadzornici iz Zavoda za školstvo na to ukazali, da škole niti vode evidenciju kako bi trebalo a i kada je vode, predstavljaju situaciju tako kao da je sve idealno. Ništa se nije radilo ni u dijelu intenzivnijeg uključivanja ostalih – centara za socijalnu rad, policije… Ni zaštitari nikada nijesu počeli da rade, iako je napravljen poseban program obuke. Čekamo da se neke stvari pomjere s mrtve tačke, kako je i najavilo Ministarstvo i Zavod za školstvo, koji su nedavno saopštili da će posebnu pažnju da posvete ovoj problematici. Na osnovu svakodnevne komunikacije sa roditeljima znamo da vršnjačkog nasilja ima više nego ikada, i ne, nijesu mediji i objavljivanje priča o tavim slučajevima uticali na promjenu slike i ne čini nam se. Ima ga strašno puno, a to će vam nezvanično reći i u školama i upravi policije. Prošle godine smo o tome razgovarali i sa direktorom policije, gospodinom Brđaninom zbog čega smo i dogovorili da organizujemo zajednički sastanak sa nadležnim instiucijama i vladinim resorima, a sve jer je trend zabrinjavajući. Međutim, ne može se doći na red od političkih tema, a čeka se i da se konačno sastane Savjet za prava djeteta koji i okuplja većinu ministara.
MONITOR: Vaše Udruženje je dugo pratilo uslove u porodilištima. Da li je tu stanje zadovoljavajuće jer odavno nijesmo čuli kritike?
MIHAILOVIĆ: Odavno se nijesmo time bavili na neki detaljniji način ali planiramo uskoro. Iako su se stvari promijenile nabolje kada govorimo o dijelu uslova, ima još dosta i nezadovoljstva i iskustava koja ukazuju na tretiranje trudnica i porodilja na način koji nije primjeren i dozvoljen. Očekujemo da će i inicijativa „Bolnice po mjeri majke i bebe” koja treba da zaživi malo i pogurati stvari sa sadašnje tačke, ali uvijek postoji bojazan da negdje zakaže implementacija, kako to kod nas obično biva.
MONITOR: Koje su glavne nevolje sa kojima se susreću roditelji?
MIHAILOVIĆ: Ovaj bi intervju bio predug kada bismo ih sve nabrajali. To je surova istina. Djeca i roditelji u našoj zemlji vrlo često ne mogu da zadovolje osnovna prava iz oblasti zdravstvene , socijalne i dječije zaštite, ni u oblasti obrazovanja koja se u razvijenim zemljama podrazumijevaju. Prvo nemate dovoljno škola i vrtića, pedijatara, socijalnih radnika i usluga, asistenta u nastavi za djecu sa smetnjama, stručnih radnika za rad sa njima… Šta dalje navoditi i u kakve detalje ulaziti?! A onda imamo i posebnu problematiku koja se tiče zaštite djece od nasilja i zlostavljanja, svih vidova, a posebno seksualnog, za šta se još čeka primjena svega što se konačno uvrstilo u Krivični zakonik, jer nam pedofili slobodno šetaju ulicama i još dolaze svakodnevno u kontakt sa djecom.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice