Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu,  mi smo jedini odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno

MONITOR: Krajem prošle godine u Podgorici je predstavljen Nacionalni plan za djelovanje protiv vršnjačkog nasilja. Šta je njime predviđeno?

MIHAILOVIĆ: Nacionalni akcioni plan I sve ono što je njime predviđeno i na čemu se već radi rezultat je rada i zalaganja velikog broja organizacija, institucija i ustanova posljednjih godinu i sa kojima sarađujemo kroz projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školamai da pokušamo da unaprijedimo postojeći ambijent kako bi djeca u Crnoj Gori bila bolje zaštićena od vršnjačkog nasilja. Da, potpuno smo svjesni da ga nikada nećemo ni mi u Crnoj Gori ni bilo ko u potpunosti iskorijeniti, ali je stanje bilo takvo da je zabrinjavalo koliko se nije reagovalo na nasilje, koliko se nije prepoznavalo i koliko je propusta bilo u postupanju. Na prevenciji se ipak radilo, ali je i taj dio morao da pretrpi određena unaprjeđenja. Dakle, Nacionalnim akcionim planom je definisan niz koraka na svim nivoima – od promjene zakona u dijelu odgovornosti svih, i obavezno roditelja, promjene upustva, odnosno smjernica po kojima se mora postupati i obavezivanja svih u školama da ga primjenjuju (do sada je često bilo mrtvo slovo na papiru), uvođenja evidencije o slučajevima vršnjačkog nasilja koja do sada nije postojala, uspostavljanje tijela koje će pratiti stanje iprimjenu svega usvojenog … Takođe, prepoznalo se da bi bilo potrebno mijenjati zakon u dijelu koji se odnosi na PP službe, odnosno da se omogući da iškole sa manjim brojem učenika imaju psihologe i ako treba pedagoge. Uz sve to, predloženo je, ina tome će se insistirati, da centri za socijalni rad budu partneri u posebno izazovnim slučajevima kada roditelji nijesu zainteresovani da sarađuju i da centri pomažu školama, ali im podrška moraju biti i domovi zdravlja koji moraju početi da obezbjeđuju tretmane i podršku porodicama čija su djeca i žrtve ,ali i počinioci nasilja.

MONITOR: Je li vršnjačko nasilje odraz cjelokupnog stanja u našem društvu? 

MIHAILOVIĆ: Mi mislimo da jeste. Vjerujem da ste primijetili da kada pričamo o današnjoj djeci u javnosti često svi govore o tome da su nevaspitani, da nemaju poštovanja kao mi nekada, da nemaju obzira ni prema kome, da su nasilniji…. Malo se ko zapita zašto je to tako. Definitivno je najlakše prebaciti krivicu na  djecu. A ko podiže tu djecu? Ko ih takvima vaspitava? Kako smo mi , koji su eto vaspitavani na najbolji mogući način, kako ga sada veličamo, uspjeli da odgajamo ovakvu djecu? Nema  prevelike filozifije u otkrivanju uzroka tih problema. To će vam svaki psiholog I stručni radnik reći. Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu, i mi smo  odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno.  A u slučajevima kada neko ne odradi dobro svoj dio posla, i u roditeljstvu i u školama i svuda gdje se radi sa djecom, onda nema odgovornosti nego se samo prebaci na nekog drugog očekivanje da to riješi. Ne razmišljamo o tome da dijete koje ima neki problem u ponašanju to radi zbog nečega, da ima neki problem, ne umijemo da mu pomognemo njemu, sa porodicom se i ne trudimo, godine prolaze, poslije nekog vremena se čeka da ono pređe u novu sredinu da se ti koji su se do tada njime bavili konačno oslobode, a gdje će ono poslije ikakav će biti građanin ove zemlje to je manje bitno. Ono će biti tu i vjerovatno praviti nove problemei vjerovatno će ti problemi biti još veći.

MONITOR: Vi ste prilikom predstavljanja Nacionalnog plana kazali da kada dođe do nasilja malo kome znače formulacije “Sve je u porodici” ili “Sve je do vaspitanja”… 

MIHAILOVIĆ:Jeste. Dobro i šta onda? Šta je Vama, ako Vaše dijete trpi neku vrstu nasilja, lakše što će neko konstatovati da je sve u toj porodici čije dijete maltretira Vaše dijete? Ništa ni Vama ni Vašem djetetu. Ta druga porodica možda ne umije ili neće da se time bavi. Ali kada do toga dođe neko mora da im pomogne da to urade ili da ih natjera, jer  u suprotnom trpe svi. Zato je važno da postoji jasan sistem podrške i odgovornog reagovanja. A to mora da uredi država, odnosno nadležne instiucije.

MONITOR: Koliko su roditelji odgovorni za vršnjačko nasilje?

MIHAILOVIĆ: Na više načina. Svako od nas prvo svojim primjerom ponašanja onoga što dozvoljava odnosno ne dozvoljava u svojoj porodici. Evo jednog primjera. Što mislite kakvu poruku šaljemo i djeci i bilo kome kada, kako to imamo običaj kao roditelji da radimo, branimo ponašanje svog djeteta po svaku cijenu, pravimo pritisak na drugu djecu, na nastavnike, na školu? Ogromne posljedice se ostavljaju na sve u takvim slučajevima. A to je dozvoljeno. Ogovornost I je odgovornost  sistema koji je to dozvolio.

