MONITOR: Vaše Udruženje u kontinuitetu prati (ne)uslove u crnogorskim porodilištima. Ovih dana se u javnosti vodi polemika oko ishrane u podgoričkom porodilištu – dok jedni tvrde da se porodilje hrane salamom, iz KC navode da ima i kroasana. Kakva su iskustva članova Vašeg udruženja po pitanju porodilišta?
MIHAILOVIĆ: Udruženje Roditelji postoji oko tri godine i praktično su prve aktivnosti bile u vezi sa zalaganjima da se poboljšaju uslovi u porodilištima, jer su majke konstantno ukazivale na neke probleme koji postoje godinama. Uglavnom su se kritike odnosile na Klinički centar Crne Gore, u kojem se porodi najveći broj trudnica. Problematika se mijenjala u posljednjih nekoliko godina, i neki uslovi su u toj ustanovi značajno unaprijeđeni.
Posljednjih dana se vodila rasprava, odnosno diskutovalo se o ishrani, opet najvećim dijelom u KCCG, mada je bilo pritužbi i na još nekoliko porodilišta. U međuvremenu smo dobili informaciju da je jelovnik u KCCG promijenjen, i čini nam se prilično unaprijeđen, nakon čega su nas i porodilje počele obavještavati o novim jelima i novim obrocima.
A kakvo je stanje u svim porodilištima nabolje govori Analiza koju su za potrebe UNICEF-a prošle godine radili strani i domaći eksperti, ljekari, u kojoj piše da je kvalitet njege majki, novorođenčadi i djece u Crnoj Gori često ispod standarda, posebno što se tiče informisanja, komunikacije, povjerljivosti i holističke njege majki i djece. Nadamo se da su zabrinjavajući rezultati te Analize vrlo ozbiljno shvaćeni i da će se u narednom periodu raditi na promjeni stanja, što će Udruženje pratiti.
MONITOR: Koliko Vaše Udruženje ima članova, koji su glavni problemi sa kojima se danas susreću roditelji?
MIHAILOVIĆ: Trenutno imamo 300 članova iz cijele Crne Gore. Dodatno, svakog dana na portalu Roditelji.me i na Fejsbuk grupi udruženja komuniciramo sa izuzetno velikim brojem roditelja. Ono što prepoznajemo trenutno kao najveće probleme, odnosno na šta se roditelji najčešće žale su: prebukiranost u vrtićima u velikom broju opština; brojni problemi u školama od nepraktične organizacije časova i neusklađenosti sa radnim vremenom roditelja zbog čega se u ranom školskom uzrastu roditelji i djeca praktično ne gledaju, do vršnjačkog nasilja koje poprima zabrinjavajuće razmjere, zatim nezadovoljstvo reformom obrazovanja, loša infrastruktura škola, nepostojanje produženih boravaka…; diskriminacija roditelja posebno majki na poslu, odnosno u radnom odnosu, zbog činjenice da su roditelji; nedovoljna podrška društva i države jednoroditeljskim porodicama od finansijske do svake druge vrste podrške.
MONITOR: Koje su glavne oblasti u kojima djelujete?
MIHAILOVIĆ: Puno je oblasti u kojima djelujemo, upravo u onima u kojima smo prepoznali probleme. Tako se trudimo da utičemo na povećanje procenta dojenja u Crnoj Gori jer smatramo da u tom segmentu majkama treba dodatno pomoći i ohrabriti ih, ali im i obezbijediti adekvatne savjete koji će biti isti u svim zdravstvenim ustanovama. Sada radimo s Ministarstvom zdravlja na izradi smjernica u vezi sa dojenjem, za koje vjerujem da će doprinijeti kvalitetu podrške majkama. Kada smo odlučili da iskažemo nezadovoljstvo zbog prebukiranosti u vrtićima, to smo uradili prikupljanjem potpisa za peticiju kojom se tražila hitna gradnja novih objekata, za šta smo dobili podršku preko šest hiljada građana. I dalje čekamo početak gradnje, koja je najavljena za prvi dio naredne godine, u tri opštine. Ukupno sedam vrtića. Mislimo da se problem prebukiranosti mora što prije rješavati, na sve moguće dostupne načine jer smo se kao država obavezali da ćemo povećati obuhvat djece predškolskim obrazovanjem sa sadašnjih 32 na 40 odsto do kraja naredne godine, a zatim i na više od toga.
Nijesmo uspjeli u zagovaranju da se uvedu besplatni udžbenici u osnovnim školama, kao i da se škole obavežu na organizovanje produženog boravka, ali nećemo prestati da tražimo i objašnjavamo zašto nam je to svima potrebno. Pokušavamo i da pomognemo socijalno ugroženim porodicama kojih na našem spisku ima oko 200, sa oko 500 djece, a to radimo kroz humanitarne akcije Podijelimo, jer zajedno možemo više.
MONITOR: Svako malo nas uzbuni priča o vršnjačkom nasilju. Šta je potrebno uraditi da se takvi slučajevi preduprijede i da li se dovoljno vodi računa o prevenciji nasilja?
MIHAILOVIĆ: Za početak da se sjedne i podvuče crta. Moraju sjesti sve ,,zainteresovane strane” da prodiskutuju o tome šta su najveći problemi u toj oblasti i šta se može odraditi, a onda da se svi zajedno potrude da se jedna po jedna stvar mijenja. Ne može se stalno prebacivati krivica, ni roditelji da je prebacuju na škole, ni škole na roditelje i ministarstvo, policija na roditelje i škole… Zato se sve ovo i dešava. Samo o tome pričamo, konstatujemo da imamo neke pravilnike, neke protokole, da roditelji neće da sarađuju, da ministarstvo nije nadležno i tako u krug. Moraju se dogovoriti neki realni koraci, a mi (roditelji) ih ne možemo osmisliti bez ostalih karika u lancu, niti oni bez nas, jer se u suprotonom ništa neće mijenjati.
MONITOR: I pored toga što smo malo društvo u kojem se natalitet smanjuje, država ne vodi računa o tome. Dječji dodatak je praktično ukinut, pojedine opštine roditeljima daju simboličnu jednokratnu pomoć, a banke se samoreklamiraju kada prilikom Nedjelje štednje poklone par stotina eura novorođenima… Vidite li kakve pomake u odnosu države prema ovom pitanju?
MIHAILOVIĆ: Dječiji dodatak primaju djeca korisnika MOP-a, odnosno socijalno ugroženih porodica. I to što primaju je izuzetno malo i nedovoljno. Ne prepoznaje naša država važnost podrške porodici u finansijskom smislu, ni sada (već nekoliko godina) kada je kriza, ni kada nije bila kriza. Ne mislimo ni da vide pad nataliteta kao problematičan, i time se ne bave ni na koji način. Bilo bi dobro pogledati iskustva zemalja EU, koja nam je cilj – kako oni pomažu i podržavaju porodicu, pa da barem neka iskopiramo. Od nižih poreza, do dužeg porodiljskog bolovanja, a da ne pričamo o mjesečnoj finansijskoj podršci u prvoj godini djetetovog života… Puno je načina da države stane uz porodicu, ali ih mi za sada očigledno ne znamo ili ne želimo da znamo.
Predrag NIKOLIĆ