MONITOR: Nacionalnim planom je predviđeno da se u ranom školskom uzrastu obezbijedi da roditelji pohađaju Program Roditeljstvo kroz cjeloživotno zdravlje.

MIHAILOVIĆ:Taj program je sjajan! To odgovorno tvrdim i svaki roditelj koji ga je do sada prošao će vam to reći. Da, moramo izgleda da neke stvari naučimo i promijenimo ih kod sebe da bismo se lakše snašli u roditeljskoj ulozi, koliko god to nekome zvučalo kao pretjerivanje. Zato jer smo se nekako usmjerili na pogrešne stvari, ne umijemo da postavimo granice, nijesmo dosljedni. Program podrazumijeva rad sa roditeljima djece od dvije  dodevet godina. Dakle, idealno vrijeme da se odmah počne kako treba ili da se mijenja ono što nije dobro. Kroz tri mjeseca rada sa roditeljima, individualno i u grupama, roditelji saznaju kako da djeci postave granice, kako da budu kompetenti da disciplinuju djecu i da u tome budu uspješni. Osim toga uče ikako da preusmjere negativno ponašanje u pozitivno. Suština je da daje konkretne rezultate. Ako nas pitate,  mi bismo uveli taj program kao obavezan za sve roditelje. Na taj način ste kao država obezbijedili da oni imaju adekvatnu podršku i pomogli im, ne ostavljate im da se sami snalaze i da poslije morate da rješavate probleme koji nastaju, jer se nije dobro radilo. Ima još programa sigurno dobrih, ne mora biti samo ovaj,ali treba ih pronaći i početi primjenjivati. Gore ne može nikome od toga da bude.

MONITOR: Vršnjačko nasilje je uzelo maha  u školama. Prošle godine svaki peti učenik doživio je neki oblik nasilja.Čime se to može objasniti?

MIHAILOVIĆ:Svim dosad  navedenim. Nepostojanjem odgovornosti nas odraslih posebno,ali i djece.

MONITOR: Kad se sve rečeno ima u vidu,  kako se vršnjačko nasilje najefikasnije može suzbijati?

MIHAILOVIĆ: Odmah. Već je bilo prijava liniji i već se postupalo. A javnost će biti detaljno upoznata sa svim što joj je na raspolaganju kampanjom koja će uskoro početi. Važno je da se zna da sada postoje jasne procedure i šta ljudi mogu da očekuju kada znaju da se neko vršnjačko nasilje dešava.

SOS linija

MONITOR: Ministarstvo  prosvjete najavilo je novi sistem borbe protiv vršnjačkog nasilja u školama. O čemu se radi?

MIHAILOVIĆ: Uporedo sa Nacionalim akcionim planom planom, i Ministarstvo prosvjete je radilo svoj plan i definisalo aktivnosti tako da će u skladu sa njim biti otvorena SOS Linija za prijavu vršnjačkog nasilja u Ministarstvu (080 777 777), počinje da se vodi evidencija svih slučajeva vršnjačkog nasilja u okviru MEIS sistema koji se koristi u školama, uputstvo o postupanju je već promijenjeno i poslato  svim školama, čije uprave moraju da ga primjenjuju, mijenjaju se statuti škola pa se uvodi odgovornost direktora u slučajevima neadekvatnog postupanja u slučajevima vršnjačkog nasilja (mogu biti i smijenjeni zbog toga), a u školama koje imaju najviše problema sa vršnjačkim nasiljem i vandalizmom počeće da rade zaštitari tj.osobe koje će biti u školama kao podrška u sprječavanju takvih pojava. Ofromljen je i nacionalni tim za vršnjačko nasilje u kojem su predstavnici minitarstva prosvjete, rada i socijalnog staranja, a i mi uključeni. Pratiće se postojeće stanje na osnovu prijava na liniji, evidencije koja počinje da se vodi i raditi na daljem unaprjeđenju stanja, jer je sigirno da će se shvatiti da je potrebno još nešto promijeniti i poboljšati. Dakle, ovo je samo početak svega.

Pozitivna uloga medija

MONITOR: Kako vidite ulogu medija kad je riječ o vršnjačkom nasilju?

MIHAILOVIĆ: Ulogu medija u slučajevima vršnjačkog nasilja vidimo uglavnom kao pozitivnu, jer su mediji i pomogli da se mnogi slučajevi otkriju i da se ovom problemu konačno pristupi kako treba. Nijesmo saglasni sa tim da priča o vršnjačkom nasilju i objavljivanje o takvim slučjevima doprinosi da ga je više i da se oni koji počine nasilje na taj način dodatno osnažuju. Smatramo da je mnogo bolje da se o tome govori kao problemu, ali možda što je još važnije da mediji izvijeste javnost i o tome kada dođe do nekih pozitivnih promjena. Tako i oni osnažuju sve koji svjedoče nekim problemima da ih prijave i da ne dozvole da se dešavaju, da ne okreću glavu. Ali i da reaguju ako primijete da sve to što je uvedeno ne funckioniše, pa da se na tome radi.

Ppostoji i ocjena da mediji sadržajima koje prikazuju podstiču nasilje. Tu bi se možda mogli i saglasiti, ali u dijelu da nije dobro da takve sadržaje promovišu nikome, pa ni djeci. Mada,  kada je porodica dobar primjer, djeca će, čak i ako popuste u nekom uzrastu i na njih bude veći uticaj imala vršnjačka grupa i okruženje, najčešće uspjeti da se vrate na pravi put jer su tako učeni od početka.

Veseljko KOPRIVICA